Notes

Sima Pandurović – Pesme [Knjiga dana]

 

Knjiga dana Narodne biblioteke Srbije

 

Sima Pandurović (Beograd, 14. januar 1883. — 27. jul 1960) je bio pesnik, estetičar, esejista, kritičar, dramatičar i prevodilac. Počeo je sa pisanjem pesama početkom XX veka sa pjesnicima pesimizma (Milan Rakić i Vladislav Petković Dis), pod uticajem drugih pjesnika (Šarl Bodler, Edgar Alan Po)

Sima Pandurović je jedan od osnivača srpske moderne. Filozofski fakultet završio je u Beogradu, bio je gimnazijski profesor u Valjevu i Beogradu, uređivao je više časopisa, od kojih je najznačajniji “Misao” – koji je sam i objavljivao. Kritika je oštro reagovala na njegovu prvu zbirku pesama “Posmrtne počasti”, prožetu pesimizmom. Kasniji stihovi misaono su složeniji, ali i u njima preovladava rezignacija. Ispevao je i niz rodoljubivih pesama. Prevodio je s francuskog i engleskog – posebno uspešno Šekspira. Svojim sveukupnim radom ostavio je veliki trag u srpskoj kulturi. Ostala dela: zbirke pesama “Dani i noći”, “Okovani slogovi”, “Stihovi”, “Pesme”, knjige eseja “Razgovor o književnosti”, “Ogledi iz estetike”.

Pandurevićevo književno delo je obimno i raznovrsno, a 1910. godine je u Narodnom pozorištu u Beogradu prikazana njegova drama “Na zgarištu”, koju je napisao sa Kostom Petrovićem. Za vreme Prvog svjetskog rata Društvo hrvatskih književnika izdalo mu je sabrane pesme pod naslovom “Okovani stihovi”. Po oslobođenju ova zbirka je dopunjena i objavljena u Beogradu pod naslovom Stihovi. Poslednja njegova zbirka pesama “Pesme”, sadrži 109 pesama koje je on sam izabrao uz izjavu da sve ostalo što je napisao u stihu odbacuje kao da nije napisano.

MI, PO MILOSTI BOŽJOJ, DECA OVOGA STOLEĆA

I posle ručka tako mnogo jela
I pića stoji na stolu. Kroz stakla
Prozorska, jesen uvela i bela
Srca se naših izgleda dotakla.

Pa ipak, nismo mi ni za šta krivi,
Gospodo. Jesu protekla proleća
Nemirna, lepa; ali neka živi
Sumorna mis’o i našeg stoleća!

Zamagljen pogled, bled oblak na čelu
Naših dama jednu malu tajnu krije:
Odricanje nemo, jednu čežnju svelu,
Strast što je buktala i koje sad nije.

Izgleda da danas više ne zanima
Nas, umornu decu ovoga stoleća,
Drugi i lepši pol; da se ne prima
Nas nada i čednost budućih proleća.

Neosetno, tiho pali smo pod vladu
Drukčijeg, grubog, moćnog suverena:
Alkohol tupi živce, ruši nadu
Na čistu ljubav budućih vremena.

Proklamovan vladar, nečujno, u meni
Protivnika ima, mada ga se plaših;
I čašu što se preliva i peni
Dižem u slavu tradicija naših

I lepih žena! Nek njin nagon ima
I sad u nama svoje stare žrece;
Nedostojno makar, uživajmo s njima,
K’o žalosni oci nemoguće dece.

Sve to neće dati ono što je prošlo;
Al’ pohodiće nas dah sreće nam stari,
I to što je tužno i s nategom došlo
Imaće opet nenadmašne čari;

Osetićemo miris ljubičica
Starih, i ljubav, i nadu proleća,
Pa ma i mlada a uvela lica, —
Mi, po milosti božjoj, deca ovoga stoleća.

Sima Pandurović

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.