Jasan Pogled
Sa razljućenim osama u očima, teslime izgrižene riječi koje se guše u dimu privremenog ognjišta. Izađu rijetko iz pećine, dočekuje ih mrtvi mjesec ili razbuljeno sunce. Ništa ih ne plaši koliko sloboda, a svi im na njoj zavide. Kad ih ošine bezumni gorski vjetar i zapljusne nebeski luč uspaniče se […]
U starim ljetopisima piše kako su se anđeli i đavoli ljubili nad kostima i klali nad kolijevkama. Te knjige su pune vriske krilatih konja što kopitama mute vodu u kojoj se vile ogledaju. U njima je tušta i tma zamršenih klupčadi, isklanih vratova, vukodlaka, vampira i karakondžula. Bezglavih glavara i […]
Koliko okom, toliko umom. Iz atara im ne izlazi ni nož, ni zdravica. Jedan je volio da krišom gleda zvijezde pa je razgovoren rakijom rekao: Ovo naše katunište nije ni za dno Njegovog naprstka. – A i On i njegov naprstak, ni dance naše jame! – odgovorili su kočoperno. Tukli […]
Ko uđe, teško izlazi, ako i izađe, odmah se vraća. Ko prođe, ne može a da ne svrati. Ko svrati, zamrsi puteve. Grad niti živi, niti mre. Vječno kidišu njegove divlje vode.
Nečija duša plače kao nedonošče. Taj plač odvajkada traje i nikada se neće prekidati. Selo ga je sviklo, zaboravili su na njega, a bez njega ne mogu. Ako neko i dođe, žurno odlazi, jer plač ne može izdržati. Ko se u selu rodi, zauvijek ostaje, jer sa sobom plač ne […]
Samo polajavaju psi, a vuka niko nije vidio. Orlovi se dozivaju, a ne smiju da se sretnu. U kamenjaru se sklupčavaju zmije. Dolovi se uliježu isprovaljivani jamama. Uvijek dočergaju. Rasamaruju pretovarene konje, onda ih cijelog dana brane od muva. Kad zahladi , čergaju nazad. Tuku djecu plašeći ih zvjerovima. […]
Samo su na jedno mislili: kako da dograbe zoru i potegnu hladne noževe. Već ih je vidio u ludom kovitlacu preklanih grkljana. Sad merači njihove bratske čuture.
Izdvajaju se iz crne gomile. Vretenasti i mrki, skidaju zamašćene kape i prilaze mu ruci. Cjelivaju krst postiđeno, tiho. Ljube se srdačno i uzimaju blagoslov. Gleda ih kako zagrljeni odmiču. Lice mu neveselo, oko suzno. Zna: čim umaknu pogledu prosuće krv prvome do sebe. U kupinovom grmu ostaće njihove kape. […]
Vratili su se kasno. Napunili čaše. Porazbijali okna. Zure u prozore. Ne smiju izaći. Strahuju da je napolju polomljeno nebo.
Najteže su im usirene riječi. Brzim korakom odmiču suprotnim smjerovima. Kad se udalje od poslednjeg svijetla uplaši ih mrak i samoća, pa jedva čekaju da se opet sastanu. Iščekuju žudno ponovni susret da bi opet ćutali.