Tiho, snoviđajno mjesto na kojem se ne čuje nikakav zvuk i na kojem nema nikakvog kretanja, i na kojem nema ni ptica ni životinja. Sve što se može čuti je zvuk drveća koje raste. Ova šuma je toliko gusta da sve u njoj izgleda kao okupano toplom zelenom svjetlošću, kao da je uvijek jutro.
Na svakih nekoliko jardi između drveća su jezerca kroz koja se ulazi u bezbrojne druge svjetove. Voda u ovim jezercima ima čudnovatu osobinu da ne kvasi kožu onih koji se zagnjure u nju ili iz nje izrone. Ova jezerca moraju se razlikovati od običnih barica u ovoj šumi koja sadrže običnu vodu.
Putnici mogu da uđu u ovu šumu koristeći izvjesne čarobne prstenove, napravljene od zemljine prašine koja potiče iz same šume. Žuti ili “prstenovi koji vraćaju kući” dovešće putnike u ovu šumu, a zeleni, ili “prstenovi koji odvode iz šume” odvešće ih u druge svjetove. Ovi prstenovi moraju biti u direktnom kontaktu sa kožom putnika – ako nosi rukavice oni neće biti ni od kakve koristi. Oni koji posjeduju jedan ovakav prsten moraju voditi računa o tome da ne dodiruju nikog drugog dok ga nose, jer će u tom slučaju djelovati kao magnet i povući će druge sa sobom u onostrane svjetove.
Izuzetno je teško reći koje je koje jezerce i veoma je moguće stići u pogrešan svijet. Putnicima se toga savjetuje da budu krajnje oprezni. Da bi se vratio natrag u ovu šumu putnik mora staviti na prst žuti prsten i ponovo se zagnjuriti u odgovarajuće jezerce.
Putnici koji su već posjetili Šumu Između Svjetova kažu da je u njoj veoma živahno, uprkos sveopštoj tišini, i da je ona “bogata kao štrudla sa šljivama”. Oni takođe pričaju da stigavši u ovu šumu više nijesu mogli da se sjete kako su tu došli, i da su se osjećali kao da su već prethodno bili tu i kao da je njihov prethodni život bio samo san koji je sve više blijedio. Dante Gabrijel Rozeti je izgleda posjetio ovu šumu i onda napisao jednu kratku pjesmu o njoj.
Izvori: Dante Gabrijel Rozeti: “Iznenadna svjetlost”, u: Pjesme, London, 1870;
K.S.Luis: Čarobnjakov nećak, London, 1955.
