Avgust 1982: “Vrući dani i vrele noći” – i bukvalno, i diskografski, s obzirom da je u domaćim prodavnicama ploča najtraženija upravo kompilacija sa tim naslovom, na kojoj se nalaze letnji hitovi Jugotonovih uzdanica Azre, Idola, Zane, Filma… Leb i Sol putuju kao muzička pratnja pozorišnoj družini KPGT na njihovoj turneji po Americi… Aki iz Parnog valjka odlazi na dosluženje vojnog roka… Riblja čorba miksuje “Buvlju pijacu” u Londonu… Bulevar s nestrpljenjem iščekuje svoj LP prvenac “Mala noćna panika”… Bijelo dugme gostuje u Bugarskoj, a Goran Bregović se uspešno brani od tamošnjih obožavateljki, jer je u društvu naše najlepše manekenke Ljiljane Tice… D’Boys razmišljaju da angažuju pevačicu, baš kao što planiraju da u grupu uključe i Gorana Vejvodu… Mnogi zameraju rokeru Dadi Topiću što na Jadranu ima zajedničke nastupe sa Zlatkom Pejakovićem… Iz nekih društveno-političkih organizacija diže se preteći upitnik: moraju li domaće rock grupe da nose “sumnjiva” imena kao što su U Škripcu ili Berlinski zid?!… S druge strane, FK Crvena zvezda nimalo se ne buni što se jedna grupa u Londonu nazvala Red Star Belgrade, a jedna u Nemačkoj – Roter Stern Belgrad!… A gde je u celoj toj letnjoj priči Miladin Šobić?
“Pesnik, muzičar i lutalica, najnemirniji duh domaće muzičke scene, životni svaštar Miladin Šobić, za deset godina koliko je na muzičkoj sceni nije se nimalo promenio: van svih šablona i normi, u istom odelu i sa istom frizurom i dalje lutajući živi svoj život”
Između nastupa po studentskim domovima, železničkim i autobuskim stanicama i radnim akcijama stigao je da po drugi put svrati u studio i zabeleži svoje nove pesme kako bi ga čuli i oni do kojih igrom slučaja nije svratio.
U opštoj larmi i čudnim zvucima ovog vremena, naoružan gitarom i svojom poezijom, on uspeva da se dopadne svima.
Novi dokaz za to je i njegov drugi album “Umjesto gluposti”.
– Ti uspešno nastojiš da slediš svoj put koji si izabrao i kome si i do danas ostao dosledan.
– Kada sam počeo ovim da se bavim, nijesam bio jedan od onih koji su izabrali nešto što kasnije nije trebalo raditi. Moja forma je stvorena spontano iz poezije koju sam stvarao i iz gitare sa kojom sam počeo da se družim prije nekoliko godina.
Ono što se od mene čuje, tekstovi i muzika, rađeno jenajiskrenije te, koliko se ja nijesam promijenio, toliko je i muzika ostala ista. Nijesam od onih koji će da obećaju da će uvijek biti tako, ali koliko život u meni bude crtao i slikao neku novu sliku, toliko će i muzika izgledati drukčija.
Poslednjih godina žvaćem sve što u životu treba sažvakati i branim se od života onoliko koliko se od njega treba braniti. To sve ima reflekse i u muzici i u poeziji i to dobija neki šobićevski način.
– U ovom svom poslu si pomalo ostao usamljen. Formula gitara plus poezija je bila karakteristična za početak sedamdesetih godina.
– Vrijeme nosi svoje. Sedamdesetih godina ljudi su se najviše družili sa gitarom i ljudsko uho je bilo nevjerovatno naklonjeno zvuku tog angažovanog pjesničkog izražavanja uz gitaru koja nije tražila nikakva elektronska pomagala.
Vremena su se promijenila: sada je potrebna teška, buntovna, svakodnevna i energija i riječ i jedan prilično banalan jezik koji ne može da se uvrsti ni u jednu knjigu poezije i gdje gitara vrlo teško sve to može da odslika.
Ipak, ima i ljudi koji mogu da osjete šta je poezija i šta je muzika, a tek onda da u svemu tome traže jednu formu koja će ih zadovoljiti u nekom savremenom smislu. Ja sam ostao dosledan svojoj gitari i svojoj poeziji.
Ja sam Crnogorac koji nikada nije uzeo gusle u ruke, mada bi, možda, bilo najnormalnije da kao potomak jednog naroda znam da ih sviram. Međutim, ja sam svoj, sa gitarom i poezijom i takav ću i ostati.
– Poštovaoci tvoje poezije i muzike pripadaju različitim generacijama.
– Ne dodvoravam se nijednoj generaciji. Sve je to spontano, u jednoj vjerovatno univerzalnoj formi – gitara i glas, ili u univerzalnoj temi – ljudska plemenitost, humanost, emotivnost. Oni koji nose minđuše i prate savremena zbivanja u muzici me neće odbaciti iako se neće odveć družiti sa mojom poezijom.
Oni će reći – Šoba, care – i doći da me čuju; ja im dođem kao dopuna za sve te modne ludosti koje prate. Tako je i sa starijima koji u mojoj poeziji i muzici traže sebe, traže da popune neke svoje životne praznine. I sa jednima i sa drugima mi je lijepo.
