Notes

Sretni ljudi čitaju i piju kavu

Ne da je granica, nego je to čitava provalija, bezdan koji je sve veći, širi i dublji. Mi, koji smo ostali sa ove strane, ne želimo sa vama. Vi ste tamo i ne znamo kako vam je. Ne volimo se jer se ne razumijemo. Vama je možda bolje, vi bolje znate. Mi mislimo da smo ovdje zbog nekog odgoja, morala, stida, šta li je u pitanju, ne znamo vam objasniti. Tu smo, gdje smo. Kako nam je, tako nam je. Vjerujte, svi smo mi barem jednom u životu, razmišljali kako bi bilo pridružiti se vama. I svi do jednog koji su ostali sa ove strane granice znaju poslije tog razmišljanja da sigurno neće preći kod vas. Jer, ko ste vi, šta ste vi? Nemojte se uvrijediti, ali mi vas vidimo kao loše ljude. Imamo drugačiji pogled na svijet, na porodicu, na moralne i materijalne vrijednosti. Drugačiji pogled na državu, njene resurse, njeno bogatstvo. Drugačije učimo svoju djecu jer se i sami razlikujemo. Čak i u crkve ulazimo iz različitih potreba i vjerovanja. Mi sebe tješimo da mirno spavamo, mada nekada i mi se pitamo kako sutra djecu nahraniti, školovati, naučiti pravim vrijednostima. Ima i kod nas neprespavanih noći. A vi? Ovo je naše poimanje vas, možda nije tačno, ispravite nas ako griješimo: Dobili ste posao preko stranke, a ne po poslovnim potrebama. Dobili ste položaj preko stranke, ne zbog stručnosti. Dosta vas je kupilo školu, a ne učilo da steknete znanje. Dosta vas koristi državna dobra kao da su vaša i samo vi ubirate plodove. Ucjenjujete jedni druge. Namještaju neki od vas tendere, nabavke, poslove… Ponižavate sebe i svoju porodicu odlazeći tamo gdje vam se kaže, a ne gdje želite. Dosta vas skuplja sigurne glasove zarad zaposlenja, znači da kupujete i prodajete na izborima. Možda ne znate, a znate sigurno, to je protivzakonito. Svjesno kršite mnoge zakone jer znate da nećete biti kažnjeni dok ste na toj strani granice. Zato mi nećemo kod vas, a ni vi više ne možete da se vratite nama. Granica postoji!

. PANORAMA SVIJETA I „BLUE MOUNTAIN“ KAVA

. Evo pijuckam jutarnju kavu i pitam sebe „šta li sada radi Peter Handke“? Logično, priprema sebi šoljicu čuvene „Blue mountain“ kave. Svoj jutarnji rutal „kafenisanja“ Handke ovako opisuje: „ Pišem, otprilike, dva puta godišnje po dva-tri meseca. Posle toga ponovo počnem da sanjam o pisanju. Kako starimo, ne spava se noću dobro. Zadrijema se pred zoru. Spavam, kao i mnogi, šest, šest i po sati. Odmah zatim sebi skuvam dobru kafu. Zavisan sam od nje! Mogao bih da napravim sada reklamu za marku BLUE MOUNTAIN, iz Jamajke, koja je zaista neprevaziđena. Dosta je skupa. Sam je ručno sameljem, a onda je polako dosipam u kipeću vodu. Izuzetno! Cijelog dana stoji ispred mene. Čak i hladna je veoma dobra. Magična. Onda zabilježim misli od prethodnog dana i počinjem da čitam, otprilike jedan sat“. Emir Kusturica svoju prvu jutarnju kavu ispija van kuće u obližnjem „kafiću“ koji ima neobičan naziv „Prokleta avlija“.

