Foreign Correspondent, igrani, akcijski triler, romansa, SAD, 1940
REŽIJA: Alfred Hitchcock
SCENARIJ:
Charles
Bennett,
Joan Harrison
FOTOGRAFIJA:
Rudolph
Maté
GLAZBA:
Alfred
Newman
MONTAŽA:
Dorothy
Spencer
SADRŽAJ:
Sredinom kolovoza 1939. godine, uoči razbuktavanja Drugog svjetskog rata, urednik dnevnog lista New York Morning Globe odluči kao posebnog reportera u Europu poslati pouzdanog novinara Johna Jonesa. Njegov je zadatak da pod lažnim imenom Huntley Haverstock detaljno izvještava o stanju u ratom već ozbiljno zahvaćenoj Europi. Prvi posao mu je intervju s nizozemskim diplomatom Van Meerom, i to na zabavi koju u njegovu čast organizira lider Svjetske mirovne stranke Stephen Fisher, za kojeg nitko ni ne sluti da je prikriveni njemački agent. Kad tijekom večeri uoči zabave sjedne u isti taksi s Van Meerom, John će od njega bezuspješno pokušati doznati neke detalje o ratnom stanju i budućim planovima u Europi, da bi malo kasnije Van Meer zagonetno nestao. Iako će Fisher o tome ponuditi neko neuvjerljivo objašnjenje, John će na to obraćati malo pozornosti, jer će ga snažno privući Fisherova atraktivna kći Carol. Sve će se dodatno zakomplicirati kad Jonesa šef ubrzo pošalje u Amsterdam, gdje će otputovati i Van Meer, kad se pokaže da nizozemskom diplomatu prijeti smrtna opasnost te kad se u potragu za njegovim ubojicom uključi i Carolin prijatelj, reporter Scott ffoliott.
Godine 1941. nominiran za šest Oscara, uključujući i one najprestižnije u kategorijama najboljeg filma, sporedne muške uloge i izvornog scenarija, izvrstan romantični pustolovni akcijski triler redatelja Alfreda Hitchcocka izvorno se trebao temeljiti na knjizi Personal History (Osobna povijest), nagrađivanim memoarima novinara Vincenta Sheeana objavljenima 1935. godine. No tijekom produkcije scenarij je doživio brojne promjene, dijelom i stoga što je na njemu radilo čak šest autora, uključujući i uglednog Charlesa Bennetta (Putovanje na dno mora Irwina Allena, Čovjek koji je suviše znao) te nepotpisane dvostrukog oskarovca Bena Hechta (Orkanski visovi Williama Wylera) i cijenjenog producenta i dramatičara Richarda Maibauma, pisca predložaka za većinu filmova o Jamesu Bondu, zbog čega se naposljetku odustalo od Sheeanovih memoara. Iako je film snimljen svega nekoliko mjeseci nakon izbijanja rata, u vrijeme dok su SAD još uvijek bile formalno neutralne, te premda država u čijoj službi djeluju filmski negativci nije eksplicitno navedena, Hitchcock je ipak cjelini uspio dati antinacistički i prosaveznički ton. Štoviše, Hitchcock je u lipnju 1940., tijekom postprodukcije i neposredno nakon pada Francuske, posjetio domovinu i uvjerio se da slijede napad na Britaniju i bombardiranje Londona. Potaknut time, već početkom srpnja uspio je producenta Waltera Wangera nagovoriti da se snimi dodatna scena epiloga, u kojoj protagonist njemačko bombardiranje Londona uživo putem radija prenosi američkoj publici. Film je naposljetku premijeru doživio 16. kolovoza, upravo u vrijeme eskalacije bitke za Britaniju i nekoliko tjedana uoči stvarnog bombardiranja, a tako aktualna tema osigurala mu je veliku gledanost. Osim što je dočekan izuzetno pohvalnim kritikama, Strani dopisnik je bio pohvaljen i od strane šefa nacističke propagande Joespha Goebbelsa, koji je film isticao kao „izvrstan primjer uspješne promidžbe”. Osobito je hvaljena antologijska sekvenca obaranja hidroaviona, koju je Hitchcock realizirao uz jednostavne, ali vrlo uvjerljive specijalne efekte. Djelo za koje je Hitch tvrdio da mu je jedan od najdražih filmova sjajno je režirano i izuzetno šarmantno ostvarenje ritmične dramaturgije i naracije, koje nose izvrsne glumačke interpretacije pouzdanog sveameričkog momka Joela McCreaa (Sullivanova putovanja Prestona Sturgesa, Pucnji poslijepodne Sama Peckinpaha) i Laraine Day (Tarzan i njegov sin Richarda Thorpea).
C/B, 120′
