Uvod
Naslov Sumatraizam kao poetičko razumijevanje svijeta u djelima Miloša Crnjanskog činio mi se zanimljivim zbog činjenice da se radi o jednoj originalnoj i jedinstvenoj poetici, koja je značila veliku prekretnicu za srpsku, pa i južnoslavensku književnost, jer je Miloš Crnjanski u svojim djelima ponudio jedan posve drugačiji pogled na svijet i otkrio nove veze među stvarima i pojavama u svijetu. Odabiru ove teme pomalo je doprinijelo i stanje koje vlada u savremenom društvu; razočaranost ljudi vladajućim društvenim sistemom, želja za promjenama i težnja ka nekom boljem životu. U toj činjenici pronašla sam vezu s djelima Miloša Crnjanskog koji je zastupao sličnu ideju. Razočaran užasom rata i uzaludnom borbom za lažne ideale, te stanjem koje je zadesilo srpsku naciju nakon Prvog svjetskog rata, Crnjanski je jedini spas od užasne svakodnevice našao u dalekim plavim morima, u lijepim pejzažima, i općenito u prirodi koja ga okružuje. Bijeg od stvarnosti pronašao je u nekom izmaštanom, transcendentalnom svijetu, u kojemu su moguće dosad neotkrivene veze među stvarima i pojavama u svijetu, i nove veze između čovjeka i prirode. Svijet koji Crnjanski stvara u svojim djelima, samo je jedna vizija mogućeg svijeta. Taj svijet je, zapravo, samo jedan ideal kojemu se teži, s ciljem da se pokaže da se i u užasu svakodnevice može pronaći neki tračak svjetlosti. Međutim, vizija svijeta koju je Crnjanski imao u svojim djelima ostala je samo jedna velika utopija. Posve novi, dotad neviđeni pogled na dešavanja oko sebe, Crnjanski je iznio u svojim djelima u vidu poetike koju je nazvao sumatraizam.
Budući da je Miloš Crnjanski veoma plodan pisac koji je ostavio iza sebe značajna djela gotovo svih žanrova, u radu sam obratila pažnju samo na ona djela kojima je svojstvena poetika sumatraizma. Posebno mjesto zauzima lirika kojom i počinje poetika sumatraizma – Lirika Itake i ciklus Priviđenja. Poetika sumatraizma početa lirikom u velikoj mjeri svojstvena je i romanu Dnevnik o Čarnojeviću, te manjim dijelom romanu Seobe. Sa ovog stajališta zanimljiv je i Roman o Londonu, te putopisi (Ljubav u Toskani). U ovom kratkom isječku rada predstavljam poglavlja o sumatraizmu u romanu Dnevnik o Čarnojeviću.
Dva svijeta u romanu “Dnevnik o Čarnojeviću”
(Ja vidim da će doći jedno bolje stoleće. Ono uvek dolazi.)
Dnevnik o Čarnojeviću je važno djelo iz kojega se može upoznati poetika sumatraizma Miloša Crnjanskog. Ova knjiga istovremeno je i roman, i lirski roman, i poezija, i dnevnik, ali i ratni memoari. Sve ovo može se uočiti u Dnevniku o Čarnojeviću zbog same strukture, načina na koji je priča predstavljena, načina na koji je izgrađen glavni lik i sl. Za svaku od ovih tvrdnji postoji dokaz u samoj knjizi, ali i u literaturi, o čemu će biti govora u daljem dijelu rada.
Slično kao i u poeziji, i u ovom djelu naporedo se javljaju dva svijeta, stvarni svijet užasne svakodnevice, i vizija sumatraističkog svijeta. U prikazivanju ratnog besmisla i užasa svakodnevice dominiraju impresionistički i ekspresionistički postupci, a sumatraizam kao bijeg u novi, ljepši i bolji svijet za kojim teži glavni lik razočaran ratnim užasom javlja se kao jedno novo poetičko razumijevanje svijeta. Osvrćući se na Dnevnik o Čarnojeviću (1921), prelomni roman srpske književnosti, Milo Lompar je podsjetio da je riječ o važnoj liniji u razvoju srpskog kratkog lirskog romana kojemu se mogu priključiti još neka značajna djela. Reprezentativni primjeri ove linije čine i Prokleta avlija Ive Andrića, Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihajlovića, i mnogi drugi kasniji romani. Generacija koja je izašla iz rata 1918. godine, i kod nas i u svijetu, bila je generacija koja se u mnogo čemu odlikovala sličnim duševnim raspoloženjima i sličnim pripovijednim postupcima. Sve pisce ove generacije odlikuje izraziti antiratni stav u prvom momentu poslije 1918. koja obilježava početak jednog novog vremena. To vrijeme obilježava Oktobarska revolucija 1917. i kraj perioda velikih carstava. Hijerarhija i vrijednosti nestaju i pojavljuje se nešto potpuno novo i nepoznato, a povezano s fenomenima koji su pripremili duhovni preokret: brzina, promijenjeno shvatanje života, otkriće nesvjesnog, psihoanaliza. Svi ti momenti utječu na promjenu prozne strukture i pripovijedanja.