Već je napisan i roman sa baš lijepim naslovom „Srećni ljudi čitaju i piju kavu“, autorice Agnez Martin . Tu je i Tom Hilenbrand sa svojim poznatim romanom „Kradljivac kave“. (Godina je 1683. Evropa je preplavljena novom drogom koja se zove kava. Svuda je tražena – iako je veoma skupa jer je monopol na nju u rukama Osmanlijskog carstva. Međutim, jedan mladi Englez osmislio je plan kako da od Turaka ukrade ta dragocjena zrna…)

Pijuckam kavu i čitam jedan svoj stari tekst:

. Bilješka o Andrićevoj priči „PANORAMA“

Radnja Andrićeve priče Panorama se dešava u Sarajevu, u davno vrijeme djetinjstva glavnoga lika, kada je u njegov grad došla predstava „Panorama“. Mnogo godina poslije, oživljavajući sjećanja iz djetinjstva, a ona su kod Andrića bila duboka kao bunar, rodila se ideja o ovoj priči.

Panorama je zapravo svojevrsni prozor u Svijet, jedini koji je u to vrijeme glavni junak imao: „U nevidljivoj unutrašnjosti te zgrade bile su kružno raspoređene slike u boji; pomoću naročito postavljenih ogledala i jakog električnog osvetljenja one su pred gledaočevim očima postajale uveličane, jarko osvetljene i veoma žive i plastične. Naročita, i opet nevidljiva, mašinerija pokretala je ceo taj pojas slika uokrug.“ Vidimo da je panorama jedan stroj u kojem kruže slike iz različitih krajeva Svijeta, i one za gledatelja predstavljaju jedan mozaik Svijeta. To je jedini način za siromašnog dječaka koji živi u Sarajevu, u tom zaostalom gradu, da putuje Svijetom, i da saznaje o tom Svijetu gledajući slike koje je okretao stroj panorame. „Tišina je bila svečana i potpuna, samo je s vremena na vreme fini dečački sluh mogao da uhvati slab šum, jedva čujnu škripu mehanizma koji pokreće ceo aparat panorame. Ali to je meni dolazilo kao daleka muzika sfera, koja nužno prati hod zemlje i njenih predela kroz vasionu.“ Svaki put je panorama prikazivala neki novi dio Svijeta, neki novi grad, ili neku novu zemlju, i dječak je svake sedmice skupljao novac kako bi odlazio u panoramu i posmatrao neki novi dio Svijeta. Tako je jednom prilikom posmatrao prizore iz grada Rio de Žaneira: „Već samo ime toga grada! Ono je kao čudesna raketa koja sukne uvis u letnjoj noći i rasprskava se na tamnomodrom nebu u dvanaest raznobojnih vatrenih kapi koje padaju lebdeći kroz tamu, dvanaest slova reči: Rio de Žaneiro.“ Taj dječak živi u Sarajevu, jednom gradu koji je u to vrijeme potonuo u mrak i magle provincije, dok su prizori koje je gledao putem panorame nešto sasvim suprotno – odvijao se tu široki Svijet u svoj svojoj veličini i raskoši. Preko te panorame je dječak kreirao mozaik vasione i velikog Svijeta, odnosno svega onoga čega nije bilo u njegovom okruženju. Njegova vasiona je grad Sarajevo, ali u tom gradu dječak ne nalazi ništa od vasione i Svijeta – već samo provincijski mulj i neljubazne ljude: „Sve me to toliko uzbudi i zaokupi moju pažnju, da mi sluh i ne hvata više tihu škripu mehanizma koji pokreće moju vasionu…“ Ne samo Svijet, već čitavu vasionu je zamišljao dječak putem te panorame. Taj dječak sluti da je on zapravo biće vasione, građanin Svijeta, a ne samo siromašni dječak koji živi u blatnjavom gradu, na rubu svih svjetskih dešavanja. Ne samo za vrijeme dok traje panorama, već i tokom noći, u snovima, kroz dječakovu svijest teku slike Svijeta panorame: „Jer, treba znati da pravi život ovih slika počinje tek posle, kad se vratim kući i legnem u postelju. I ne samo te prve noći nego u toku cele nedelje, sve dok ne dođe u panoramu nov program sa novim slikama novih krajeva, novim uzbuđenjima i novim snovima. A ulaznicu u tu svoju noćnu panoramu ja sam plaćao nesanicom i živcima.“ Međutim, kada je tu svoju strast za panoramom podijelio sa svojim drugarom iz škole, susreo se sa drugačijim mišljenjem kada je riječ o panorami i o stvarnosti koju ona proizvodi. Lazo zvani Laki je odmah iznio cijelo svoje mišljenje o panorami. On je nalazio da tu nema ničeg naročitog. Slike, kao i druge slike, slike gradova i mjesta o kojima ništa ne znaš, gdje nisi bio i nećeš nikad biti. Šta vrijedi sve to i čemu služi? Lazo smatra da su slike slike, a da je svijet svijet, i da je to nešto sasvim različito.

