Zamislite čovjeka zavezanih očiju kome su dali da vozi kamion po lošoj cesti. Poprilično sam se znojio i tresao oko svega toga mogu vam reći. Napokon, za jednog pomorca je neoprostiv grijeh da zguli dno onoga što bi trebalo cijelo vrijeme ploviti pod njegovom paskom. Nitko možda neće za to saznati, ali vi nikad nećete zaboraviti tu škripu — a? Udarac u samo srce. Pamtite ga, sanjate ga, probudite se noću i mislite o njemu — godinama kasnije — pa vas cijelog prožmu vreli i studeni žmarci. Ne pokušavam reći da je parobrod neprestano plovio. Ne jednom se morao malo probijati, dok je dvadeset kanibala posvuda pljaskalo i guralo. Unovačili smo usput neke od tih dečki da nam budu posada. Dobri momci — kanibali — na svom mjestu. Bili su ljudi s kojima se dalo raditi, i zahvalan sam im. A, napokon, nisu jeli jedni druge preda mnom: ponijeli su sa sobom provijant, meso nilskog konja koje se pokvarilo, pa mi je misterij divljine smrdio u nosnicama. Fuu! Još ga mogu nanjušiti. Sa mnom su plovili i upravitelj i tri ili četiri hodočasnika sa svojim štapovima — svi zajedno.
Ponekad bismo naišli na neku postaju u blizini obale, priljubljenu za rubove nepoznatoga, a Bijelci koji su istrčavali iz neke trošne kolibe, s velikim gestama radosti i iznenađenja i dobrodošlice, djelovali su vrlo čudno — izgledali su kao da ih ondje neke čini drže u zatočeništvu. Riječ slonovača odzvanjala bi neko vrijeme zrakom — pa bismo opet otišli dalje u tišinu, duž praznih poteza, oko nepomičnih zavoja, između visokih zidova našeg vijugavog puta, koji su šupljim klepetanjem odbijali jeku teškog ritma krmenih lopatica. Stabla, stabla, milijuni stabala, masivnih, pregolemih, protegnutih uvis; a u njihovom je podnožju, držeći se obale nasuprot struji, gmizao mali čađavi parobrod, poput tromog hrušta koji puže po podu neke velebne arkade. Od toga ste se osjećali vrlo maleni, vrlo izgubljeni, pa ipak vas nije posve tištao, taj osjećaj. Napokon, ako ste bili mali, čađavi hrušt koji je puzao dalje — to je bilo upravo ono što ste i htjeli da čini. Kamo su hodočasnici zamišljali da on puzi ne znam. Ka nekom mjestu gdje su očekivali nešto dobiti, kladim se! Za mene je on puzio prema Kurtzu — isključivo; ali kad su parne cijevi počele curiti puzili smo vrlo polako. Razdaljine su se otvarale ispred nas i zatvarale iza, kao da je šuma opušteno prekoračila vodu da nam zapriječi put povratka. Prodirali smo sve dublje i dublje u srce tame. Ondje je bilo vrlo tiho. Noću bi ponekad bubnjanje iza zavjese stabala doprlo uz rijeku i ostalo jedva čujno, kao da lebdi u zraku nad našim glavama, sve do praskozorja. Je li ono označavalo rat, mir ili molitvu nismo mogli znati. Zore je oglašavalo nalijeganje studene mirnoće; drvosječe su spavale, vatre su im slabo gorjele; trgnuli biste se od pucanja grančice. Bili smo lutalice po prethistorijskoj zemlji, nekoj zemlji koja je nosila obličje neznanog planeta. Mogli smo se zamisliti kao prve ljude koji prisvajaju neko ukleto nasljedstvo, koje će se upokojiti po cijenu duboke patnje i pretjeranog odricanja.
Ali odjednom, dok smo se mučili oko nekog zavoja, načas bi se ukazali zidovi od rogožine, šiljati krovovi od trave, prasnula bi vika, zakovitlali se crni udovi, mnoštvo dlanova bi pljeskalo, stopala bi toptala, tijela bi se njihala, oči bi kolutale, pod strijehom teških i nepomičnih krošnji. Parobrod se polako mučio dalje na rubu crne i nespoznatljive mahnitosti. Prethistorijski čovjek nas je proklinjao, molio nam se, pozdravljao nas — tko bi znao? Bili smo odsječeni od razumijevanja svog okoliša; klizili smo kraj njega poput aveti, u čudu i potajnoj odvratnosti, kao što bi razumni ljudi bili pred provalom oduševljenja u ludnici. Nismo mogli razumjeti zato što smo bili predaleko i nismo se mogli prisjetiti, zato što smo putovali kroz noć prvih doba, onih doba koja su prošla, jedva ostavivši pokoji trag — i nijednu uspomenu. Zemlja je djelovala nezemaljski.
Navikli smo promatrati okovano obličje pokorena čudovišta, ali ondje — ondje se moglo promatrati čudovišnog i slobodnog stvora. Bilo je nezemaljski, a ljudi su bili — ne, nisu bili neljudski. Pa, znate, to je bilo najgore u tome — to podozrijevanje da oni nisu neljudi. Čovjeku bi polako svanulo. Urlali su i skakali, i vrtjeli se, i ispuštali užasne zvukove; ali ono što bi vas ushitilo bila je sama pomisao na njihovu ljudskost — poput vaše — pomisao na vaše udaljeno srodstvo s tom divljom i strastvenom halabukom. Ružnom. Da, bila je prilično ružna; ali ako ste bili dovoljno velik čovjek, priznali biste sebi da se u vama nalazi onaj najslabiji tračak odgovora na stravičnu iskrenost te buke, nejasna sumnja da u njoj postoji neko značenje koje biste vi — vi tako udaljeni od noći prvih doba — mogli razumjeti. A zašto ne? Čovjekov um je sposoban za sve — zato što je sve u njemu, sva prošlost baš kao i sva budućnost. Čega je ondje na posljetku bilo? Radosti, straha, tuge, odanosti, odvažnosti, gnjeva — tko bi znao?—ali istine — istine s koje je skinut plašt vremena. Neka budala zjapi i drhti — čovjek znade, i može promatrati, a da ne trepne. Ali mora u najmanju ruku biti čovjek ravan onima na obali. Njihovu istinu mora dočekati vlastitom stvarnom vrijednošću — vlastitom urođenom snagom. Načela neće biti dovoljna. Stečevine, odjeća, dopadljive krpe — krpe koje će odletjeti kad ih se prvi put dobro protrese. Ne; treba vam odlučno vjerovanje. Poziv meni u toj vražjoj dernjavi — ima li ga? Vrlo dobro; čujem; priznajem, ali imam i ja glas, također, a za dobro ili zlo moj glas je takav da ga se ne može ušutkati. Naravno, budala je, u svom čistom strahu i krasnim osjećajima, uvijek na sigurnom. Tko to gunđa? Čudite se što nisam otišao na obalu da malo urlam i plešem? Pa, ne — nisam. Krasne pobude, kažete? Krasne pobude, k vragu s njima! Nisam imao vremena. Morao sam se petljati s olovnim bjelilom i pramenovima kudjelje dok sam pomagao da se omotaju te šuplje parne cjevi — kažem vam. Morao sam paziti na kurs, i zaobilaziti one trupce, i povući limenku milom ili silom.
Džozef Konrad
Srce tame
