Španski građanski rat – 8
Seljacima nije trebao Durruti da im kaže da preuzmu zemlju. Radili su to od osnivanja republike. Još je prva vlada republike slala trupe da pobiju seljake koji su preuzeli zemlju. Prve dvije godine republike, pobijeno je 109 seljaka. Na selu je španjolska revolucija najviše i postigla. Anarhistička filozofija je prihvaćena od strane širokog sloja ugnjetavanih seljaka. Na svojoj konferenciji 1936. godine, CNT se upustio u raspravu o tome kako bi anarhističko društvo budućnosti trebalo izgledati. Seljaci su prvi proveli te ideje u praksi. Njihovi napori su pokazali što sve mogu učiniti radni ljudi (od kojih su mnogi bili nepismeni) ukoliko im se daju dobri uvjeti. Dokazali su da je mišljenje kako je anarhija nemoguća jer bi društvo propalo bez šefova, vlade i autoriteta, glupost.
Kolektivizacija zemlje je bila izrazito raširena. Gotovo dvije trećine zemlje u zoni republike (onoj koju su kontrolirale antifašističke snage) bilo je preuzeto. U to je bilo uključeno između pet i sedam milijuna seljaka. Najveće pokrajine su bile: Aragon gdje je bilo 450 kolektiva, Levant (pokrajina oko Valencije) sa 900 kolektiva i Kastilja (pokrajina oko Madrida) sa 300 kolektiva. Nije samo zemlja kolektivizirana. U selima su uspostavljene i radionice u kojima su lokalni obrtnici proizvodili alate, nameštaj, itd. Pekari, mesari, frizeri (brijači) i drugi, također su se odlučili za kolektivizaciju. Kolektivizacija je bila dobrovoljna i zbog toga sasvim drugačija od prisilne „kolektivizacije” koju je Staljin proveo u Rusiji. Obično bi u selu bio sazvan sastanak, jer je većina kolektiva bila smještena u selima, i svi prisutni bi se složili oko ujedinjavanja svoje zemlje, alata ili životinja. To je onda dodavano na ono što je već oduzeto od veleposjednika. Zemlja je dijeljena na racionalne jedinice i određivane su grupe radnika da rade na njima. Svaka grupa je imala svog delegata koji je zastupao njihove stavove na sastancima kolektiva. Upravni komitet je također bio biran i bio je odgovoran za opće upravljanje kolektivom. Njegova dužnost je bila nadgledanje nabavke materijala, razmijena sa drugim pokrajinama, distribucija proizvoda i nužni javni radovi kao što je izgradnja škole. Svaki kolektiv je održavao redovne opće sastanke na kojima su sudjelovali svi članovi kolektiva.
Ukoliko se netko nije želio priključiti kolektivu, davano mu je nešto zemlje, ali samo onoliko koliko je mogao obraditi. Nije bilo dopušteno zapošljavanje radnika. Nije samo proizvodnja bila kontrolirana, distribucija je također bila prilagođena potrebama ljudi. U mnogim pokrajinama novac je bio ukinut.
Ljudi su odlazili u trgovine kolektiva (češće u crkve koje su bile pretvorene u skladišta) i uzimali što im je trebalo. Ukoliko je bilo nestašica i racionalizacija, ulagan je trud da se svakome osigura podjednak dio. Ipak, bilo je uobičajeno da povećana proizvodnja pod novim sustavom ukine nestašice. Prema poljoprivrednim rokovima, revolucija se dogodila u pravom trenutku. Žitarice kojima je bilo vrijeme žetve i koje su sakupljane i prodavane radi velikog profita nekolicine velikoposjednika sada su bile distribuirane onima kojima su bile potrebne. Doktorima, pekarima, brijačima i drugim uslužnim radnicima, davano je prema potrebama u zamjenu za njihove usluge. Tamo gdje novac nije bio ukinut, uvedene su „obiteljske plaće” tako da se rad plaćao na bazi potreba, a ne po broju radnih sati.
Proizvodnja je znatno povećana. Tehničari i agronomi su
pomagali seljacima bolje koristiti zemlje.
Upotrebljene su moderne znanstvene metode tako da su u nekim krajevima prihodi
povećani za 50%.
To je bilo dovoljno za nahraniti kolektiviste i milicije u njihovoj pokrajini. Najčešće je bilo dovoljno i za razmjenu sa drugim kolektivima u gradu, koji su za uzvrat davali strojeve. Višak hrane je bio predavan komitetima za zalihe koji su bili zaduženi za distribuciju u urbanim mjestima.
Kao i na milicije, kleveta je bila bačena i na kolektive. Bilo je tvrdnji da pojedinac gleda samo sebe i da ne brine o drugima. To je bila glupost, jer su u mnogim pokrajinama uspostavljeni izjednačavajući fondovi koji su preraspoređivali dobra iz bogatijih u siromašnije pokrajine. Bilo je osigurano da strojevi i stručnjaci budu preseljeni u krajeve gdje su najpotrebniji. Zapravo, pokazatelj osjećaja solidarnosti može biti činjenica da se 1.000 kolektivista iz Levanta, koji je bio prilično razvijena pokrajina, preselilo u Kastilju kako bi pomogli.
Uspostavljene su federacije kolektiva, a najuspešnija je bila ona u Aragonu. Lipnja 1937. godine održan je plenum Regionalne federacije seljaka. Njen cilj je bio formiranje nacionalne federacije „za suradnju i širenje kolektivističkog pokreta i, također, za postizanje pravedne distribucije proizvoda zemlje, ne samo između kolektiva već u cijeloj zemlji”. Na nesreću, mnogi kolektivi su uništeni, ne od Francove vojske, već od vojnika staljinističkog generala Listera, prije nego što je to bilo moguće izvesti.
Kolektivisti nisu bili zabrinuti samo za materijalna dobra. Imali su i duboku obavezu prema obrazovanju i kao rezultat tih napora mnoga djeca su dobila obrazovanje po prvi put. To nije bilo uobičajeno školovanje. Korištene su metode Francisca Ferrera, svjetski poznatog pedagoga i utemeljitelja projekta Moderna škola. Djeci je davano osnovno obrazovanje i nakon toga su ohrabrena razvijati vještine za koje su pokazivala radoznalost. Posvećivana je pažnja i starima, a gdje je bilo neophodno, građeni su specijalni domovi za njih. Pazilo se i na izbjeglice iz krajeva koje su kontrolirali fašisti.
Eddie Conlon
Nastaviće se
