Notes

Stanislav Obirek, Zigmunt Bauman – O bogu i čoveku [Knjiga dana]

o-bogu-i-coveku-65723

Knjiga dana Narodne biblioteke Srbije

 

Teoretičara Zygmunta Baumana i teologa Stanisława Obireka – i pored razlika u njihovim intelektualnim biografijama – veže ista potraga za odgovorima na pitanje o mjestu Boga u čovjekovu životu.

Autori razgovaraju o jednom Bogu i mnogim bogovima, o toleranciji, traženju jedine istine, o vjeri, o tome što je religijska spoznaja, o odnosima između Boga i čovjeka, o ulozi slučaja u životu, o svojim učiteljima, a na kraju i o nadi. Stanisław Obirek ne skriva da je u zamislima Zygmunta Baumana pronašao potvrdu mnogih svojih razmišljanja. Zygmunt Bauman iznenađuje poznavanjem teološke problematike.

Razgovarajući, odlično se slažu, jednom polemiziraju, drugi put kroče istim putevima, a čitatelj kao šutljivi sudionik toga dijaloga ima osiguranu intelektualnu zadovoljštinu vrhunskoga odmjeravanja snaga. Kao što je rekao Zygmunt Bauman u knjizi, sugovornike je “vodila ista želja za pomirenjem mnoštva religija s jedincatošću čovječanstva”.

Riječ je o značajnom djelu, koje otvara dijalog i rasprave o tematiziranju Boga u suvremenom društvu. Knjiga je objavljena u talijanskom prijevodu, a uskoro se očekuju englesko i njemačko izdanje.
“Rasprava između sociologa Baumana i teologa Obireka odličan je primjer dijaloga koji jedan ateist i jedan vjernik vode o Bogu i čovjeku. Ovakve su nam knjige danas prijeko potrebne, možda više nego ikad prije upravo zato jer se radi o oglednom primjeru uvažavanja onih koji imaju drukčije mišljenje. Bauman i Obirek nam pokazuju da je moguće učiti od naših sugovornika čak i kad se s njima uopće ne slažemo.”

Boris Gunjević, teolog

Razgovori Baumana i Obireka: Istina o Bogu je nedostižna

Autor: Tatjana Gromača Vadanjel
Objavljeno: 4. siječanj 2015. u 19:01

Nikada nećemo pouzdano znati ni da Boga ima niti da Boga nema, ali naša čovječnost počiva upravo u nemogućnosti stjecanja toga znanja, i nužnosti života bez njega, kaže Bauman

U sjajnoj biblioteci book marker, Naklade Ljevak, upravo je izašao prijevod knjige razgovora između dvojice značajnih poljskih mislioca, jednoga koji dolazi s polja teologije, ali i antropologije kulture i povijesti, Stanisłava Obireka, i drugoga, Zygmunta Baumana, sociologa i filozofa, esejista svjetskog ugleda.

Naziv knjige, razgovora između ova dva, u široke spektre ljudske kulture vrlo upućena duha, je »O Bogu i čovjeku«. Pojam Boga tu se treba shvatiti vrlo široko i bez predrasuda – kao simbol nečega što ostaje vječnom tajnom za čovjeka, samim time i simbol čovjekovih spoznajnih, moralnih, stvaralačkih i inih ograničenosti, i kao ideja, koja u sebi nosi poticaj na što je moguće potpunije i odgovornije življenje i djelovanje, koje će biti u stanju premostiti sukobe i nesporazume, bez obzira na različitosti pogleda i istina u koje se vjeruje.

Ove je tematske odnosno misaone širine potrebno naglasiti, kako ne bi došlo do krivog shvaćanja ove knjige – ona se ne dotiče samo obzora interesantnog praktičarima religija, već svakome, bez obzira na osobna unutarnja opredjeljenja i vjerovanja, tko bi želio vlastito bivanje upotpuniti postavljanjem pitanja koja se dotiču dubina i proturječnosti postojanja općenito.

