Foto: Scena iz kazališne predstave po romanu H. Rulfa
„Kaži mi, pošto si gore, Ignasio, ako čuješ kakav šum ili ako spaziš neko svjetlo. Ne vidi se ništa. Biće da smo već blizu. Da, ali ništa se ne čuje. Dobro gledaj! Ništa se ne vidi. Kuku tebi, Ignasio. Puzajući preko kamenjara, duga, crna sjenka dvojice ljudi kretala se gore-dole, smanjivala i izduživala dok je grabila duž obale potoka. Sjenka beše jedinstvena, teturava.
Poput nekog okruglog bljeska, mjesec se pomaljao iz zemlje. Mora da već stižemo u to selo, Ignasio. Pošto su ti uši slobodne, pazi na lavež pasa. Sjeti se šta su nam rekli: Tonaja je tik pod gorama, a prevalili smo je već pre nekoliko sati. Prisjeti se, Ignasio“…
Huan Rulfo (Iz knjige „Zar ne čuješ lavež pasa“)
AV, AV, TITO NAM JE ZDRAV
Čarobno lijepa Granada i kraljevska večera u Alhambri – lagano prelistavam „hodoljublja“ Željke Komšića. Njegova ekselencija Španski kralj Filip i supruga Leticia organizirali svečanu večeru na kojoj je među zvanicama bio nazočan i član predsjedništva BiH Željko Komšić koji u rukama skriva nevidljivi štap svetog Patrika to čudesno oružje u gorostasnoj borbi koju vodi protiv zloslutnih talasa podivljalog mora, protiv sveopćeg zla u svijetu u kome nema mjesta za čistotu ni za poeziju.
Sada će neko će možda u šali reći: „kod kuće podcijenjen, a na španskom dvoru precjenjen“.
Ne, nije šala. Da podsjetim, ovo je našem „zlatnom ljiljanu“ već druga po redu kraljevska večera u Španiji, a nedavno ga je u Njujorku primio sekretar UN-a Antonio Guteres. Potom je našeg harizmatičnog predsjednika sa suprugom Sabinom ugostio i Džo Bajden.
Dakle, u inostranstvu ga cijene. Ne treba smetnuti s uma da Željko Komšić tečno govori engleski (barem je tako nekom prigodom ustvrdio Stipe Mesić) iako za sve ove godine još nikad ne prozbori ni riječ na engleskom. Ovaj harizmatični političar je studirao u Americi, elegantno se odijeva, u narodu je omiljen – „ratni heroj sa stilom“ što bi se reklo. Po četvrti put je osvojio mandat u predsjedništvu BiH, što nam govori da je kod birača njegova reputacija „čvrsta, stabilna i otporna“, poput bosanskog stećka.
Ah, ponovo se vani čuje lavež pasa, samo trenutak. Ustajem i gledam kroz prozor – ne vidim nikoga. Kad neko uđe u avliju obično Tina odmah zalaje. Ovog je puta omanula, nigdje žive duše vani nema. Ovaj put je zalajala „u prazno“, tek onako za svoj gušt. Ništa čudno, i ljudi „prolaju kad ih stisne“ što ne bi i ona. Uzgred pomenuh da je moja prva komšinica svom kućnom ljubimcu nadjenula ime Tina. Lijepo ime, no zašto baš Tina, mogla je i Fatom zvati, i Fata je lijepo ime?
Zaista se kod nas čudne, baš čudne igre igraju oko tih psećih imena. Emir, jedan od kraljeva naše teatarske scene je ne tako davno („od prijeteljea Pere iz Viteza“) dobio na poklon ženku njemačkog ovčara i nadio joj ime Elza. Ne kažem, lijepo je to ime, baš lijepo, ali je po meni za tu vrstu agilnih pasa „vitkog stasa i prodornog glasa“ puno ljepše i prikladnije ime Sebija, na primjer.
