Španski građanski rat (14)
Rusko oružje
Važna stvar je da je Komunistička partija upravljala kontrarevolucijom. Bili su jedini koji su shvatili „nužnost” kontrarevolucije i koji su je odlučili provesti. Mogućnost da je provedu su imali zbog prestiža koji je dolazio od činjenice da je Rusija bila jedina zemlja koja je slala veće količine oružja Republici (Meksiko je također slao pomoć, ali u malim količinama). Rusi nisu slali samo oružje već i vojne savjetnike i tehničare koji su postupno preuzeli rukovođenje ratom.
Staljinisti će vam reći da je Rusija osiguravala oružje od početka. To je laž. Staljin se u početku složio sa Paktom o neinterveniranju zbog straha od sukoba sa Zapadom. Prve količine oružja nisu stigle do listopada, a i kada su stigle to je bilo iz straha da će njemačko i talijansko oružje dati odlučujuću snagu fašistima. Pomoć je poslana „prikriveno i u pokušaju da se ograniči mogućnost miješanja Rusije u rat” (Krivicki u „In Stalin’s Secret Service”, Krivicki je bio Staljinov šef obaveštajne službe za zapadnu Europu). Zbog tog straha od uključivanja u rat sa Njemačkom i Italijom, pomoć je ograničena na potpomaganje otpora do moguće intervencije Britanije i Francuske. Ta pomoć je morala biti plaćena — španjolske rezerve zlata su se preselile u Moskvu.
Komunisti su znali da će, ukoliko posegnu za kontrarevolucijom, primorati državu, da uz njihovu pomoć, vrati kontrolu nad vojskom i policijom. Nije bilo nikakve svrhe govoriti radnicima da se odreknu kolektivizacije i da odbace oružje, ukoliko ta kontrola ne bude uspostavljena. Sve države počivaju na upotrebi sile i zbog toga se uspješna revolucija može izvesti samo ukoliko su ljudi naoružani.
Zbog sovjetske pomoći, komunistima je bilo lako postići kontrolu nad oružanim snagama. To nije bilo samo zbog količine poslanog oružja, već i zbog činjenice da su Sovjeti bili glavni dobavljači ratnog materijala. Ministar mornarice i zrakoplovstva, Prieto, često se šalio na račun svog kabineta izjavljujući da je on „ministar ničega jer ga zrakoplovstvo ne sluša. Pravi ministar zrakoplovstva je ruski general Duglas”.
Militarizacija
Zbog te kontrole nad oružjem, komunisti su, podržani od drugih, proveli militarizaciju. Ponovno je izgrađena regularna vojska sa časnicima, jedinicama, salutiranjem i različitim plaćama. Milicijama koje su odbile staviti se pod zapovjedništvo Ministarstva rata (a mnoge milicije CNT-a i POUM-a su to odbile), prekinuta je isporuka oružja. Ostavljene su bez mogućnosti izbora.
Nova vojska je izgrađena pod komunističkom kontrolom. Znali su da se bez kontrole nad vojskom neće moći nadati kontroli nad antifašističkim taborom. Zbog toga što je Peti puk (najveća jedinica kontrolirana od staljinista) preuzela raspuštanje milicija, komunisti su preuzeli kontrolu nad pet od šest brigada nove vojske. Također, preuzeli su kontrolu nad Glavnim komesarijatom rata, koji je uspostavljen zbog postavljanja političke kontrole vojske putem političkih komesara. Pošto su većina od njih bili staljinisti, kontrolirali su politički materijal koji je dolazio na front. Anarhistički materijal je stalno zadržavan. Sve što su vojnici mogli čitati bile su laži Komunističke partije.
Nije ponovno izgradjena samo vojska već i policija, osobito omražena Civilna garda, koja je bila osnova represije nad CNT-om. Promijenjeno joj je samo ime u Nacionalna republička garda. Jurišna garda je ponovo uspostavljena i do početka prosinca je imala 28.000 regruta. Broj karabinjera, koji su bili graničari podređeni carini i pod kontrolom ministra financija Negrina (poznati simpatizer komunista), narastao je na 40.000. Prije rata bilo ih je samo 16.000 i to u cijeloj Španjolskoj. Negrinov zamjenik
je razjasnio njihovu ulogu: „Vi ste čuvari države, a vizionari koji vjeruju da je kaotična situacija društvene nediscipline i bezobzirnosti dopustiva su u krivu, jer vojska naroda, sa vama karabinjeri, će znati kako to zaustaviti.”
Država je sama sebi dala monopol na nasilje. Radničke patrole koje su iznikle u srpnju su raspuštene.
Radnicima je naređeno da predaju oružje, a oni koji su to odbili smatrani su fašistima. Pričalo se da je to oružje potrebno na frontu. Iako je bila istina da je oružje bilo potrebno na frontu, taj argument je korišten samo kao sredstvo za razoružavanje revolucionarnih radnika. Bilo je mnogo oružja pod kontrolom policije. George Orwell je to zapazio nakon 1. svibnja u Barceloni: „Anarhisti su bili na oprezu čak i ukoliko su predali oružje. PSUC je zadržao svoje i to je bilo ono što se dogodilo nakon završetka borbi. U međuvremenu, na ulici je bilo moguće vidjeti velike količine oružja koje je bilo potrebno na frontu, ali koje je bilo u posjedu „nepolitičke” policije u pozadini.” („Kataloniji u čast”).
Kontrarevolucija je zatim okrenuta protiv kolektiva. 7. siječnja 1937. godine objavljeno je raspuštanje radničkih komiteta za opskrbu. Distribuciju hrane je preuzeo GEPCI. To je dovelo do nestašica i gomilanja namirnica radi podizanja njihove cijene. Za to su okrivljeni kolektivi, ali je bilo dobro poznato da je hrana mogla biti osigurana ukoliko se netko učlani u PSUC.
Eddie Conlon
Nastaviće se