– Konstatovano je da je posao glavnih pesnika domaćeg rocka pomalo i ludački.
– Pa, u današnje vrijeme, kada je važno imati što jači auto, veći devizni račun, kada se treba boriti samo laktovima, vrlo je ludo stvarati neku muzičko-poetsku umjetnost. Čovjek gubi kriterijume vrijednosti i sve je manje formule da se ljudski ukusi i namere objedine.
Mogu samo da zamislim šta je sve Bregoviću, koji je imao jednu veliku mašineriju, stajalo na putu, šta je sve htelo da mu saseče noge. Međutim, on je uprkos svemu tome znao da piše divne pesme. Izdržati u svemu tome je ipak pomalo ludački.
Eto, na primer, Džoni Štulić: on je stvarno jedan poseban ludak koji ima svoj svijet. Neki njegov način rada obezvrjeđuju i smatraju prodajom; međutim, on je čovjek za sebe i vjerovatno je da će i kada ne bude aktuelan raditi neke “lude” vrijedne stvari. On se ne da ovim točkovima dvadesetog vijeka i vrišti na taj dvadeseti vijek. To je dosta dobro i jako mi se sviđa. Nekada se ljudi nijesu libili da kažu Mocartu ili Betovenu: predstavljaj nas, reci budućim generacijama ko smo mi bili.
Međutim, mi se nekako ustežemo da to kažemo Štuliću, Đorđeviću i drugima. Znam, postoje i druge vrijednosti, ali muzika je velika stvar, veliki broj ljudi ide za njom.
– Od svog prvog nastupa (na Subotičkom festivalu, 1975. godine) pa do danas, snimio si samo dva albuma.
– Moja poezija i muzika i moja muzička i muzičko-poetska ličnost, bez nekih zacrtavanja, bez nekih planova, na neki način predstavljaju polu-odgovor zašto za sedam godina samo dvije LP ploče. Po meni, zadatak ploče je da se proda u što većem tiražu i da samim tim bude jedna slika uspjeha onoga ko se bavi ovim poslom. Ja ne snimam često ploče iz prostog razloga što želim da sam sačuvam sve što radim, da bi to bilo vrijedno onda kad ja to zasviram i zapjevam i da što manje ljudima pružim priliku da oni to pretvaraju u neke tržišne forme i način da prave neki svoj veliki biznis i eventualno i mene uvrste u njega.
Tek sam prošle godine bio siguran da sve što sam stvorio mogu i da sačuvam, te da će to biti tako i kada ploča počne da se prodaje. Tada sam snimio ploču “Ožiljak” koja je dosta dobro prošla. Mislim da sada mogu da idem dalje i da će i diskografski rad u mom cjelokupnom radu zauzeti neko veće i važnije mjesto.
– Tvoj drugi LP “Umjesto gluposti” već je u prodaji. Šta nam on donosi?
– Razlika između “Ožiljka” i mog novog LP-ja je onolika koliko sam ja u novoj situaciji. Sada sam u prilici da iskažem nove teme koje mi je vrijeme nametnulo. Ovo je vrijeme puno gluposti i bojim se da se ne inficiram: zato umjesto gluposti nudim deset raznolikih pjesama koje sam snimio u jednom privatnom studiju u Subotici zahvaljujući Gaboru Lenđelu i nekolicini mađarskih muzičara.
Radni naslov albuma je bio “Đon” po kompoziciji koja se nalazi na njemu: udaram đonom ljubavi na ljudski đon.
Film sa ploče se odvija od “Đona” – gdje govorim: ništa ljudi, ništa vrijeme, ja furam po svom – pa sve do pjesme”Cipele nove”, o jednom novom vremenu kada se ljubav prodaje, kada sve manje može da se čuje da brat želi da ti bude neko ko ti po krvi nije brat, kada se svi čuvaju od velikih stresova.
Preko tih novih cipela ja gazim ironijom. Istakao bih i pjesme “Željezničke tuge”, “Četa ludaka” i “Ne pokušavaj mijenjat me”.
Nešto kasnije ću pripremiti još jednu ploču na kojoj će se naći moje nove pjesme, ali ovoga puta bez pratnje orkestra, samo ja i gitara. A do tada biće me svugdje. Gdje god ima dobrog društva, dobrog pića i dobrih kafića, djevojaka, lijepih stvari koje čine život.
– Ti si čovjek bez adrese. Živiš u hodu. Imaš li snage?
– Snagu sakupljam u kontaktima sa ljudima. Iz tih susreta i nastaju moje pjesme. Ja sve moje pjesme mogu ljudima da pokažem i nimalo se ne uplašim da će to promijeniti jedan moj mir, jedan moj način hoda kroz život. Koliko god susreti sa ljudima budu ovako lijepi, ja ću uvijek imati snage i uvijek ću ostati ovakav. Naravno, sa gitarom u ruci.
razgovarao: Pero Simić (Rock 82, avgust 1982.)
http://yugopapir.blogspot.com/2013/06/miladin-sobic-kako-reci-buducim.html
