dokumentarni, Austrija, Francuska, Njemačka, Danska, 2016
REŽIJA: Ulrich Seidl
SCENARIJ:
Veronika
Franz,
Ulrich Seidl
FOTOGRAFIJA:
Wolfgang
Thaler
MONTAŽA:
Christoph
Brunner,
Christof Schertenleib
SADRŽAJ:
Velik broj njemačkih i austrijskih turista svoje godišnje odmore redovito provodi u divljim prostranstvima Afrike. Dok savanom trče zebre, antilope i primjerci ostale veličanstvene divljači, turisti istim predjelima jure u brzim terencima, životinje čekaju u zasjedi i šuljaju se za njima. Dok to rade, kao i dok pucaju i fotografiraju se sa svojim ubijenim trofejima, oni jecaju od uzbuđenja i iznimno su ponosni što će s putovanja ponijeti nezaboravne uspomene te fotografije i snimke kojima će se tijekom godine moći hvaliti rodbini i prijateljima. Iako se lov na gnuove, impale i ostale životinje skupo plaća, od nekoliko stotina do više tisuća eura, oni ne pitaju koliko košta ubijena zebra ili neka slična divljač, a najveća želja im je životinju ustrijeliti na idealan način, samo jednim metkom izravno u srce. Tijekom safarija u stopu ih prate većinom tamnoputi lokalni pomoćnici, koji im osiguravaju lov sa sigurne distance, usmjeravaju ih prema plijenu te pažljivo namještaju stalak za naslon puške. Među onima koji sudjeluju u safariju u Namibiji su i stariji austrijski bračni par i njihovo dvoje djece tinejdžerske dobi, a aktualni lov im zasigurno nije prvi ovakav izlet.
Godine 2016. prikazan u konkurenciji dokumentarnih filmova London Film Festivala, te godinu kasnije nominiran za Austrijsku filmsku nagradu u kategoriji najboljeg dokumentarca, sjajan doks suautora koncepta i redatelja Ulricha Seidla još je jedno njegovo ostvarenje u kojem se na intrigantan i provokativan način bavi tamnim naličjem ljudske prirode, kroz priču o turizmu ubijanja donoseći uznemirujući, ali i fascinantan prikaz neugodne privilegije dobrostojeće bjelačke više srednje klase. Protagonisti filma su članovi jedne austrijske obitelji, sredovječni roditelji te njihovi mladi sin i kći, kao i bijeli domaćin jedne farme. Oni ne ubijaju predatore poput lavova i geparda, jer su oni pretpostavljivo zaštićeni, a i smatraju ih višim životinjskim vrstama, nego tek bezopasne žirafe, zebre ili gnuove. Seidl pedantno elaborira filozofiju i razmišljanja dokonih bijelih lovaca, od izbora oružja preko odabira pozicija za pucanje u životinje i strpljivog čekanja dok se sve okolnosti ne poklope, do namještanja poziranja za fotografiranje uz ustrijeljene trofeje. Sekvence lova skladno se izmjenjuju sa sekvencama u kojima lovci sjede pod prepariranim trofejima i govore o sebi i lovu kao svojoj strasti, a lokalnom tamnoputom stanovništvu kao i u svakom kolonijalno te sugerirano na rasnim temeljima ustrojenom sustavu namijenjena je uloga u boljem slučaju vodiča, a u gorem onih koji će derati, tranširati i preparirati životinje. Dok bijeli austrijski lovci udobno sjede u interijerima, crnačko lokalno stanovništvo s kostima, papcima i drugim ostacima životinja ili pozira pred zidovima ruševnih limenih baraka, ili pak glođe kosti koje su preostale nakon još jednog pohoda bijelih „gospodara“. Imenica „gospodari“ nije pogrešno odabrana, jer Seidl jasno sugerira uglavnom neosviješten rasistički odnos lovaca prema domaćem stanovništvu, pri čemu i neki od lovaca osjećaju potrebu opravdati se da nisu rasisti, a rasizam se ogleda i u opisanom kontrastu poziranja jednih i drugih, dok tamnoputi domaćini rade te manje ili više halapljivo jedu.
https://kinotuskanac.hr/movie/safari