Na nastanak Dnevnika o Čarnojeviću, kako je objasnio sam Crnjanski u komentarima uz Liriku Itake, najviše je utjecao Floberov Novembar kojim je Crnjanski bio oduševljen, jer je smatrao da su autobiografija i memoari najbolji dio književnosti, naročito ako prelaze međe vjernosti i realnosti.
Govoreći o Floberovom Novembru, Crnjanski je rekao da je to knjiga koja će u XX stoljeću dovesti do novog oblika romana i nove proze. Pri tome je mislio na roman koji će otkriti čovjeka kojem je cijeli svijet njegov, čovjeka čiji su bolovi u vezi sa svim patnjama u svijetu, čovjeka kojega plavi tajanstvena tuga. (…) Ceo svet je njegov. Prošlost i daljina nestaju u njemu. I ono što je pre mnogo stoljeća bilo – njegovo je. Bog njegov vezan je za sve patnje u svetu; on zavičaja nema više, i svi ga predeli rastužuju svojim sumornim vidicima (…). Rad, sve struke, java, život, sve to gubi smisao i snagu pred jednom tajanstvenom tugom, koja je u prirodi, večna i neizbežna. Na kraju je opet smrt, koja se diže kao grdna senka jedne lađe: “O smrti, stari kapetane, i ovaj kraj je već dosadan… vodi nas dalje, svejedno da li u raj ili u pakao, daj nam samo nešto nepoznato i novo!”1
U ovakvoj interpretaciji Novembra prepoznajemo ujedno i sve ono što je došlo do izražaja u poeziji Miloša Crnjanskog, te naslućujemo i glavnog junaka Dnevnika o Čarnojeviću. Svoj “program”, odnosno autopoetiku, koju je iznio u poeziji, Crnjanski nastavlja i u Dnevniku o Čarnojeviću. Njegovo djelo je jedna nova poetika, jedna nova umjetnost, potpuni raskid s tradicionalnim obrascima umjetnosti i života uopće. Užas svakodnevice koji je zadesio generaciju Miloša Crnjanskog nestat će u jednoj novoj, nerazumljivoj umjetnosti: Ko zna? Možda će jednom sve nestati u umetnosti koja neće reći ni šta hoće, ni šta znači ono što kaže. Možda će nestati govor i pisanje, i određivanje: da je ovo smrt, a ovo ljubav, a ovo proleće, a ovo muzika.2
Dakle, već ovdje uočavamo težnju za ukidanjem postojećih veza među stvarima i pojavama i otkrivanjem novih, dotad nepostojećih. Ovo djelo izvjestan je dnevnik, stvarni i imaginarni, napisan u obliku ispovijesti glavnoga junaka, a ujedno su i memoari, sanjani, a ne samo doživljeni. Značajno je napomenuti da se ukida granica između fakcije i fikcije, što je jedna od odlika postmodernih djela. Crnjanski kao podlogu za svoj Dnevnik koristi stvarne događaje u ratu, ali se oslanja i na Floberove memoare, tako da uvodi dokumentarnost u roman.
Roman Crnjanskog Dnevnik o Čarnojeviću upravo je razvio čitavu paletu pripovijednih sredstava koji odslikavaju nov odnos čovjeka prema svijetu. Junak ovog djela postavljen je u poziciju dvojne ličnosti, s jedne strane, on je vojnik Petar Rajić, a s druge, on je onaj o kome Rajić sanja i mašta. I ovdje se uočava sumatraističko buncanje Miloša Crnjanskog. O koja dva svijeta je riječ u ovom romanu?
