Savojka Kosača je nosila tovar soli na leđima, a u njedrima ikonicu zaštitnicu umotanu u lanenu maramu. Ni u sumrak nije stala, hodala je cijelu noć razgoneći strah drhtavom zapjevkom. Znala je da je duboko u ambisu ledena mračna pučina i nije se smjela okretati. Zora je stigla propetu na […]

Kad čekaš a znaš da neće doći. Na hladnom stepeništu, s čašom vode i kockicom šećera. Kad čuješ korake, a ne vidiš dohode. Oko ti magli, u uhu daleki glasovi. Kad dogori život, a kraja nema. Tada Vladimir Kurjački ustaje, iznosi ligeštul do starog jabučara, sjeda i gleda nekog nad […]

Pokušavaš, ne ide. Niko ne vjeruje ni jedne jedine riječi. Ni o brodovima koji tonu. Ni o vozovima koji se survavaju. Ni o djeci koja kolju. Ni o psima koji govore. Ne vjeruju ti da postoje dubrovački golubovi i kotorske mačke. Ni da je more slano. Ni da niko nije […]

Nekada bijaše vinograd, u vinogradu ljudi, u ljudima radost. Ko god kaže da je tu bio vinograd ispada smiješan. Onima koji sad gledaju više liči na kamenolom. Da mi je da ga svučem s nebesa i otvorim mu umrla usta! Znam da je u ustima grozd, u grozdu priča, a […]

Zašto nosim osunčane plodove? Batrgam žurno prašnjavim puteljkom. Nikad ne stignem da se napijem vode što klokoće s izvora. Zamišljam ga kako sjedi u tami, a beonjače mu sjaje. Prilazim mu, napipavam činiju, punim je voćem bojažljivo. Nikada kuražan da pogledam veličanstvo njegovog lica. Grcam vraćajući se. Sin sam. On […]

-Samo naviše – rekli su namreškani starci i smežurane babe. -Samo naviše – ponovila su musava djeca sa vjencima smokava i teglama malina. -Samo naviše – potvrđuju začečereni momci otrovani rakijom na pripeci. Ječala je mašina mučeći se. -Samo uzbrdo – ponavljam otirući hladni znoj. Budim se na mračnoj zaravni. […]

Sišla je odnekud, učinilo mi se s neba, ona je zadihana rekla – sa zvonika. Vidim rumeni val kako joj naliva gojne obraze. Podižem glavu – i zaista – jedan uglačani kameni šiljak ubada nebo. Zašto se penje i kako se penje i kojim čudom kameni šiljak visi na nebu […]

Ušli smo u ‘’Crni biser’’. Bećir je običan, punačak, lagano poguren, glavat, razbacane oprljene brade, dobrih očiju iz kojih teče plavetnilo. Otpijamo ćutke, dime se potrošene riječi kao čaure. Na mokro staklo lijepe se pihtijasta lica, rastapaju se, nestaju. Oživljuju mrtvi u mom strahu, brčkaju se u plićaku, otresaju kapi, […]

On je baštovan. Stavi ruke na kukove i divi se povrću i cvijeću. Kad mu pričaju, ne sluša ih. Samo stavi ruke na kukove i gleda kako mu bašta vene. Nudim ga cigaretom. – Ne pušim – kaže i uzima. Uobručio nas je kolut dima. (iz knjige Kapi)