Ipak, dokumentarni spektakl Panorama Svijeta bila je nešto, sasvim, novo u to vrijeme. Danas, jedno stoljeće poslije, susrećemo se sa modernim panoramama koje prozvode slike stvarnosti za neke nove dječake, i koji putem tih novih panorama grade čitavu sliku stvarnosti i Svijeta u kojem žive. Te moderne panorame su televizija, ali prije svega Internet – koji je i strukturiran na principu prozora u Svijet. Sada neki novi dječaci sjede na stolici pred svojim kompjuterom, i pred njima se nižu slike stvarnosti, kojoj oni nisu neposredni svjedoci, nego je samo posmatraju putem slika, baš kao i ovaj dječak koji je sjedio pred Panoramom, jedno cijelo stoljeće ranije. Opet je tu riječ o nekim tumačenjima stvarnosti putem fotografije, ili pak putem filma, gdje se montažom kadrova tumači stvarnost Svijeta, a ta tumačenja se putem Televizije ili Interneta prenose do ogromnog broja gledalaca, koji na osnovu toga grade svoju sliku stvarnosti. Sve su to zapravo isti prozori u Svijet, samo je tehnologija drugačija.

„Dugo je tako Panorama svijeta sa svojim velikim svetlostima i dubokim senkama zauzimala dobar deo moga života i izgledala stvarna i trajna do neprolaznosti. A onda je, posle godinu dana otprilike, odjednom iščezla, kao priviđenje.“ Ta panorama Svijeta i jeste poput nekog priviđenja, u čitavom tom poretku Svijeta koji je dječaka okruživao, a koji je do srži bio protkan oskudicom i siromaštvom, i svim onim što je suprotno svjetlosti panorame. Tako je jednog dana i Panorama nestala iz tog provincijalnog grada: „Jednog dana nestalo je velikog natpisa na ulazu. Vrata su bila širom otvorena. Sva prostorija bila je osvetljena. Neki ljudi su rasklapali drvenu zgradu panorame, dasku po dasku, kao najobičniju baraku.“ Ta Panorama je u Sarajevo stigla iz Beča, iz centra tadašnje imperije: „…veliko preduzeće u Beču, koje raspolaže sa desetinama ovakvih Panorama, uvidelo je da je panorama u Sarajevu nerentabilna i zbog toga je ukida i prenosi u neki drugi grad u državi… (…) Da, Panorama! Izneverila je i otišla, i odnela u grubim sanducima svoja sunca i mora i zemna bogatstva, da ih opet negdje rasprostire pred nekim koji će, poverovavši u njenu stvarnost i okrenuvši leđa svom životu, provoditi sate na njenim sedištima od crvenog pliša.“ Tako je panorama sa slikama velikog Svijeta napustila taj grad na rubu imperije, i premjestila se na neko sretnije mjesto: „Učinjena je proba sa Sarajevom kao zaostalim i zabačenim mestom u kom, možda, ima još naivnih gledalaca, ali i taj pokušaj je propao.“ Možda tako propadaju i svi pokušaji koji dolaze iz velikog Svijeta, da se u Sarajevo unesu univerzalne vrijednosti i kosmopolitski duh. Manjkalo je novca. Novac je pokretač svega. Geld regiert die Welt. Svuda i uvijek njegovo Visočanstvo NOVAC. Panorama Svijeta je pogasila svjetla, ali Sarajevo se nije dugo dosađivalo.

