Bicikl, za razliku od starih holandskih lutkinih kuća, ne služi za gledanje već za igranje. Ta je igračka zaštitni znak Amsterdama. Amsterdam stoji, a njegov najpopularniji turistički spot u stalnom je pokretu. Štoviše, bicikl je popularniji spot od Rembrandta i Van Gogha. Možda zato što je ljepota Rembrandta i Van Gogha neupitna, a kad je bicikl u pitanju, svaki Amsterdamac se stalno upinje da upiše bicikl na listu temeljnih vrijednosti života u Amsterdamu.
Kada se opraštate od svog amsterdamskog domaćina, on će vas upitati.
– Gdje ste ostavili bicikl?
Postavit će vam to pitanje normalno, kao što bi vas, u slučaju da pada kiša, upitao imate li kišobran.
– Nemam ga…
– Došli ste bez bicikla?
– Ne, ja uopće nemam bicikl!
– Vi nemate bicikl?!
Bit će to uzvik pun nevjerice. Vaš domaćin će se iskreno zapanjiti. Stanovnik Amsterdama koji ne vozi bicikl rijedak je ljudski primjerak. Čak ni napomena da ste turist neće smanjiti zapanjenost. Jer, putujući, Holanđani u personalni prtljag, i uz legalni blagoslov KLM-a, dakako, uključuju i bicikl. Upoznala sam jednu Holanđanku koja je u osmom mjesecu trudnoće putovala u New York. Ništa čudno, osim što je na JFK-u, umjesto da sjedne u taksi, rasklopila svoj prtljag, svoj bicikl, i odvezla se u Manhattan.
Uvijek sam bila sumnjičava prema konstruktima kao što je nacionalni identitet ili karakter, na primjer, ali u duboku simbiozu između Holanđana i bicikla vjerujem. Čudim se da holandska zastava nema na sebi bicikl. Čudim se i tome da bicikl nije ubačen u stih holandske državne himne, iako za takve i slične intervencije nikada nije kasno.
Ekološki gledano, bicikl je apsolutno najkorektnije prijevozno sredstvo.
Racionalno gledano, bicikl je najeftinije i najpraktičnije prijevozno sredstvo. Sa zdravstvenog gledišta bicikl je apsolutno najzdravije prijevozno sredstvo. Psihološki gledano bicikl je najveselije prijevozno sredstvo, nema veće zabave od okretanja pedala. Zašto onda grintam protiv bicikla? Ja i ne grintam protiv bicikla nego protiv – biciklista.
Amsterdam je grad koji je napravljen za pješake. To je grad koji živi od interakcije pješačkog udivljenja i ljepote koju Amsterdam tako nesebično razotkriva.
Pješak ima svaki čas potrebu da zastane, duboko udahne, i divi se fasadama kuća i njihovu odsjaju u kanalima. Pješaci su tankoćutni, odrasli ljudi. Ti tankoćutni, odrasli ljudi prisiljeni su da hodaju Amsterdamom kao paranoici. Mogu se vidjeti kako hodaju priljubljeni uz fasade, ili stoje držeći se za fasade objema rukama, kao da sprečavaju kuću da ne padne, kako izbezumljeni, razrogačenih očiju gledaju na sve strane, baš kao glumci u nijemim filmovima. Jer, oni, strašni biciklisti, kao u kakvu košmaru, jure sa svih strana. Biciklisti su većinska mobilna i infantilna populacija koja ne poštuje saobraćajna pravila. A osim stranaca, turista, i rijetkih antibiciklista, svi ostali su biciklisti. Dovoljno je zastati malo i obratiti pažnju na to kako ulicu prelaze turisti u starijoj dobi. Promatrala sam jednom takve. Čekali su na prijelazu dugo, prošlo je zeleno, pa crveno, pa opet zeleno… Na kraju su se uhvatili za ruke i pokušali proći zebru kao mala hrabra formacija. Neki divljak na biciklu sa zadovoljstvom je probio formaciju i ubogi turisti razbježali su se poraženo nazad, na početak zebre. Istini za volju, naći će se poneki biciklist koji će – nakon što vam je stjerao srce u pete – ljubazno doviknuti sorry, s onom karakterističnom nevinom intonacijom s kojom odrasla djeca Amsterdama izgovaraju sorry. Amsterdamski biciklisti izgledaju kao umnožene kopije Miss Gulch koja u Dorothinu snu vozi bicikl po zraku. Te iste Miss Gulch koja će se transformirati u The Wicked Witch of the West i bicikl zamijeniti za vještičju metlu.