Dva svijeta koja se javljaju u Dnevniku o Čarnojeviću Novica Petković je uporedio s tumačenjem filozofske tradicije: Postoji, naime, u filosofiji prastara podela na fenomenom i noumenom, na fenomenalni i noumenalni svet, od kojih je prvi spoljnji, neposredno dat našim čulima, dok se drugi tek mišlju uspostavlja – kao čista inteligibilna tvorevina.3
Budući da je u ovom romanu postavljen i problem glavnog lika, ovdje ćemo samo natuknuti da ja Rajićev svijet uporediv s ovim prvim, a Čarnojevićev je čista pjesnička, snovidna tvorevina, pa ga je zato Crnjanski vezao za pripovjedačev san. Dnevnik o Čarnojeviću je jedna od najtrajnijih novina u modernoj srpskoj književnosti. Ono po čemu je posebno značajna ova knjiga jeste to što se u njoj, kao i u poeziji, otkriva jedna sasvim nova, dosad neviđena poetika, i jedan novi pogled na svijet – sumatraizam.
U ovome romanu sumatraizam se ogleda u podvojenosti glavnog lika i podvojenosti svjetova u kojima se on nalazi, te u samom načinu na koji se gleda na dešavanja oko nas, općenito u načinu pogleda na svijet i težnji ka lijepim sumatraističkim pejzažima.
Kada je Ivo Andrić jednom prilikom rekao: Vidite, umetnik to je sumnjivo lice, maskiran čovek u mraku, putnik sa lažnim pasošem, nije skrenuo pažnju da budemo isto tako oprezni i s književnim junacima. S njima je, bar nekad, sve bilo jasno: na kraju književnog putovanja čitalac romana bio je sasvim dobro upućen u njihove doživljaje, misli i osjećanja. U svakom slučaju, nije ga morilo pitanje kako se, zapravo, zove glavni junak. U novija vremena dešavalo se da pisac postavlja pred čitaoca takav istraživački zadatak, uljudno došaptavajući odgonetku onima koji imaju sluha – i volje da se igraju, kao što je to slučaj s postmodernim čitaocima.
Ni na jednom mjestu Crnjanskovog Dnevnika o Čarnojeviću nećemo naći poziv na igru takve vrste, ali odgovor na pitanje kako se zove glavni protagonist nećemo dobiti tako jednostavno. Upustit ćemo se u analizu glavnog lika, kako bismo proniknuli u poetiku sumatraizma i viziju svijeta koju nudi ovo djelo.
Dva lika romana – Petar Rajić kao svijet zbilje, Čarnojević kao vizija sumatraističkog svijeta
(Vodi nas dalje, svejedno da li u raj ili u pakao, samo nam daj nešto nepoznato i novo)
Zagonetnost glavnog lika upravo je jedna od poetičkih odrednica sumatraizma koji se javlja u ovome romanu. Glavni lik je istovremeno i stvaran i izmaštan, kao što se istovremeno nalazi i u stvarnom svijetu užasne svakodnevice, i u viziji svijeta koju je stvorio, u ljepšem, dalekom, egzotičnom svijetu, daleko od užasne historije i svakodnevice. Pitamo se ko je, ustvari, glavni, pravi lik: da li Petar Rajić, ili izvjesni Čarnojević, i koji od ova dva lika ima ulogu naratora.
U većini studija o ovoj knjizi stoji mišljenje da je to knjiga o Petru Rajiću i njegovom alter egu Čarnojeviću, sinu izvjesnog Egona Čarnojevića. Ovdje ćemo se saglasiti s tom činjenicom. Rajić je lik iz stvarnosti, koji ponukan stanjem u kojem se nalazi, stvara svoje drugo „ja“, koje je više naklonjeno viziji sumatraističkog svijeta. Ipak jedna činjenica je sigurna – Rajić je u Dnevniku samo san, kao što je san i sam Čarnojević. I to je jedna od odlika sumatraističkog buncanja u ovome romanu – dva naporedna lika koja su zapravo jedno, i teško je pogoditi koji od njih je sa svijeta zbilje, a koji je s nekog drugog, dalekog, ljepšeg svijeta.