Ma nek ide sve k vragu, već sam se malo iznervirao. Otvaram kutiju (Rotmans) cigareta i sipam sarajevsko Premijum pivo u kriglu. Sad je već bolje, mislim u sebi otpuhujući dimove cigarete.
Nego gdje ono stadoh: ma ja, Željko Komšić – vrijeme spektakla i kraljevske večere u Alhambri.
Nije to slučajno, kao što rekoh, ništa sa na kraljevskom dvoru ne dešava slučajno. Velike su to geste, a još veće fešte. Naprave odjek koji se nadaleko čuje, podigne se velika medijska prašina. Pamte se dugo te kraljevske večere, sve ostalo brzo pada u zaborav. A psi ko psi. Dok cirskuske karavane dolaze i prolaze – psi laju.
Bilo kako bilo, mi i dalje sa velikim simpatijama pratimo zbivanja na španskom kraljevskom dvoru. Nedavno je španska princeza Leonora postala punoljetna te je položila zakletvu, bilo je super. Leonora je divna princeza, djeluje kao nestvarni lik iz Andersenovih bajki.
Slike čarobno lijepe Alhambre su brzo obišle Svijet, te su naravno doprle i do šeher Sarajeva. Osjećali smo se i mi barem na tren kraljevski uz našeg ponosnog Predsjednika i njegovo kraljevsko društvo.
Jedan je mali Sančo Pansa, psić sa Betanije, od dragosti lajao i vrtio repićem svu bogovetnu noć. Eto vidite, i pasji život ponekad ima svoje blistave i sretne trenutke. Stani malo buraz, je li to ona ista Betanija na kojoj je Emir Kusturica u djetinjstvu lovio štiglice?
Jeste bolan, to je ta Betanija. Od kako je „svijeta i vijeka“ u Sarajevu ima samo jedna Betanija, kao što jedan legendarni Ivica Osim Švabo.
Vraćamo se opet našem heroju iz zgrade Loris. Zašto je predsjednik Komšić Španjolcima toliko važan, ili da pitanje ovako formuliramo:
Šta bi o svemu tome rekao Servantes, dobri duh Španije?
Opa Servantes, ma vidi ti njega. Ponovo sarajevsko Premijum pivo „udarilo u glavu“ i oni pusti snovi o morskim specijalitetima i jastogu.
Ma jok, ni blizu istine. Buraz moj, nisam od onih koji se opijaju. Doduše, imam pred sobom tek nasutu kriglu sarajevskog piva i polako cugam. Nego htjedoh reći da za Španjolce možda i nije toliko važno je li se na kraljevskoj trpezi servirao jastog, mnogo je važnije, što je i logično, pronaći i za trpezu dovesti nekog ko je nalik don Kihotu. Kada bi Servantes „ustao“ sigurni budite da se ne bi puno zanimao za Lorkin „Ciganski romansero“ (to je po meni prevaziđeno) nego bi se poput Tina Ujevića zaputio u Sarajevo, grad u kome će najprije pronaći tragove svog izgubljenog literarnog univerzuma. Metaforički kazano, sarajevska mahala je idealna pozornica za Servantesov „Razgovor pasa“ i čudesa iz istoimene knjige. Kad bih vam sad rekao da je jedan veliki sarajevski pjesnik svom kućnom ljubimcu nadjenuo ime Sančo Pansa, ne bi povjerovali.
