Oni koji uspoređuju Katona Cenzora1 s mladim Katonom2, koji se sam ubio3, stavljaju jednu pored druge dvije lijepe i formom bliske naravi. Prvi je svoju raznovrsno iskoristio, istaknuvši se u vojničkim djelima i u korisnim javnim službama. No, vrlina mlađega, osim što bi bilo svetogrdno usporediti joj po snazi bilo koga drugoga, bila je mnogo čistija i izrazitija. Jer, tko bi mogao poreći svaku nenavist i ambiciju vrlini Cenzorovoj, koji se usudio povrijediti čast Scipionovu4 i po dobroti i po svakoj vrsti odličnosti i koji je bio veći od njega i ne samo od njega nego i od svakog muža njegova stoljeća?
Ono što se, između ostaloga, o njemu kaže da se u dubokoj starosti dao na učenje grčkoga jezika, i to s neviđenim marom5, kao da hoće ugasiti staru žeđ, ne čini mi se da je za njega bilo odveć časno. To je bilo upravo ono što mi danas kažemo: podjetinjiti. Sve stvari imaju svoje vrijeme, i dobre i loše. Ja mogu svoj Očenaš moliti kad tome nije vrijeme, a T. Kvincija Flaminija su osuđivali6 zato što je kao vojnički zapovjednik usred najljućeg okršaja bio zaokupljen molitvom bogovima u jednoj bici u kojoj je izvojevao pobjedu.7
Imponit finem sapiens et rebus honestis.8
Kad je Eudemonida vidio već starog Ksenokrata kako se žuri u njegovu školu, rekne: “Kad će ovaj znati ako još uvijek uči!”
A Filopemen je svima koji su u oblake dizali kralja Ptolomeja zato što osnažuje tijelo svakodnevnim vježbanjem pod oružjem ovako rekao: “Nije pohvalno za jednog kralja u tim godinama da se vježba; sad bi mu bilo vrijeme da se oružjem zbilja služi.”9 Na mladima je da se pripremaju, a na starima da iz tih priprema izvuku korist10, kažu mudri ljudi. A najveća mana što je vide u našoj naravi jest u tome što se naše želje neprestano pomlađuju. Mi uvijek iznova počinjemo živjeti.
Naša bi nastojanja i naše želje morale pokatkada mirisati i po starosti. S jednom smo nogom u grobu, a naši prohtjevi i težnje se tek rađaju:
Tu secunda marmora
Locas sub ipsum funus, et sepulcri
Immemor, struis domos11.
Najdulji od mojih nacrta nikad ne misli na više od godinu dana; odsele mislim samo na svoj kraj; i po posljednji se put opraštam od svih mjesta koja napuštam; i svakim se danom rastajem od onoga što imam.
“Olim jam nec perit quicquam mihi acquiritur. Plus superest
viatici quam viae.”12
Vixi, et quem dederat cursum fortuna peregi.13To je najzad jedino olakšanje što ga nalazim u svojoj starosti, jer ublažuje u meni mnogo želja i briga koje uznemiravaju život, briga o stanju svega oko nas, briga o bogatstvu, o veličini, o znanju, o zdravlju, briga o sebi. Mnogi se uče govoriti, a trebalo bi da se nauče da već jednom zašute.
Čovjek može kroz sve svoje vrijeme učiti, ali ne mora biti školarac: što li je gluplje nego starac koji uči abecedu!14
Diversos diversa juvant, non omnibus annis
Omnia conveniunt.15
Ako nam je učiti, dajmo se barem na nauk koji odgovara našem stanju kako bismo mogli odgovoriti kao onaj16 koji je, kad su ga upitali zašto uči u svojoj oronuloj starosti, odgovorio:
“Da mogu umrijeti bolji i da mi bude ugodnije otići”.