Zagonetni Čarnojević pojavljuje se u Rajićevom pripovijedanju najprije kao jedan mladić u svetu, koji nije zasebno lice, nego zapravo Rajićev dvojnik. Ta dvojnost Rajićeva najbolje se može uočiti u kolebanju između sna i jave, jer Rajić sebe prepoznaje u Čarnojeviću baš u trenutku kada treba da zaspi, pa mu se čini da već sanja, ali se trza i vidi da to nije san nego java. Međutim, ta java u koju se Rajić iz sna budi, i pred sobom vidi Čarnojevića, zapravo nije java, nego je dio jednog obuhvatnijeg sna. Glavni junak dvostruko sanja, a kada se zaista probudi, ispred sebe, umjesto Čarnojevića, vidi sestru u krakovskoj bolnici. O tom postupku “sna u snu” pisao je Novica Petković u svojoj studiji, i zapazio sljedeće: San u snu, ili dvostruki san, nije novina u književnosti; niti je novina to što je Crnjanski pomoću sna motivisao udvajanje lika. Mnogi su se i pre i kasnije ovim postupkom služili. Ali je zato nova funkcija koju je postupak dobio u romanu Miloša Crnjanskog. Kad se bliže pogleda vidi se da prelazak iz jave u san, kao i udvajanje Rajićevo, služi za uspostavljanje dveju ravni na kojima se u romanu daju opisi.4
Te dvije ravni su svijet svakodnevice, i vizija sumatraističkog svijeta koja se javlja stvaranjem lika Čarnojevića.
Petar Rajić u Dnevniku ima ulogu naratora: u prvom licu pripovijeda roman, i to u ispovijednom obliku, predstavljajući dnevničke zapise jednog rezigniranog, pobunjenog ratnika. Junak Dnevnika, Petar Rajić je čudan čovjek, koji posmatra svijet i ljude oko sebe kroz samog sebe i povodom sebe, koji ispovijedno misli i govori. On je razočaran društvom i njegovim vrijednostima, te traži nove vrijednosti u nečemu što je potpuno daleko i nepoznato. On nije romaneskni lik koji razvija radnju, nego lik koji se osipa, izvjesno lirsko lice različitih i protivrječnih osjećanja. Za njega se ne može reći da je čovjek određenih ideja koji se zalaže za određene društvene vrijednosti. Jedino za što se on zalaže jeste ideja sumatraizma – on je sumatraist. Ustvari, Čarnojević, Rajićev alter ego, jeste sumatraist. Petar Rajić uglavnom posmatra svijet oko sebe, na lirski način se čudi, ponekad se sarkastično smije glupostima i ludostima, ponekad ironizira sa svog egocentričnog stanovišta.
Dnevnik o Čarnojeviću je, kao i Lirika Itake, jedna antiratna, antipatriotska knjiga “memoara”. U njoj susrećemo junaka koji hoće da se odvoji od svega što je smiješno, što je sinonim za besmisao. Sav taj besmisao Rajić prikazuje kroz svoju zaljubljenost u drveće, u šume, u nebesa i oblake, u jesen kad je sve zrelo i u punim bojama. Rajić se od svakodnevice odvaja pronalazeći i svoga dvojnika, ono nešto u čovjeku što mu omogućava da vjeruje da negdje daleko postoji neki bolji život. U tome se ogleda sumatraizam i u ovome romanu – stremljenje za dalekim, lijepim, utopijskim pejzažima.
Užasne ratne slike pisac daje kratko impresionistički, kratko opisuje ratne prizore ne samo zato što nije volio da daje “opise bitaka nadugačko i naširoko”, nego zato što je u Crnjanskog neposredan ratni sukob izvjestan metež i košmar, u kojima odasvud prijeti nasilna smrt. Zbog toga je kratko prikazivao takav metež da bi naglasio udarnost i brzinu ratnog besmisla. Za Rajića pouzdano znamo da je on lik iz zbilje, čovjek koji leži u bolesničkom bolničkom krevetu. S bolničkog kartona možemo pročitati podatke o njemu. On je lik koji nam u stvarnosti priča o Čarnojeviću: Hoću da Vam pričam. O jednom čoveku koga ne mogu da zaboravim, i koji mi beše više nego brat. Jedan jedini čovek. Jedan mladić u svetu.5
Rajić je, slično kao i moderni Odisej iz Lirike Itake, pobunjeni ratnik, razočaran užasom svakodnevice, čovjek koji želi raskinuti sa stvarnošću i uputiti se u jedan ljepši svijet, zato i izmaštava svoje drugo “ja”, zanesenjaka koji poznaje jedan bolji život. To drugo “ja” traga za imaginarnim pejzažima svijeta i duha, i sjetno lirski se smiješi na sve što bi moglo biti nježno i lijepo. Čarnojević je jedinstven lik, koji ima posve drugačija gledanja na svijet. Rajić, koji priča priču, za njega kaže: Ja sam od njega naučio da govorim iskreno. Prišao je stolu tiho i pozdravio: “Polinezija, gospodo.”6
Već u samom načinu na koji Čarnojević pozdravlja primjećuje se nešto neobično. Polinezija, kao otočje u tihom okeanu, slično kao Sumatra, ponovo asocira na sumatraizam – težnju za mirnim pejzažima, za mirnijim životom.