. CAMPO I „VITEZOVI OKRUGLOG STOLA“

. Monotoniju su prekinuli pucnji u prestolonasljednika Ferdinanda. Cijeli grad je pretvoren u krvavu teatarsku pozornicu čija će dramaturgija potresati Svijet. Književnik Karl Kraus ovako je pisao o Sarajevskom atentatu: „neki neoprani dječarac-intelektualac već ujutro u osam sati može biti siguran da će u podne državu okrenuti naopačke, te da će mu uz manje napore nego Napoleonu, poći za rukom da promijeni zemljopisnu kartu Evrope. Iza ovog čina ne krije se niko manji, nego glavom i bradom sile napretka i obrazovanja, otkačene od Boga i spremne da skoče na jednu ličnost koja im svom puninom želi spriječiti dalji razvoj na toj stranputici. Smrtni pad prijestolonasljednika na uglu ulice Franje Josipa i Rudolfove ulice je tek austrijski simbol. Ali to je bila i zasjeda intelektualnih sila. A što su tiskarsko crnilo i talenti kadri učiniti protiv Svijeta, o tome moćnici saznaju tek kad počne odzvanjati“. ( die Fackel- Beč, 10. Juli l914. Godine )

Pucnji iz revolvera su podigli zavjesu i upalili svjetla jedne nove predstave „Panorama Svijeta“. The Show must go on. Za one golobrade Talente, kako ih nazva K. Kraus, koji su ispalili te pucnje mogu samo reći: „oprosti im Bože, jer su znali šta rade“. O sudbini ljudi koji su imali role u ovoj velikoj Ratnoj igri puno je pisano, ali se malo zna kakva je bila sudbima revolvera iz kog su pucnji ispaljeni. Sarajlija Ivo Kranjčević, pripadnik „Mlade Bosne“ sakrio je u svom stanu taj revolver i za to mu je odrezana kazna od 10 godina robije. Tako nešto bi, vjerujem, uradio i Sejo Sekson. Taj „Karabaja“ naše muzičke scene bi revolver sakrio i onda ležerno, kao da se ništa nije desilo, izveo u šetnju svoga psa Dalmatinera. Prije par godina Emir Kusturica je u Andrić Gradu napravio rekostrukciju sarajevskog atentata. Majstorski urađeno kao i sve drugo napravljeno u laboratoriji ovog velikog umjetnika. Meni se dopalo to što je ovoga puta sve okončano bez prolijevanja krvi. Velikom umjetniku se ponekad otme poneka oštra riječ o Sarajevu, ali mu ne zamjeramo, jer on je bio i ostao naš Emir velik kao Svemir. Umjetnost je: biti mnogo brz na revolveru, ali ga ipak nikada ne upotrebiti. Naš mahalski heroj Campo, pokoj mu duši, imao je brojne okršaje na vrelom sarajevskom asfaltu, ali nikada nije potegao revolver. Pobjeda, kojoj je predhodila dobro osmišljena kombinacija sa puno žrtava, poželjna je samo u jednoj šahovskoj partiji.