Prihvaćanje iskušenja

Izuzetno je zanimljiv i poticajan dio razgovora koji se kreće oko pojma iskušenja – život bez svojih iskušenja je sužanjstvo, predavanje rutini, a život nakon predaje iskušenju također se često doima zasužnjenim životom, dok je samo stanje iskušenja kratak trenutak slobode. No otvaranje, i rizik susreta su jedino što preostaje, jer čovjek ne može živjeti u odvajanju i zatvaranju od drugih ljudi, stoga je prihvaćanje iskušenja konstitutivno za moralnost.

Stoga je sjajna ideja, i njena provedba, da se u jednome dijalogu susretnu dva, uvjetno rečeno, »suprotno« postavljena intelektualca, dva duha izrasla iz različitih obrazovno konstitucijskih podloga, koje ovako postavljene jedna spram druge, ili jedna pored druge, zajednički prodiru do spoznaja koje se pokazuju dovoljno velikima i jasnima da obuhvate ishodišne odvojenosti.

Sablast totalitarizma

Kao i svakom dijalogu, i ovome je potrebno nešto uvodnih stranica da se cijela stvar »postavi na noge«, da se čitatelj uvede u teme oko Boga i čovjeka, i opremi možda zaboravljenim ili nedovoljno jasnim znanjima. Tako nas Obirek, kroz misli jednog poznavatelja religija, podsjeća da »Kada se čovjek susreće sa svetošću, ne može spoznavati sebe kao središte svemira ni gledati Boga s uskoga motrišta vlastitih potreba i želja«, dok Bauman zaključuje da je čovjek Božji partner u stvaranju moralnoga svijeta, upravo kroz ljudsku sposobnost suprostavljanja zlu. Bez čovjeka, kaže Bauman, Božje stvaranje moralnoga svijeta neće proći. Daljnji slijed razgovora kreće se oko baština monoteističkoga Boga, gdje Zygmunt Bauman uspostavlja paralelu između pojma monoteizma i pojma istine – oba su pojma agonistička, oba mogu funkcionirati samo u kontekstu »rata do istrebljenja«, iza oba pojma sustiže nas sablast totalitarizma. Jer, na žalost, mnoštvo vjera uglavnom raspršuje mnoštvo animoziteta i različitih stupnjeva agresije između ljudi, a misao koju ističe Obirek, i koja svima pruža šansu za suživot i napredak jest jednostavna – Jedan je Bog, a Njegova se slava može pronositi na mnogo načina.

Nada i osamljenost

Tako i dvojica iznimno obrazovanih sugovornika, koji se tobože spore oko istina, uživaju u svome sporenju (a čitalac ubire plodove tog vrhunskog intelektualnog užitka), strahujući samo od toga da kojim slučajem ne dosegnu istinu, jer tada bi razloga za sporenje nestalo. No srećom, zaključuju, istina je nedostižna, u tome i jest njena draž, pa se spor odnosno dijalog nastavlja oko mnogih daljnjih širokih i zanimljivih stvari – i oko nacionalnih maštanja i mitova, i oko drugih tema socijalno društvene problematike (dakle ne samo metafizičko teoloških pitanja), kao što je to na primjer erozija i ispiranje društvenog povjerenja, svijet današnjice u kojemu nestaje osjećaj solidarnosti među ljudima…

Jer, nekada je svijet, upozorava Bauman, pozivajući se na razmišljanja američkog politologa Roberta D. Putnama, bio podijeljen na društvena tijela, koja su pak bila tvornice solidarnosti, dok se je današnji svijet usitnio na pojedince, opterećene obvezom samoopredjeljenja i samopouzdanja, u uvjetima deficita normi i krhkosti društvenih veza, što kao rezultat daje uzajamne sumnje i suparništva među ljudima.