Svi su vikali, rugali mu se i udarali ga, pitali su ga je li sindikalista, je li platonista ili anarhista, nihilista, nešto je morao biti. A on je pričao o snegu, o krstokljunu koji zimi drži svadbu, o snežnim oblacima, a najviše o nebu. Ja sam mislio da je i on pijan, jer svi su ostali bili pijani. Tada ga pritisnuše o jedno staklo i počeše ga udarati, a on raširi ruke i reče: “Ja sam sumatraista.”7
Čarnojević je pravi sumatraistički lik, a takav je, ustvari, i Petar Rajić, jer je Čarnojević njegovo drugo ja. To je lik koji traži nove veze u svijetu: smatra da njegove misli zavise od jednog groba, na jednom ostrvu dalekom, sve je mjerio rumenilom neba, iz daljine je imao strašnu moć nad događajima u svijetu, nad svojom draganom i svojim zavičajem, i nad svim onim što mu je bilo milo i drago.
Čarnojević je veliki sanjar, narcis i filantrop istovremeno, jer je sumatraista. On je živeo izdvojeno u jednom društvu da bi pripadao, paradoksalno, celom društvu. On se nije predavao mirno ljudima upravo zato da bi ih mogao da voli poetski mirno, sa neke daljine. Činio se zbog toga lud drugima, ali ne i opasan.8
Jedno je sigurno, da je podvojeni Petar Rajić pravi lik u romanu, lik iz stvarnosti, koji tražeći neki bolji svijet stvara Čarnojevića, koji nestane čim Petar Rajić prestane sanjati. Ono što je posebno važno za sumatraističku viziju u ovome romanu jeste povezanost likova s godišnjim dobima i bojama u prirodi. Upravo ta veza najbolje se ogleda kroz ženske likove, a važnost boja u ovome djelu od velikog je značaja za razumijevanje sumatraističke poetike.
Bijela boja je jedna od dominantnih u Crnjanskovom romanu: obilježeni su njom pejzaži i portreti, a ponajviše autoportret junaka. Bijele su varošice i kuće, bijela su jedra, bijelo je rublje. Bijele su ruže koje mu poklanja Poljakinja, Čarnojevićeve rukavice i rukavice njegove majke. Ali, bijele su također junakove vizije, bijela su njegova krila i pleća, u mladosti. Bijelo se postupno povlači pred blijedim – tako višeznačnim u kontekstu junakove ispovijesti. Njegovo je lice najčešće blijedo, kao što su blijeda lica napaćenih povratnika iz rata. Ima u njemu i žutog bljedila bolesnika.
Pridjev rumeni sigurno je jedan od najzastupljenijih u Dnevniku o Čarnojeviću. Rumene su galicijske šume, rumena je mjesečina, rumeni su mostovi, rumeno je more, i krst na crkvi, i kruška, i drveće na ostrvu, i snijeg, i krv po ulicama… Rumene su uspaljene žene: najčešće se zarumeni Maca; rumene se od strasti, u rumenim časovima ljubavi, članci Poljakinje. Njene su oči rumene kao krv, i čini mu se da joj je i kosa rumena. Međutim, ta boja povezuje se i s nebom: tek u njegovim rumenim prugama ona dobija sakralnu nijansu. Ovo je boja korala, trešanja, rumenih potoka – boja sumatraizma. Ali, rumeno je uvijek izvan glavnog junaka, nikad u njemu ili na njemu.
Kao što je teško razdvojiti Rajića od Čarnojevića, i odrediti kojem svijetu koji od likova pripada, tako i sama struktura knjige na prvi pogled izgleda haotičnom.
Uvriježenost mišljenja o njoj kao takvoj dugujemo izjavama Crnjanskog o tome da je rukopis bio skraćivan, a na kraju krajeva ispreturan od urednika. Nimalo ne sumnjajući u vjerodostojnost svjedočanstava pisca, može se primijetiti da on, unoseći ispravke u sljedeća izdanja, izbacujući i vraćajući dijelove i zaplete, nikad nije mijenjao redoslijed fragmenata. Dodatnu nedoumicu kod čitaoca izazvat će neodređenost vremena i mjesta, stalno susjedstvo sadašnjosti i prošlosti, a još više uzajamno preplitanje jave i sna. Upravo to je još jedna od odlika sumatraističkog buncanja, koja proizlazi iz podvojenosti glavnog lika, koji je istovremeno i u sadašnjosti, i u prošlosti, i u nekoj ljepšoj budućnosti, ali je istovremeno i u stvarnosti, i u snu.
