Notes

Milgramov eksperiment: Koliko su ljudi okrutni?

Stanley Milgram šezdesetih je godina postao poznat po svojim glasovitim eksperimentima kojima je testirao poslušnost prema autoritetima. Želio je doznati koliko daleko su ljudi spremni ići kad im neka autoritativna osoba naredi da povrijede drugo ljudsko biće. Nakon horora koji su se događali u 2. svjetskom ratu, ali i ranije, mnogi su se pitali koliko ljudi moraju biti motivirani da bi iskazali brutalnost prema drugim ljudima. Ne samo oni koji nose uniformu, već i obični ljudi, bili su primorani na obavljanje okrutnih i strašnih nedjela.

Milgram, međutim, nije istraživao ekstremne situacije poput rata. On je želio vidjeti kako će ljudi reagirati pod relativno normalnim uvjetima u laboratoriju. Kako bi se ljudi ponijeli kada bi im dali zadatak da moraju drugoj osobi davati elektrošokove? U kojoj mjeri će ljudi postupati prema zadanim uputama i ignorirati svoje vlastito neslaganje sa onim što rade? Eksperimentalne situacije u kojima su ljudi bili izlagani, u početku su bile jednostavne. Sudionicima je rečeno da sudjeluju u eksperimentu u kojem se proučava proces učenja, da će upravljati elektrošokerom i da bi trebali obaviti eksperiment do kraja. Rečeno im je da će imati ulogu onog koji poučava, a druga osoba će biti onaj koji uči. Postavili su ih ispred naprave sa prekidačima koji su aktivirali određenu voltažu.

Prekidači su bili poredani od slabe prema jačoj voltaži (15 V-450 V). Kod trećeg prekidača bila je oznaka: “Opasnost: teški šok”, dok su posljednja dva bila označena jednostavno: ” XXX”. Tijekom izvođenja eksperimenta, svaki put kad bi “učenik” napravio grešku, sudionici u eksperimentu dobili bi uputu da povećaju snagu elektrošoka. “Učenici” su, naravno, griješili, pa su im “učitelji” (jadni sudionici) morali davati sve jače elektrošokove , dok su istovremeno mogli čuti kako to kod “učenika” izaziva bolne krikove. Učesnici u ekperimentu ustvari su samo mislili da daju elektrošokove, a “učenici” su zapravo bili uvježbani glumci. Tijekom eksperimenta nisu mogli vidjeti jedni druge, pa su sami morali zaključiti koliko boli zapravo uzrokuju. Ostavljeni su u uvjerenju da su, kako eksperiment odmiče, elektrošokovi sve bolniji  i da bi “učenik” na kraju mogao pasti u nesvijest.

U trenucima kad bi se sudionici kolebali oko nastavljanja eksperimenta, autoritet odjeven u bijelu laboratorijsku kutu naredio bi im da nastave. Prije nego objasnimo rezultate, pokušajte se zamisliti kao sudionik u ovom eksperimentu.  Koliko biste daleko išli u davanju elektrošokova drugom ljudskom biću samo zbog studije o pamćenju? Što biste mislili kada bi “učenik” utihnuo nakon što biste mu dostavili voltažu označenu kao “Opasnost: teški šok”? Zapitajte se iskreno, koliko biste daleko išli? Što god mislili, vjerojatno ste se podcijenili, kao i većina ljudi. Jednako kao i eksperiment, i njegovi rezultati su šokantni. Milgramova studija otkrila je da su ljudi poslušniji nego što ste to možda zamišljali. 63% sudionika nastavilo je s pokusom do samog kraja − dostavili su sve šokove čak i ako je “učenik” pritom ispuštao krikove u agoniji, preklinjao da stane te na kraju i utihnuo. Ovo nisu bili posebno odabrani sadisti, već obični ljudi poput nas, koji su dobrovoljno sudjelovali u psihološkoj studiji. Kakvo je objašnjenje rezultata studije? U ono vrijeme, Milgramova studija bila je velika novost. Milgram je rezultate objasnio snagom situacije. Bio je to socijalno-psihološki ekperiment koji je pokazao kako društvena situacija može utjecati na čovjekovo ponašanje. Ovaj eksperiment pokrenuo je pravu malu industriju sličnih studija koje su se provodile u laboratorijima širom svijeta. Nastojalo se ustanoviti jesu li rezutati isti u različitim kulturama, ponešto različitim situacijama i kod različitih spolova (u izvornoj studiji sudjelovali su samo muškarci). Zaključak je bio da čak i kada se manipulira sa različitim ekperimentalnim varijablama, ljudi su još uvijek izuzetno poslušni. Iznimka je jedno istraživanje koje je pokazalo da australske žene pokazuju znatno manji stupanj poslušnosti. Jesu li ovi eksperimenti u osnovi nedostatni? Sad razmislite ponovno. Eksperiment zasigurno pokazuje da određene situacije utječu na čovjekovo ponašanje, ali o kakvim situacijama se zapravo radi? Da se radi o vama, biste li na nekoj razini shvatili da se ne radi o stvarnoj situaciji, da niste stvarno izlagali nekog elektrošokovima i da u stvarnoj sveučilišnoj studiji ne bi bilo dozvoljeno utjecati na nekog na takav način da on pada u nesvijest? Ljudi razumiju jedni druge čak i pri neverbalnoj konverzaciji. Koliko bi dobri trebali biti glumci da ljudi ne primijete činjenicu da glume? Ljudi su skloni uživljavanju čak i u situacije za koje, negdje duboko u sebi, znaju da nisu stvarne. Što više znamo o ljudskoj psihologiji, više doznajemo o snazi podsvjesnih procesa, emocionalnih i kognitivnih. I ono čega nismo svjesni može imati ogroman utjecaj na naše ponašanje. Ako pretpostavimo da ljudi nisu bili posve uvjereni, na podsvjesnoj razini, da je eksperiment stvaran, alternativno objašnjenje je u redu.

Možda Milgramov eksperiment zaista pokazuje snagu naše povodljivosti. Svi osjećaju želju da ugode onom koji vrši eksperiment, da se uklope u sitaciju i da urade ono što se od njih traži. Iako je to još uvijek snažna interpretacija Milgramovog eksperimenta, to nije ono što je on zapravo tražio. Bilo da vjerujete u to da ovaj ekperiment dokazuje nešto ili ne, nema sumnje da je Milgramov rad jedan od najimpresivnijih i najutjecajnijih na području psihologije. Kad se s ovim eksperimentom susretnete prvi put, možda se promijeni vaš pogled na prirodu čovjeka.

Pokušajte, međutim, razmišljati kritički… Možda nećete više biti tako sigurni.

Ivana Tekić

Izvor: Spring

Izvor:

Milgramov eksperiment: Koliko su ljudi okrutni?

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.