Takvo je bilo i učenje mladoga Katona kad je osjećao da mu se približava kraj, učenje što se nalazi i u Platonovoj misli o besmrtnosti duše.17 Ne, kao što se misli, da bi već dugo bio proviđen svime što treba za jednu takvu seobu: pouzdanja, čvrste volje i znanja bilo je u njega više nego što svega toga ima Platon u svojim spisima; njegovo znanje i srčanost bili su u tom pogledu daleko iznad filozofije. Dao se je na to ne za službu svojoj smrti, nego kao onaj koji zbog važnosti takva razmišljanja ne želi prekidati sv j san; i on je tako nastavio živjeti bez ikakvih promjena ili novih stvari uz nastojanje da i dalje uči uvijek uz ono što je u životu običavao raditi.
Noć kad je doznao da mu je uskraćeno mjesto pretora proveo je u igri, a onu u kojoj je imao umrijeti proveo je u čitanju: gubitak života ili službe bili su mu jednako nevažni.18
Mišel de Montenj
1 Katon Cenzor (Marcus Porcius Cato Censorius), rimski političar, govornik i književnik, začetnik rimskoga proznog izraza (234-149. pr. Kr.). Njegovi govori prvi su primjer takva književnog stvaralaštva u Rimu. Sastavio je svojevrsnu enciklopediju koja je obuhvaćala različite poljoprivredne, retoričke, medicinske, vojne i pravne savjete: sažete formulacije iz tog priručnika dale su povoda za nastanak mnogo kasnije zbirke Katonovi dvostihovi (Disticha Catonis).
2 Katon Utički (Marcus Porcius Cato Uticensis), rimski državnik i filozof, protivnik Cezarov. Dosljedan svojim stoičkim stavovima i republikanskom uvjerenju, nakon Cezarove pobjede u građanskom ratu završio je život samoubojstvom. Predaja je sačuvala idealiziranu sliku Katona kao posljednjeg pobornika slobode i republike.
3 U tekstu iz 1588. ovdje stoji: […sam ubio] čine veliku čast prvome, jer su oni, po mom mišljenju, beskrajno daleki jedan od drugoga…
4 Prema navodu Tita Livija, XXXVIII, 50-54. Montaigne želi reći da bi bilo teško ne vidjeti zavist i ambiciju kod Katona Cenzora, koji se usudio napasti najvećeg čovjeka svojeg stoljeća – Scipiona.
5 Tako kaže Plutarh u Životu Katona Cenzora, I. Međutim, većina Montaigneovih suvremenika upravo hvali Katona što je počeo učiti grčki i odrekao se svog nekadašnjeg prezira prema helenističkoj kulturi.
6 Ovdje je u izvorniku aorist comme on desferra, što je jedino moguće prevesti s glagolom deferer, a ne deferrer, jer to ne bi imalo smisla.
7 Prema Plutarhu, Usporedba Flaminija i Filopemena.
8 “Mora biti razumne mjere, čak i u čestitim stvarima.” Juvenal, VI, 444.
9 Prema Plutarhu, Život Filopemenov, VIII.
10 Misao potječe od Seneke (Epistulae, 36).
11 “Na korak od smrti klešeš mramor i, umjesto da na svoj grob misliš, ti zdanja gradiš.” Horacije, Odae, II, xviii, 17.
12 “Već odavna ne gubim niti dobivam; ostalo mi je više popudbine negoli puta.” Seneka, Epistulae, 77.
13 “Življah i svrših put, što dade ga meni sudbina.” Vergilije, Eneida, IV, 653 (prepjev T. Maretića).
14 To bi mogao biti Montaigneov prijevod Senekina uzvika “Turpis et ridicula res est elementarius senex.” Epistulae, 36.
15 “Različiti ljudi – različiti ukusi: svaka stvar ne priliči svakoj dobi.” PseudoGallus, I, 104.
16 Reminiscencija na Senekinu misao (Epistulae, 68).
17 Montaigne govori o smrti Katona Utičkoga u XXXVII. eseju I. knjige i na početku XI. eseja II. knjige, kad raspravlja o okrutnosti.
18 Seneka, Epistulae, 71.