Taj dnevnik snova i jave temelji se na vješto promišljenoj umjetničkoj konstrukciji, koja se ukazuje malo pažljivijim čitanjem. Jedan od njenih aspekata može se sagledati kroz ljubavne priče junaka, od kojih se svaka uklapa u sliku jeseni, zime, ljeta ili proljeća. Dakle, Čarnojević, odnosno Rajić, smješten je u četiri godišnja doba, kojima je, također, određena vizija sumatraističkog svijeta.
Jesen, i život bez smisla – tako glasi početak ove knjige. Počinjemo od jeseni kojoj pisac Dnevnika daje izrazito povlašteno mjesto – slikom tog godišnjeg doba, koje najčešće vlada i u unutrašnjem pejzažu junaka, počinje i završava se roman. Boje jeseni – rumena i žuta – obilježavaju najrazličitija stanja njegove duše i tijela. Žutom bojom prikazan je besmisao ljudskog života, da bi se odmah potom spominjanjem rumene boje istakla saglasnost čovjeka i prirode, i naslutio novi smisao ljudskog postojanja: Osećao je: da je njegov život samo rumene jedne biljke radi, na Sumatri. I smešio se mirno.9
Žuta boja – to je boja Čarnojevića, za koga tetke kažu da je žut k’o smilje, ne sluteći da se ne radi samo o znaku bolesti koju junak njeguje, kojom se on, zapravo, ponosi. Boja tako bliska sjaju Sunca javlja se nekoliko puta u kratkoj epizodi kada junak nastupa kao personifikacija mladosti: Život, mlad život igrao je tako vešto biljara u nepoznatoj kafani tog grada, a ne ja.
Tople, žute oči – to je prvo što doznajemo o nježnoj i strasnoj Lusji koja se pojavljuje u zracima mlakog Sunca. Ima i plavu kosu, umiljatu. Njihova kola ljuljaju se po brijegu pod žutim, zlatnim šumama. Kasnije će vrhovi šume postati rumeni, a bit će rumena i mjesečina koja pada na junake. Kod Crnjanskog povlašteni prostor (šuma sa rumenim vrhovima) daje ovoj epizodi poseban značaj – u jednom trenutku dolazi do stapanja uzvišene ljubavi prema rumenom drveću i tjelesne požude.
Jesen je alfa i omega glavnog junaka, njegov početak i kraj. Nije ni čudo, kad mu jesen teče žilama. Zato je blijed i žut. Ona je uvod u druga, prolazna godišnja doba. I samo se čini da poslije nje dolazi zima. U jeseni glavni junak otkriva život bez smisla, sav besmisao najbolje do izražaja dolazi s proljećem, s kojim se gasi ljubav, koja kopni zajedno sa snijegom.
Posle, jedno poslepodne, poče čudo. Sneg se poče topiti…Tada počeše i drva da šume lagano, tiho: potok u dubini negde dobi novi glas, mio, bolan, nov. Sa drveća doletaše poslednje žuto lišće, uvenulo davno, još nerazvejano. Šta čeka ljubavnike na proleće? Laste će se igrati oko nas… Sanjaćemo nad vodom sve ovo bilje oko nas, crkve i majku sa mladošću strasnom, pomešano sa nebom proletnjim i mirisnim i večnim.
Dozivajući sliku svijeta iz mladosti, nepomućenu apstraktnim razmišljanjima, glavni junak mašta o bezbrižnoj plovidbi čiji je jedini cilj radost. Ali, ta radost je daleko, to je samo jedna velika utopija. Snijeg kopni, topi se njegova ljubav, a mlado proljeće ne dolazi. Ono ostaje tamo daleko, gdje se nikad više ne može stići. Proljeće je varka, postoji samo jesen. Čarnojević prvi osjeća njen dolazak – dok ostali ljudi misle da je ljeto. Jedino je on svjestan besmisla svakodnevice, i odlučuje negdje daleko pronaći nešto lijepo. Osim što je zagonetan glavni lik, zagonetno je i pitanje naratora i autora romana. Pretpostavimo da je i to jedna od odrednica poetike sumatraizma.
