Oduvijek me fasciniralo kako ljudsko tijelo shvaća prostor oko sebe. Postoje ljudi koji hodaju ulicom kao da je ona namijenjena isključivo njima, takvi su prirodni pobjednici. Takvi snagom svoga unutrašnjeg uvjerenja tjeraju druge prolaznike da im oslobode prostor. Postoje ljudi koji sjedaju na stolicu u tramvaju kao da je njihova, personalna. Takvi svoje tijelo pronose slobodno, takvi će u tramvaju obaviti molitvu, pojesti sendvič, glasno telefonirati, kopati nos i staviti noge na suprotno sjedište da se malo odmore. Postoje zatim i mladi ljudi koji velikim ruksacima čiste prostor oko sebe, udaraju gdje stignu, a onda mirno, kao da se ništa nije dogodilo, potežu vodu iz svojih priručnih plastičnih bočica. Čini se da se najdelikatnije obraćaju s javnim prostorom krupne žene. One imaju permanentan osjećaj krivice jer im se čini da zauzimaju suviše mjesta. Mršaviji i niži ljudi imaju osjećaj da se uvijek iznova moraju upisivati na javne mape, da ih nekako, u tom tjelesnom smislu, nema dosta.
U tom, dakle, prostornom smislu Amsterdam je veoma neobičan grad.
Reći da je Amsterdam grad po mjeri čovjeka, što sam čula mnogo puta, nije točno, ali nije ni netočno. Zavisi, naime, od mjere i od čovjeka.
Ja se u Amsterdamu često gubim, što mi se nikada ne događa u drugim gradovima. U malom Amsterdamu ja često zalutam što je samo dokaz da se čovjek zaista može utopiti u čaši vode. Amsterdam ima strukturu sna, srce grada je gusto ispletena paukova mreža.
Posjedujem kolekciju mapa Amsterdama i jedan dječji kompas. Mape mi nikada nisu pomogle da se snađem. Pokazale su se besmislenima. Mape i kompasi slaba su pomoć sanjaču koji se trudi da se snađe u vlastitim snovima. Amsterdam je možda najbliži onome što jest kada se na njega spusti gusta magla. Tada šetaču mapa i nije potrebna.Tada se šetaču učini da su maglu isprele one bezbrojne, besposlene amsterdamske mačke koje se veru po fasadama, prate sivozelenim pogledima prolaznike s prozora amsterdamskih kuća, spavaju u izlozima amsterdamskih trgovina, provlače se između nogu posjetilaca u amsterdamskim pabovima, šuljaju se po amsterdamskim vrtovima i krovovima.Tada se čini da je cio grad u vlasti mačaka, tih šutljivih gospodarica grada. Kada magla liže grad kao mačke šapu, tada je Amsterdam sanjačev grad. Tada sanjač hoda slijedeći mapu svojih snova, a grad mu ide u susret.
Možda sve te prostorne zabune proizlaze iz čvrstog uvjerenja Nizozemaca da žive u maloj zemlji. Mi smo mala zemlja, rečenica je koju će stranac čuti mnogo puta. Postoje mnogo manje zemlje od Nizozemske, ali stanovnici tih zemalja nemaju osjećaj da žive u maloj zemlji kao što ga imaju Nizozemci. Rečenica Mi smo mala zemlja često služi kao isprika za sve. Ako dok kupujete jaja od prodavača na tržnici primijetite da su nekako sitna, mogli bi ste lako čuti odgovor…
– Mi smo mala zemlja, znate…