Evo još jednog primjera vrijedna pomena:
Poznati književnik Svetislav Basara. „Bas“ ima pudlicu koja se odaziva na ime „Končita“. Ostajemo još koji trenutak u Beogradu, čuje se zvono na vratima stana Bobe Živojinovića. Poštar uručio poklon paket a u paketu keruša njemačkog ovčara, senzacionalno. Pošiljalac je bio, vjerovali ili ne, nekadašnji teniski as Ivan Lendl. Boba nam je o ovoj „senzaciji“ sam pripovjedao tokom jednog gostovanja kod Senada Hadžifejzovića. Ova simpatična priča mi pade na pamet jer su kasnije Boba i Lepa Brena pridošlici nadjenuli ime Ajša…
Druže Tito primili smo pismo…
BRDO „ŽUČ“ – POVIJESNI GOVOR MARŠALA ŽELJKE KOMŠIĆA
Naš je Predsjednik toga dana ponovo ispisivao povijest. To je nama naša borba dala, da imamo Ž. Komšića za maršala. Evo kako je član predsjedništva BiH Željko Komšić započeo svoj govor na obroncima sarajevskog brda Žuč:
„Ja sam hrvatski čovjek, marksist, revolucionar i povjesničar. Ideal su mi hrvatski komunisti koji su stradali u logoru Kerestinec i napisali „ Živjela sovjetska Hrvatska“…
Ah mili Bože, ovo baš lijepo zvuči. Ma vidi ti njega, je li to uistinu onaj naš Željko iz zgrade Loris?
Šala mala, citirane riječi nije izgovorio Željko Komšić nego mladi Titov general Franjo Tuđman.
Bože oslobodi – ne zavedi, šta drugo reći. Ljudska glupost je neizmjerna i sve prisutna, govorio je Krleža. Isto kao što postoji opće znаnje i istine koje je čovjek oduvijek posjedovаo tako postoji i ljudska glupost koja nas kao sjena prati u svim vremenima.
„Italija je imala Bordžije, ali i Mikelanđela, Leonarda i renesansu, dok je Švajcarska za pet vijekova mira i demokracije dala samo sat s kukavicom”, mudrovao je nekad davno poznati holivudski glumac Orson Vels pijuckajući vino u društvu šarmantne i ljepuškaste Šibenčanke Oje Kodar (Orson Vels je naš heroj iz filma (Bitka na Neretvi).
S nebesa je svak dobio po nešto, nama je Bog podario Željku Komšića. Nakon skoro 20 godina provedenih u Predsjedništvu ovaj vrli državnik nije u stanju održati samostalnu pres konferenciju nego nas preko posrednika s vremena na vrijeme „počasti“ nekim duhovitim citatom.
Mi i dalje strpljivo čekamo da hrvatski Dalaj Lama „odraste“…
O KNJIZI „ZAR NE ČUJEŠ LAVEŽ PASA“ HUANA RULFA
Čuveni meksikanski fotograf Huan Rulfo je jedan od onih umjetnika koji „ume u dve brazde da ore“, što bi rekao Ivo Andrić. „U kojoj god da je nešto posejao, niklo je i rascvetalo je“. Dakle, Huan Rulfo je kao što rekoh bio sjajan fotograf ali se pročuo i kao talentiran romanopisac.
Sada par riječi o romanu „Zar ne čuješ lavež pasa“ iz kojeg smo u uvodu imali jedan fragment:
…Poštujući posljednju želju svoje majke, Huan Presijado, glavni junak knjige dolazi u izmišljeni meksički grad, zabit Komalu, da bi pronašao svog oca, Pedra Parama, koga nikad nije upoznao. Međutim, Huan zatiče grad duhova, u kojem glasovi preminulih odjekuju u svijetu živih, ostavljajući čitaoca da u toj snolikoj atmosferi pronađe put iz začarane pustinjske doline na granici dva svijeta. To mjesto nad kojim kruže gavranovi, izniklo „na samoj zemaljskoj žeravici, skoro u čeljusti pakla”, postaće nezaobilazan literarni toponim svjetske književnosti, uzdignut do dimenzija mita. Rulfov stvaralački opus nije obiman. Uz roman Pedro Paramo koji je prema Markezu „jedan od najljepših romana na kastiljanskom jeziku“, napisao je još zbirku priča Dolina u plamenu…
MARKO RAGUŽ
Sarajevo, 18. 07. 2024.