Jedno je poglavlje knjige posvećeno takozvanoj lijepoj književnosti, čiji se izvrsniji dometi pozivaju u pomoć čovjekovoj misli, kao što su to razmišljanja J. M. Coeetzea, autora koji se u svome pisanju odmiče od svih pokušaja iznalaženja konačnih rješenja, kada su u pitanju traganja za uzrocima i počecima našega svijeta, njegova razvoja i trajanja. Coeetze se, vrlo promišljeno, odmiče od svih iznalazitelja konačnih odgovora – kako onih religioznih, tako i ateističnih, ili pak onih temeljenih na evolucijskim modelima kakve razvija rad Richarda Dawkinsa. I Bauman i Obirek zaključuju da književnost može biti poticajna za imenovanje onoga što potiče njihov razgovor – nepoznatog, i shvaćaju je kao istinski »rastvor ideologija«.

Daljnje su preokupacije ove izvanredne esejističke knjige u temama poput nade (»ako je u nečemu nada čovječanstva, onda je upravo u nadi«), osamljenosti čovjeka unutar virtualnih svjetova, razbaštinjenosti i stvaranju nove tradicije…

Ima li Boga?

Stanisłav Obirek na koncu ovih razgovora ističe da su jedna od najbrže rastućih skupina ljudi u svijetu trenutno, kada je riječ o vjerskim određenjima, »nons«, ljudi koji otvoreno deklariraju pomanjkanje zanimanja za bilo koju religijsku pripadnost. On zaključuje kako je to dobra vijest za sve, i vjernike i nevjernike, jer ukazuje na nedostatnost dosadašnjih oblika pripadnosti, a ujedno poziva i na nova promišljanja povijesti, i povijesti religije.

U ovo doba godine, kada čovjek uvijek iznova prinuđen promišljati temeljna pitanja svojega postojanja, nije zgorega okrenuti se literaturi poput ove. A Bog, što je s njime, pitamo se, u strahu da po završetku čitanja ove knjige ne ostanemo bez tog krucijalnog odgovora. Pa, kako kaže Zygmunt Bauman, a nema razloga da mu ne povjerujemo – riječ je o tome da nikada nećemo pouzdano znati niti da Boga ima niti da Boga nema, ali i o tome da naša čovječnost počiva upravo u nemogućnosti stjecanja toga znanja, i nužnosti života bez njega.

http://www.novilist.hr/Kultura/Ostalo/Razgovori-Baumana-i-Obireka-Istina-o-Bogu-je-nedostizna

 

 

Zygmunt Bauman, rođen 1925., profesor emeritus Sveučilišta u Leedsu, poljski i engleski sociolog, filozof i esejist svjetskoga glasa, jedan od najutjecajnijih promatrača promjena koje se događaju u suvremenim društvima. Autor socioloških teorija koje objašnjavaju pitanja globalizacije, prenapučenosti, migracija, isključenosti, medijske propagande, kao i odnose gospodarstva i politike. Bauman je napisao četrdesetak knjiga, među inima i: Modernost i Holokaust (1989.), Postmoderna etika (AGM, 2009.), Identitet (Naklada Pelago, 2009.), Tekuća modernost (Naklada Pelago, 2011.), Tekuća ljubav (2003.), Traženje sigurnosti u nesigurnom svijetu (2001.) itd.
Stanisław Obirek, rođen 1956., teolog, povjesničar, antropolog kulture, bivši isusovac. Profesor Varšavskoga sveučilišta. Zanimanje mu se usredotočuje na pitanja mjesta religije u suvremenoj kulturi, međureligijskog dijaloga, posljedica Holokausta i načina prevladavanja religijskih, civilizacijskih i kulturnih sukoba. Autor niza djela, među inima: Pred Bogom (2005.), Religija. Sklonište ili zatvor (2006.), Rubovi katoličanstva (2008.), Katoličanstvo kao kulturni fenomen u vremenu globalizacije (2009.), Poneseni um. Antropologija riječi Waltera Onga (2010.), Oslobođeni um. U potrazi za zrelim katolicizmom (2011.).

 

 

 

Ostavite komentar: