Španski građanski rat (13)
Mornarica
Aktivnosti mornarice, koja je ostala lojalna Republici, su nekoliko puta prekidane da se ne bi stavili u pitanje anglo-francuski interesi na Gibraltarskim vratima. Mornarica je bila vrlo uspješna u uznemiravanju Francuske baze u Maroku, ali su njihove aktivnosti zaustavljane da bi dvije strane sile bile sretne. U skladu s tim, republikanska vlada je odbila dati Maroku nezavisnost i tako Franca lišiti baze.
Da su to učinili, stavili bi u pitanje britanske i francuske kolonijalne interese u sjevernoj Africi. Primjer španjolskog Maroka bi mogao dati slične ideje drugim nacijama. Čak je u jednom trenutku vlada ponudila predati vlast u Maroku Britaniji i Francuskoj u zamjenu za njihovu intervenciju.
Revolucija koja je izbila je bila krajnje nepogodna za komuniste. Bilo kakve šanse da pridobiju Britaniju i Francusku bile su smanjene činjenicom da je počela socijalna revolucija. Nije bilo ni govora da britanska i francuska ambasada interveniraju u korist revolucionara. Zbog toga je revolucija morala biti sakrivena i eventualno ugušena. Snaga kolektiva i milicija je morala biti uništena.
Na početku građanskog rata bilo je 40.000 članova španjolske Komunističke partije. Normalno, postavlja se pitanje kako je tako mala organizacija mogla tako odlučno utjecati na tijek događaja i s vremenom postati dominantna grupa u Narodnom frontu.
U građenju svoje partije, komunisti su se naročito isticali u Kataloniji, srcu revolucije. Pokret kolektivizacije je ozbiljno uznemirio srednju klasu. Mali poslovi su prekinuti i svuda su se pripadnici srednje klase osjećali odbačenim jer su radnički komiteti preuzeli raspodjelu. Oni bi se rado vratili u svoje tradicionalne stranke, ali su ih vidjeli kao nesposobne u zaustavljanju kolektivističkog pokreta.
Komunistička partija je izgledala kao jedina ozbiljna partija koja može zaštititi njihove posjede ili im ih čak vratiti iz ruku radnika. Jedan bivši komunist je to prokomentirao: „U Muriciji, kao i drugdje, vidio sam naše plakate i letke koji apeliraju na vlasnike trgovina da se priključe članstvu sa obećanjem apsolutne podrške privatnog vlasništva.”
Vrlo brzo
Članstvo Komunističke partije se povećalo vrlo brzo. Za nekoliko mjeseci od izbijanja rata, 76.000 seljaka koji posjeduju zemlju i seljaka zakupnika sa 15.485 pripadnika gradske srednje klase, se priključilo.
Oni su u svojim slojevima utjecali na tisuće pripadnika srednje klase koji se nisu priključivali
Partiji, ali su je simpatizirali. Kao sredstvo zaštite interesa građanske srednje klase u Kataloniji, komunisti su organizirali 18.000 trgovaca, obrtnika i malih proizvođača u organizaciju CEPCI. „Solidaridad Obrero” (Radnička solidarnost), novine CNT-a, su prokomentirali da su neki u tom tijelu „nepomirljivi poslodavci, okrutni protivnici rada”. Do ožujka 1937. godine Komunistička partija je imala 250.000 članova.
Poduzeli su još neke mjere da bi proširili svoj utjecaj. Samo četiri dana nakon vojnog udara, komunisti su se ujedinili sa socijalistima Katalonije kako bi osnovali PSUC. Lokalni UGT je potpao pod upravu PSUC-a. Vodeći članovi Socijalističke partije i UGT-a su ih napuštali i prelazili komunistima, neki čak i tajno. Mnogi članovi Socijalističke partije nisu vidjeli razliku između njihove linije i linije komunista: pobjeda u ratu pa tek onda revolucija, pomirljiv stav prema stranim silama, itd. Ali, zbog toga što su komunisti imali čvršći partijski aparat (pojačan iz Moskve), bili su u mogućnosti regrutirati nove članove na štetu socijalista. Mnogi su im se pridružili zbog njihove: „predanosti u prikupljanju članova, vrlo vještoj propagandi, organizatorskim sposobnostima i prestiža stečenog ruskim oružjem”.
Komunisti su uspostavili kontrolu nad JSU (Ujedinjena socijalistička omladina). Ta grupa je nastala stapanjem komunističkih i socijalističkih omladinskih organizacija. Imala je 50.000 članova i formirana pred izbijanje rata. Većina vodećih članova je napustila Socijalističku omladinu i prešla u komuniste, što je ovima omogućilo kontrolu nad ovom organizacijom.
Bilo bi pogrešno tvrditi da je kontrarevolucija rezultat isključivo politike i aktivnosti komunista. Republikanci i socijalisti su surađivali s njima. Republikanci, koji su izgubili svaku realnu bazu u masama, su se povukli i prepustili komunistima direktan posao suprotstavljanja socijalnoj revoluciji i obrani srednje klase. Čak se je i Largo Caballero, koji je postao premijer u kolovozu i jedno vrijeme bio lijevi socijalist i vođa UGT-a, izjasnio za formiranje vlade kojoj je „nužno žrtvovanje revolucionarnih težnji zbog pridobijanja naklonosti demokratskih snaga” i da se „španjolska vlada ne bori za socijalizam već demokraciju i ustavno zakonodavstvo”. Iako Caballero nije cijelo vrijeme surađivao s komunistima, bilo je mnogo onih u njegovoj partiji, čak i njegovih najbližih suradnika koji su radili na komunističkoj liniji, a protiv socijalne revolucije.
Također, nužno je reći da je sudjelovanje članova CNT-a u vladi pomoglo rast kontrarevolucije. Ušli su u Katalonsku vladu u rujnu (sjetimo se da je Katalonija bila poluautonomna) i nacionalnu vladu u studenom 1936. godine. Time ćemo se detaljnije baviti u sljedećem poglavlju, a za sada je dovoljno reći da je njihovo sudjelovanje dalo vladi kredibilitet u masama. Bili su ključan element u dokazivanju svijetu da je borba u Španjolskoj za uspostavljanje demokracije, da bi se ponovo izgradila uništena državna mašinerija i da bi se vlast i autoritet koji su bili u rukama naoružanih radnika vratili vladi.
Sudjelovanje CNT-a je služilo da zaustavi mase i natjera ih da vjeruju da imaju oslonac u vladi i da je trebaju braniti.
Eddie Conlon