Amsterdamci provoze na biciklima televizore, komode, police za knjige, svoju djecu, žene, svoje prijatelje. Amsterdamci provoze svoja stara, mlada, debela, mršava, visoka i niska tijela. Dok ih promatra, posjetilac ima ambivalentne osjećaje. Čas mu se čini da su Amsterdamci neviđeni egzibicionisti. A onda u drugom času, da su Amsterdamci shvatili bicikl kao krajnju točku realizacije čovjekove personalne slobode. Nema erotskijeg prizora od mladih žena koje u suknjama s dubokim prorezima objahuju bicikle, stavljaju na sjedala svoje privlačne stražnjice, uspravljaju leđa i polako okreću pedale dok prorezi na suknji otkrivaju duge, vitke butine. Žene na biciklu voze svoje buduće bebe, čak i u devetom mjesecu trudnoće, svoje netom rođene bebe, svoju odrasliju decu, svoje modne detalje, svoje šešire, svoje koketne košare s povrćem, voćem i cvijećem, svoje ljubavnike. Muškarci na biciklu voze svoja tijela, svoju imovinu, svoje potomke. Mnogi pri tom čitaju jutarnje novine, jedu sendvič i potežu kavu iz termosice. Vidjela sam i bicikliste koji pjevaju iz punog grla, provozeći gradom svoje glasove. Vidjela sam i po dvije osobe na biciklu, jedna vozi, a druga stoji i sa stražnjeg sjedala s generalskom nadmenošću osmatra osvojeni grad.
Zapitala sam se ima li u fatalnoj privlačnosti između Amsterdamaca i bicikla, osim puke fizike, i neke metafizike. To da svaki Nizozemac u svakom trenutku podsvjesno drži prst na nasipima poznata je stvar. Kada sam jednom znancu u šali rekla I want to be under the see in an octopus garden with you, i kada se moj znanac na to ozbiljno snuždio, i sama mentalno držim prst na nasipu. Ako slijedimo logiku kolektivne traume, moguće je, dakle, da Nizozemci uporno vrte pedale svojih bicikala u nadi da će zajedničkim naporom izvući svoju zemlju ispod površine mora. Što više, da će uporno vrteći pedale proizvesti jednoga dana neviđeni tajfun koji će potisnuti Nizozemsku, poput zeppelina, nekamo drugdje, tamo gdje je zemlja prostrana i suha.
Kada zaštićena staklom kafeterije promatram bicikliste na amsterdamskim ulicama čini mi se da bicikl mora biti supstitut za neki snažan, opsesivan kolektivni san o letu. Podsjetimo se, Holanđani su u najslavnijem dijelu svoje povijesti bili ljudi s korakom od sedam milja, bili su moreplovci, kartografi, istraživači, trgovci koji su cio svijet, davno prije globalizacije, imali u malome prstu. Pa ipak, konačno razumijevanje nastupilo je u jednom trenutku unutrašnje ozarenosti. Slijetali smo prema Shipolu. Bio je sunčan dan, more je bilo plavo, a površina zemlje jarko zelena. Gledajući s avionskog prozorčića na zemlju prvi put shvatila sam koliko je Nizozemska tanka, tanka poput najtanjeg švedskog vassa krekera. Obuzelo me iskreno sažaljenje. Od tog trenutka po amsterdamskim ulicama hodam kao po jajima. Od tog trenutka postalo mi je jasno da je vožnja na tankim biciklima najpravilniji način kretanja po tako tankome tlu. Ili barem najljubazniji.
Prema njemu, prema tlu. Tada sam i odlučila da kupim bicikl. Štoviše, odlučila sam da krenem na dijetu. Čak mi ni Miss Gulch nije više tako antipatična.
Dubravka Ugrešić
