Španski građanski rat (16)
Svježa revolucija
Kao što je već rečeno, anarhisti su protiv države. Svake države. Bilo da je liberalno-demokratska, monarhistička ili totalitarna. Anarhisti vide državu (vojska, policija, vlada, birokracija…) kao instituciju kroz koju vladajuća klasa održava kontrolu nad većinom stanovništva. Osnovno za anarhizam je vjerovanje da država mora biti uništena i zamijenjena sustavom zasnovanim na radničkim savjetima i savjetima zajednica. Delegati iz zajednice bi išli na regionalne savjete, koji bi slali delegate na nacionalne i, eventualno, međunarodne savjete. Delegati bi se biralo neposredno i sve veće oduke bi bile donošene na radničkim skupštinama.
Često ti savjeti nastaju spontano, ili kao oblik obrane. U početku bi nastajali iz štrajkačkih komiteta, ali se brzo mogu razviti u tijela na kojima bi moglo biti izgrađeno novo društvo. Ta ideja je ključna za anarhizam. Slobodno društvo ne može biti izgrađeno na starim strukturama, već moraju biti izgrađene nove, kroz koje će proizvođači biti direktno zastupljeni. Revolucija se ne događa kroz parlamente i vlade ili restrukturiranjem već postojeće državne strukture.
Savjeti i kolektivi koji su se pojavili u vrijeme građanskog rata, bili su struktura na kojoj je mogla biti izgrađena revolucija. No, za njih je bilo nužna povezanost na regionalnoj i nacionalnoj razini, kako bi vlast radnika i seljaka bila obranjena, vlast koja bi odbacila regionalnu i centralnu vladu u stranu.
To bi značilo odbijanje podjele vlasti sa preostalim elementima vladajuće klase i to bi bio velik korak u provođenju revolucije.
CNT
CNT je odbio to učiniti. Nakon 19. srpnja, vodstvo sindikata u Kataloniji je bilo pozvano u ured Companisa, tadašnjeg premijera Katalonije. U osnovi, rekao im je kako oni kontroliraju regiju i da će im on biti vjeran sluga ukoliko preuzmu vlast. Odbili su taj prijedlog. Umjesto toga, pozvali su na osnivanje Centralnog komiteta antifašističkih milicija. To je bio prvi korak prema suradnji. Sve stranke, uključujući i republikance, bile su zastupljene u tom komitetu. Postojao uz katalonsku vladu.
Centralni komitet je raspušten u rujnu 1936. godine kada je CNT ušao u vladu. U studenom, četiri člana CNT-a ulaze u nacionalnu vladu u Madridu. Dvojica od njih su bili i članovi FAI-a.
To je bilo daleko od onoga što je bilo objavljeno u informativnom biltenu CNT-FAI u rujnu 1936. godine. U tekstu „Uzaludnost vlade”, objavili su da će eksploatacija koja je u tijeku dovesti do „likvidacije buržoaske države koja će umrijeti od gušenja”. Njihovi članovi su se priključili vladi te iste države.
Naveli su nekoliko razloga za to. U biti, računali su na opozivanje argumenata u vezi Britanije i Francuske. Navedeno je da bi socijalna revolucija bila ugušena i da ubuduće ne bi dolazilo oružje od zapadnih sila (koje, zapravo, nikada nije ni dolazilo!). Odlučili su da je dobijanje rata i podizanje revolucije dvije različite stvari i da je dobijanje rata važnije. To je značilo suradnju u širokom antifašističkom frontu „…u pokušaju da se dobije rat i spasi naš narod i svijet, mi (CNT) smo spremni surađivati s bilo kim u upravljajućim strukturama, bilo da se ta struktura zove svijet ili vlada”. („CNT”, novine CNT-a u madridskoj regiji, 23. 10. 1936.)
Još jedan razlog koji su naveli je bio da bi ulaskom u vladu mogli konsolidirati postignute uspjehe.
Mogli bi „regulirati politički život Španjolske, dajući legitimnost revolucionarnim komitetima” (Juan Lopez, ministar trgovine, anarhist). Postojao je čak i argument da je ulazak u vladu samo međunarodni ustupak i da će revolucija i dalje trajati pod plaštom legalne vlade.