Ja sam za vreme rata imao dnevnik koji sam vukao za sobom, kao neku kupusaru. Bio je strašno narastao. Ono što sam bio rešio da štampam na Univerzitetu u Beogradu iznosilo je, čini mi se, najmanje dvanaest štampanih tabaka, – sjeća se Crnjanski i dodaje: …posle sam počeo da tražim izdavača za Dnevnik, koji sam bio nazvao o Čarnojeviću.10
Tako se Dnevnik Crnjanskog pretvara se u Dnevnik o Čarnojeviću, intimno svjedočanstvo postaje roman. Memoari su uvek bili najbolji deo književnosti, osobito kad nisu doslovce verni – rekao je Crnjanski za Floberov Novembar. I Dnevnik kao lirski roman nudi sjajan primjer brisanja granica realnog i fiktivnog u tekstu. Njegova fragmentaristička, disperzivna struktura svjedoči kako o doživljavanju svijeta kao haosa, tako i o stvaranju uslova za slobodno proticanje literarne građe, koja realno pretvara u književno, a književnom daje status realnog.
Protagonistkinje piščevog stvarnog života pretvaraju se u slučajne prolaznice, likove-statiste koji ostaju u sjenci književnih junakinja romana. Zametajući tragove iskustvene stvarnosti, a ne želeći da je se odrekne, Crnjanski ih na vješt način uklapa u romanesknu sliku. Mada se obično razmatra kao ekspresionističko svjedočanstvo o Prvom svjetskom ratu, Dnevnik o Čarnojeviću nudi i više i manje od toga. Na prvoj njegovoj strani stoji: I pun uspomena, ja ih pišem ponosno, kao Kazanova, za one, koji su goreli u požaru života, i koji su sasvim razočarani.
Spominjući velikog ljubavnika, Crnjanski usmjerava pažnju čitaoca na još jednu recepcijsku šifru, na još jedan ključ u kojem se ta knjiga može čitati. I dok dnevnik obično služi kao utočište dragih uspomena ili bar onih događaja koje autor smatra vrijednim sjećanja, Dnevnik o Čarnojeviću to očito nije: Ja pišem mnogo šta, čega se nerado sjećam.
Pravi dnevnik otkucaja srca ostaje u naslućivanom podtekstu. Nije beznačajno ni insistiranje na pisanju a ne, recimo, bilježenju uspomena, što korespondira s postmodernim postupkom, u kojem se naglašava književni karakter zapisa. Fikcionalno iskustvo zamjenjuje stvarno, koje pisac ljubomorno čuva za sebe i koje se na momente javlja kao proplamsaji rijetke svjetlosti. Ti trenuci istine označeni su pojedinim favoriziranim rečenicama na čije posebno mjesto ukazuje stalno piščevo vraćanje njima.
Uvođenjem ovih činjenica Crnjanski dovodi u pitanje žanrovsko određenje dnevnika. Dnevnik podrazumijeva ispovijest, zapisi o drugom – određenu distancu, koja može biti izuzetno povoljna u slučaju ako pisac, stavivši masku naratora, progovara o sebi. Kad bi Crnjanski živio u postmoderno doba, sigurno bismo mogli da se oslonimo na njegove autopoetičke iskaze (o njegovoj sklonosti istim svjedoče Komentari uz Liriku Itake) ali zato možemo da se obratimo tekstovima, gdje progovara o djelima koja smatra bliskim.
Senzacije Novembra nisu one scene koje gomila tako rado čita, one su one strane gde se, u krpama, po stranama prostire raskidana gola duša Floberova. Nikada se u XIX stoleću nije ovako duboko osetila velika i beskrajna veza između bolova i patnji celog sveta… Nikada se u XIX veku, nije ovako osetilo, da je gola duša ono što je najdragocenije u književnosti.11
Raskidana gola duša, izmučena patnjama cijelog svijeta – zar nije to duša junaka Dnevnika o Čarnojeviću?
