Vjerovatno sam drugima tad i ja izgledao kao beznadan tifusar, kakve sam prije toga vidio stotine i stotine.
Tifusar — možda pomalo i porugljiv izraz. U tom slučaju — sasvim nepravedan. Cijelo vrijeme velikih pokreta išao sam s tifusarima. Bio sam svjedok njihovih mnogih patnji i teških iskušenja. I poslije tog mogu samo da kažem — da treba poštovati uspomenu na tifusare. I njima pripada deo spomenika podignutog našoj borbi.
Tifusar se od određenog časa, odnosno od određenog stadija svoje bolesti, svog slabljenja, osjećao kao borac, iako bez oružja u ruci. Ali poslije toga za sve ono što je radio — on nije mogao da snosi odgovornost. Prije svega, on je osjećao strašnu glad, on je bio gladniji i pohlepniji od drugih, iako su i drugi jednako gladovali. To treba shvatiti. Pjegavac nije crijevno oboljenje. Kod njega ne treba čekati dugotrajno oporavi janje da bi probavni aparat opet pravilno proradio. A tijelo, koje je od bolesti do krajnjih mjera bilo istrošeno, zapovjednički je tražilo hrane da nadoknadi gubitke. Nisu bili izuzetni slučajevi da tifusari za cijelo vrijeme grozničavog stanja, a i na vrhuncu temperaturne krivulje, traže hrane. Kod ostalih, želja za hranom pojavljivala se kasnije, ali kada bi se pojavila, bila je kao nagon koji se nije mogao suzbiti. Ali, hrane je najčešće bilo malo. I tijelo, umjesto da u onoj iskonskoj izgladnjelosti dobije što više hrane, moralo je i dalje da gladuje i troši svoje oskudne zalihe.
Poslije akutnog stanja bolesti prva reakcija tifusara bila je nezadovoljstvo zbog nedovoljne ishrane. On je bio pun protesta, revolta, oštrih riječi, psovki, spreman na sve u potrazi za hranom. I dok je on bio takav — oštar, nasrtljiv i gladan — bilo je dobro, bilo je nade da će ozdraviti. Ali, čim bi postao tih, šutljiv, uvučen u sebe, nemaran prema okolini i prema sebi, kada bi prestao da se umiva, kada mu odrpanost odjeće i obuće nije više smetala — to je već bio rđav znak. Iz takvog stanja obično nije bilo povratka u život.
Dr Oskar Ginsberger