Zbog toga je održavano antifašističko jedinstvo i sve što je prijetilo razdvajanjem bilo je ugušeno.
Vlada je znala da je vrlo korisno imati predstavnike CNT-a i da je to dodatno sredstvo kontrole nad masama. Uglavnom, treba istaknuti da je odluku o ulasku u vladu donio Nacionalni komitet bez konzultacija sa širim članstvom. To je bio pravi prekid sa tradicijom. Nužnost djelovanja, izazvana manjkom vremena, bila je izgovor vodstva.
Svibanjski dani
Uloga CNT-a u vladi može biti jasno ilustrirana onime što je postalo poznato kao Svibanjski dani. U Barceloni su, 3. svibnja 1937. godine, tri teretna vozila puna policajaca, a koje je predvodio staljinist Salas (inače komesar javnog reda), pokušala osvojiti telefonsku centralu koju je kontrolirao zajednički komitet CNT-a i UGT-a još od početka rata. Cilj je bio od radnika nasilno preuzeti kontrolu nad zgradom i tako vrati mogućnost provjere telefonskog sustava. Ovako su radnici bili u mogućnosti pratiti što se događa slušajući razgovore vladinih ministara. To je bio početak pokušaja vlade da okupira strateške točke u gradu i pripremi se za opći napad.
Policija je osvojila prvi kat zbog iznenadnog napada, ali nisu mogli dalje. Počelo je pucanje. Vijest se poput požara proširila i za par sati lokalni obrambeni komiteti CNT-FAI-a su krenuli u akciju naoružavajući se i gradeći barikade. POUM je pomogao i uskoro su radnici kontrolirali veći dio grada.
Vlada je kontrolirala samo centar koji je lako mogao biti osvojen. I u drugim krajevima Katalonije su pokrenute akcije. Civilna garda je razoružana i uredi PSUC-a su okupirani iz „preventivnih razloga”. Prvu noć nije bilo pucanja i sljedeći dan su radnici širili barikade po predgrađu. Uključena je bila i Slobodarska omladina (FIJL). Radnici su bili spremni preuzeti kontrolu, ali je stiglo naređenje iz Centrale CNT -a kojim su zabranjene sve akcije i radnicima je naređeno napuštanje barikada.
Vođe CNT-a su pokrenuli pregovore s vladom, što je rezultiralo time da su vladine snage dobile na vremenu da utvrde zgrade, te okupiraju katedralu. Cijeli utorak (4. svibnja) je Regionalni komitet CNT-a apelirao preko megafona da se barikade uklone i da se radnici vrate na posao. Za to vrijeme su pregovori nastavljeni, a u Centralu CNT-a su stizali apeli drugih radničkih centara koji su bili napadani.
Vladini ministri iz CNT-a su ponovno zvali iz Valencije (gde se u to vrijeme nalazila centralna vlada) tražili da se nastavi sa apelima radnicima o napuštanju barikada.
Pregovori su nastavljeni bez rezultata zbog zahtjeva vlade za kontrolom nad telefonskom centralom.
Radnicima je naređeno da napuste barikade, što, na sreću, nisu napravili. U četvrtak (6. svibnja) zgrada je ispražnjena i PSUC je preuzima. Isti dan PSUC je preuzeo i željezničku stanicu, koju je prije toga također kontrolirao CNT. Slične stvari su se događale u cijeloj Kataloniji.
U petak je 5.000 članova Jurišne garde stiglo iz Valencije. Nasilje koje je sljedilo bilo je nezamislivo. Svibanjski dani su ostavili 500 mrtvih i 1.100 ranjenih. Još stotine su ubijene tijekom „čišćenja” sljedećih nekoliko tjedana.
U svibnju je kontrola nad javnim redom u Kataloniji prebačena u Valenciju, čime je katalonska autonomija prestala postojati. Nakon svibnja, članovi CNT-a gube ministarska mjesta, zajedno sa Caballerom. Nova vlada je bila pod čistom staljinističkom kontrolom. Ministri su poslužili svrsi i više nisu bili potrebni. Kontrarevolucija je ozbiljno izbila nakon svibnja, dekretima koji su potkopavali revolucionarne komitete. To je bilo moguće jer je kičma revolucije, radnici Katalonije, bila slomljena.
Eddie Konlon
Nastaviće se
