Državni udar
Kako je vladajuća klasa postajala sve očajnija, odlučila je odbaciti parlamentarnu demokraciju i rasturiti radničke organizacije. Gazde se nikada nisu protivile fašizmu zato što su znali da im on nekada može biti od koristi. Njihova dobra i privilegije su im bili važniji od svega ostalog. Kao i u Njemačkoj i u Italiji, odlučili su smiriti organiziranu radničku klasu, kako bi opet mogli živjeti od njenog rada, te nastavili profitirati. Iako su se neki u početku i opirali fašizmu, on je ipak bio njihovo pomoćno sredstvo s kojim su bili spremni služiti se ukoliko uvide da je to nužno za održavanje na vlasti. U Baskiji su se nacionalisti u početku opirali fašistima. Ali, kada je izbor između fašizma i socijalne revolucije postao stvaran, nisu pružili velik otpor Francu.
Državni udar je izveden 17. srpnja. Prvi korak je napravljen kada se Franco dočepao Maroka i objavio „Radikalni manifest”. Manifest je primio jedan lojalni radio-operater i proslijedio ga Ministarstvu mornarice. Vijest o državnom udaru držana je u tajnosti do 7 sati 18. srpnja. Vlada je uvjeravala zemlju da je sve pod krontolom. Zapravo, pokušavali su se nagoditi s fašistima. Kabinet je podnio ostavku 18. srpnja i Borios, republikanac desnog krila, postaje premijer.
Mase
Plan o nagodbi je bio onemogućen aktivnostima organizirane radničke klase. Fašisti su napredovali u dijelovima zemlje gdje im je pružen slab otpor, kao rezultat neodlučnosti vlade. Ali u Kataloniji, pogotovo u Barceloni, radnici, članovi CNT-a, su pokazali kako se treba boriti. Objavili su generalni štrajk i izašli na ulice tražeći oružje koje im je vlada odbila dati. Na kraju su krenuli u juriš na vojarne i uzeli ono što im je bilo potrebno. Bili su potpomognuti od strane vojnika koji su odbijali lojalnost, a neki čak i okrenuli oružje na zapovjednike.
Radnici su brzo postavili barikade i za nekoliko sati ustanak je obranjen. Oružje je podijeljeno i grupama koje su razaslane u druge regije da zaštite pokrenute ustanke. Madrid je također spašen zahvaljujući heroizmu i inicijativi radnika. Kada su čuli što se dogodilo u Barceloni, izvršili su juriš na vojarnu Montana, glavnu vojnu bazu u gradu.
U Valenciji su radnici okružili vojarne i ta situacija je potrajala dva tjedna. Vlada je i dalje odbijala naoružati radnike, tako da su vojarne zauzete tek nakon što je poslano oružje iz Barcelone i Madrida.
U Asturiji su pobunjenici potučeni nakon dužeg okršaja u kojem je bilo mnogo mrtvih. Nakon toga su rudari napravili brigadu od 5.000 dinamitaša koji su krenuli u marš na Madrid. Po cijeloj zemlji je započela radnička i seljačka inicijativa za zaustavljanje fašista na samom početku.
Tako je bilo u tri četvrtine zemlje. Drugdje je dragocijeno vrijeme gubljeno zbog neodlučnosti vladinih službenika. U Zaragozi radnički ustanak nije uspio. Juan Lopez, jedan od vodećih boraca CNT-a, je o tome rekao: „…izgubili smo previše vremena razgovarajući s gradonačelnikom. Čak smo i vjerovali njegovim obećanjima.”
Takvim je akcijama Republika Španjolska spašena. Nisu se samo članovi CNT-a priključili borbi, nego i članovi UGT-a i POUM-a. Za te radnike to nije bio samo rat za obranu od fašista, već početak revolucije. Radničke milicije su bile osnovane neovisno od države. Poduzeća, napuštena od vlasnika, preuzimana su, a u ruralnim područjima seljaci su okupirali zemlju. Za anarhiste je to bila šansa da svoje ideje pretvore u praksu.
Eddie Conlon
nastaviće se