Podsjetimo se: Mladić taj, čiji dnevnik sačinjava knjigu, oseća ljubav prema svima životima istorije… I te rastrgnute misli mladosti nižu se u rečima tvrdim kao noževi koji probadaju i oduzimaju smisao životu. Ova knjiga odvodi u san. Kako je lako razumeti sad onog usamljenog, razbarušenog čoveka, sa neizrecivom dosadom u pogledu, koji godinama živi, lutajući u jesen ćutke po vrtovima i poljima. (…) Bol njegov vezan je za sve patnje u svetu… Osetivši putovanje i more, on zna da ni zakoni, ni granice, ni rastojanja ne mogu da prepreče put sumornoj magli koja se širi u svemu što je ljudsko. Rad, sve struke, java, život, sve to gubi smisao i snagu pred jednom tajanstvenom tugom, koja je u prirodi, večna i neizbežna.12
Sve ovo moglo bi biti napisano o Dnevniku o Čarnojeviću, ali to su Crnjanskova zapažanja povodom Floberovog Novembra.
Dnevnik o Čarnojeviću – to je roman o sinu Egona Čarnojevića, a istovremeno roman o Milošu Crnjanskom kao o njegovom piscu, memoari, koje on piše ponosno, kao Kazanova, i koji nisu doslovce verni. Piše ih, kao Andrić svoje zapise, vječnoj uzdanici – mladosti, mladićima i mrtvacima, onima koji su otišli i onima koji tek dolaze. Svima nama i sebi samom.
Kako na kraju žanrovski odrediti ovo djelo: kao roman, kao dnevnik, kao memoare ili kao lirski roman?
Sam Crnjanski odredio ga je kao roman, a možemo se saglasiti s mišljenjem Mirka Žeželja da intimni koreni vode u predratni impresionizam, bečku secesiju, fluidnosti mašte i sentimenta, i kult umetnosti.13
Međutim, Dnevnik se može čitati kao lirski tekst ili poetski roman u tom smislu da se autor ironično i parodično odnosi prema Rajiću, njegovim žudnjama i snatrenjima. Ovo je ujedno i ispovijedni roman, pa vjerovatno otuda dnevnik u nazivu. Neprestano se prepliću pripovijedni i lirski ton govora. U pripovijednom toku lirski ton dobija snagu romanesknog i poetskog života. Ovime je pomjerena granica žanra, i izgrađen jedan hibridni žanr.
Na kraju možemo reći da je ovo djelo, ustvari, ispovijedni, poetski roman, s elementima dokumentarnog, stvarnog i pripovijednog. Međutim, Dnevnik ima dosta labavu pripovijednu kompoziciju. Uslovio ju je oblik pripovijedanja u ihformi, kao i izabrani žanr dnevničkih zapisa, odnosno zabilježenih sjećanja. Važnu ulogu odigrao je postupak udvajanja upravo pripovjedačevog lika. U tom smislu saglasnost ćemo se sa zapažanjem Slavka Leovca:
Dnevnik o Čarnojeviću je ispovedni roman, u kojem ponekad prenaglašena subjektivnost pripovedača, onog ko se ispoveda, otkriva nam izvesnu dihotomiju i agon između epskog (pripovednog) i lirskog (ispovednog, dnevničarskog) kazivanja.
Alisa Kadrić
1 “Komentari uz Liriku Itake“. U: Miloš Crnjanski, Sabrane pesme, priredila Svetlana Velmar- Janković, Beograd, 1987., str. 213.
2 Miloš Crnjanski, Dnevnik o Čarnojeviću i druge proze, Svjetlost, Sarajevo, 1967. , str. 19. Sumatraizam kao poetičko razumijevanje svijeta u djelima M. Crnjanskog
3 Novica Petković, Dva srpska romana, Studije o Nečistoj krvi i Seobama, Narodna knjiga, Beograd, 1988., str. 186.
4 Novica Petković, Dva srpska romana, Studije o Nečistoj krvi i Seobama, Narodna knjiga, Beograd, 1988., str. 36.
5 Miloš Crnjanski, Dnevnik o Čarnojeviću i druge proze, Svjetlost, Sarajevo, 1967., str. 48.
6 Ibid. str. 50.
7 Ibid. str. 52.
8 Slavko Leovac, Romansijer Miloš Crnjansk, Svjetlost, Sarajevo, 1981., str. 29.
9 Miloš Crnjanski, Dnevnik o Čarnojeviću i druge proze, Svjetlost, Sarajevo, 1967., str. 60.
10 Miloš Crnjanski, “Komentari uz Liriku Itake”, U: Miloš Crnjanski: Pesme, Beograd, Nolit, 1983., str. 200.
11 Miloš Crnjanski, “Novembar Gistava Flobera”, U: Miloš Crnjanski, Eseji, Beograd, Nolit, 1983., str. 239.
12 Ibid. str. 240., 241.