. EX PLURIBUS UNUM

. Andrić ondašnje Sarajevo opisuje kao jedan grad koji je u svojoj srži istočnjački grad, koji je u sebe upio taj orijentalni duh, i koji ga njeguje generacijama i kroz vijekove, a koje se našlo na bedemima Zapadne civilizacije, koja je potpuno zasnovana na logici kapitala, i taj kapital je prodro i u tu orijentalnu čarsiju Sarajevo, i time je i zagospodario i njegovim životom. Evo kako Andrić o tome piše: “Sarajevo oko 1906. Godine! Varoš u kojoj se ukrštaju uticaji, mešaju kulturne sfere i sukobljavaju razni načini života i oprečna shvatanja. Ali sve te razne i različite klase, vere, narodnosti i društvene grupe imaju jednu zajedničku crtu: svima treba novca i svima mnogo više od onoga što imaju.” Novac ne bi bio tako bitan i njegov se uticaj ne bi tako mnogo širio među ljudima, da ne nasjeda na jednu vrlo bitnu čovjekovu osobinu a to je pohlepa. Andrić napominje da jedan američki milijarder kaže da je potrebno steći samo prvi milion, poslije ide lako, što nam govori da su čovjekove potrebe za novcem mnogo veće od njegovih stvarnih potreba. Postoji jedan dobar primjer u Andrićevom romanu: “A preko svega, kao slučajno prosuti, nižu se, sve u potiljak, četiri stotine i jedanaest amerikanskih zlatnika od po dvadeset dolara. Svi su jednaki: široki, teški, nekako topli i mesnati, kao da životni sok kruži u njima, kao da dišu i rastu. Samo oštri reljef pisama i likova na njima pokazuje da je to novac i mrtvi metal. Na jednoj strani krupna boginja Slobode, na počelici joj piše Liberta, a na drugoj amerikanski grb, sa sitnim ali jasnim natpisom Ex pluribus unum. Sve je to uvek isto, ali može da se čita satima, danima, godinama, kao čudesna knjiga koja se sama produžuje i obnavlja. Tako se pružaju ti krupni Amerikanci u krivudavom nizu: zlatna vojska u pohodu preko rumenih, belih, ljubičastih visova i ravnica od nakita i banknota.” Zveket novca je muzika, iako opasna poput morskog demona kadra je da ljudski ideal prenese u zvukove. To je prokletstvo opasnije ponekad od svih poroka zajedno. Ta melodija je u ljudskoj svijesti našla dom i tu se ljuljuška pod širokim i lebdećim svodovima njene duše. Ona je bacala svjetlost na putu. Ako ne, ka vizijama i dalekim perspektivama onda sigurno prema unutarnjem miru i harmoniji. Treba podsjetiti, iako u njima ima istine, da su ovi Andrićevi opisi Sarajeva pisani iz beogradske perspektive. Šta bi mi danas mogli o Beogradu reći? Možda bi se poređenje ova dva grada moglo prikazati zaključkom jedne Taineove paralele između Francuske i Engleske: oni su slobodniji, mi smo srećniji.

ODLAZAK PANORAME – DON,T CRY FOR ME

Prolazilo je vrijeme i junak ove pripovijesti je postao zreo čovjek, ali je još uvijek u svom pamćenju nosio slike Panorame, iz svoga djetinjstva, iako je sada i neposredno naučio o tome Svijetu, i to je iskustvo sada uspoređivao sa stvarnošću o kojoj je saznavao putem Panorame. „Ali zato su druge slike iz Panorame mojih dečačkih godina ostale i dalje žive i javljale se s vremena na vreme, probijajući se kroz sve promene, putovanja i vidike mog sopstvenog života.“ Tako se glavnome junaku dešavalo da sjedeći u pozorištu, i gledajući prizore teatarske predstave koja se odvijala pred njim, odjednom sjeti te Panorame iz djetinjstva: „Dešavalo mi se da, sedeći u pozorištu i gledajući neki komad bez značenja, odjednom osetim kako se fotelja poda mnom pretvara u nisku stolicu bez naslona, a ispred mene niče drvena Panorama sa svoja dva oka.“ Tako se u njegovoj svijesti javljala Panorama u kojoj se okreće Vasiona i Svijet. Uspomene imaju svoju draž. U njima tražimo sjećanja na prve iluzije. Kako da se ljudi oslobode iluzija, kada ne mogu da se oslobode žudnje za nepoznatim? Razum uvijek kuje zavjeru protiv mašte, ali se ona često podsmjehuje njegovoj zabludi i kao da šapuće pomirljivo: ajde Ludice mala, dođi udvoje ćemo jahati istoga konja kroz život cijeli. Godine su prolazile, ali su u njegovoj svijesti ostajale žive slike iz Panorame, i te slike gradova i predjela, su sa njim rasle i sazrijevale. Tako se završava ova priča o Panorami kao prozoru u Svijet, koja se nalazila u jednom zaboravljenom i pospanom gradu, ali kada se taj grad prene i probudi iz sna, Sarajevo je najljepši grad na Svijetu. Vrijeme prolazi, i naraštaji se smjenjuju, dok novi dječaci nalaze neke nove prozore u Svijet, koji im postaju zamjena za neposredni život u tome Svijetu.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 27. 10. 2023.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.