Tinta
“Davorine, javi se, do đavola!”, preznojavao se Vuk pokušavajući da dobije prijatelja.
Putovali su u Beč na finale start up konferencije. Vuk je imao direktan let iz Beograda, Davorin je iz Zagreba putovao vozom. Nije bilo lako misliti o tome šta bi se desilo da Davorin ipak ne stigne na vrijeme.
Gotovo 35 godina ranije dva momka, malo starija od Davorina i Vuka gledali su se, negdje između Beograda i Zagreba, preko nišana.
“Izađi, da se igramo kao nekad!” – vikao je Mate.
“Dođi pa me izvedi, ako smiješ!” – odgovarao je Jovan.
Muk. Nijesu znali zašto ratuju. Počelo je kao kad se tinta prosipa: kap po kap, dok nije oteklo u veliku crvenu rijeku zvjerstva, straha, krvi i nesigurnosti.
“Vuk, ne stižem stari! Molim te pokušaj odraditi sve sam, ok!? Ja sam na granici Slovenije i Austrije, ovdje se desila nekakva nezgoda…” rekao je Davorin kada se konačno javio.
“Daću sve od sebe! Javi kad stigneš!”
Par minuta kasnije Vuk je stajao na improvizovanoj bini i pokušavao da se sjeti svih tehnika koje bi mu pomogle da savlada strah od javnog nastupa. Kada su se Davorin i on upoznali i pokrenuli zajednički projekat dogovor je bio da sve zajedno rade osim ovoga. Vuk je tada objasnio da ima fobiju od javnog nastupa, a Davorin se nasmijao i rekao:
“I moj stari. On tvrdi da je i to posljedica rata, ali ako njega pitaš – taj prokleti rat je kriv za sve. Korupcija, nezaposlenost, hronične bolesti – you name it, rat u Jugoslaviji je kriv.”
“Nećeš verovati”, pisao mu je Vuk, “moj ćale se ne plaši govorenja u javnosti, ali i njemu je rat u Jugi kriv za sve. Možda ne za hronične bolesti, za njih krivi NATO i osiromašeni uranijum. Nego, dogovorili smo se: prezentacije uvek radiš ti?”
“Deal”, odgovorio je Davorin. “A ako ja umrem usred projekta?”
“Oživeću te!”
„Živ mi odavde nećeš izaći!“, vrištao je Mate.
Danas je bio taj dan. Matu je stigla podrška i htjeli su da zarobe Srbe sa suprotne strane naselja. Jovan se preznojavao, pokušavajući da okuraži ljude oko sebe, mahom starce i svršene srednjoškolce. Kratko je zakunjao među ruševinama u kojima su se krili i sanjao je kako igra fudbal s Matem. Dijelili su se u ekipe na času fizičkog, Mate ponovo nije ponio kopačke, pa mu je Jovan pozajmio svoje kako ga nastavnik ne bi ponovo ukorio.
„Milovanoviću, gdje su tvoje kopačke!?“ – vikao je nastavnik.
„Zaboravio sam ih“, odgovarao je Vuk.
„Da ti se to više nije desilo!“
Mate je postigao pobjednički gol i baš kad su saigrači, među kojima i Jovan, krenuli da mu čestitaju Mate je izvadio nož i zario ga Jovanu u vrat, a krv je potekla kao u Tarantinovim filmovima. Jovan je skočio iz sna i dugo se tresao.
Najavljena je pauza pa konačno proglašenje pobjednika. Vuk je utrčao u toalet i povratio. Bilo mu je muka, čelo mu je bilo prekriveno znojem, ruke su mu se tresle, bilo mu je hladno, pa vruće – ali, uspio je. Umio se hladnom vodom i odlučio da izađe na hladni decembarski vazduh.
Nakon mučnog sna za Jovana uslijedila je još mučnija java. Hrvati koji su tog popodneva stigli pomogli su Matu i ljudima koji su bili sa njegove strane sela da zarobe Srbe.
„Bok, stari, jesmo li već pobijedili?“, smijao se Davorin sa druge strane poziva.
„Ako se organizuje takmičenje u povraćanju, siguran sam da je neko od prva tri mesta moje“, odgovorio je Vuk. „Ipak, uspeo sam da odradim prezentaciju. Gde si ti?“
„Tu sam za sat vremena, OK?“
„Ma, OK, nego voleo bih da budeš na proglašenju.“
„Sretno! Možda i stignem.“
„Hvala, vidimo se.“
Mate je čistio pušku koju su mu dali jer to tako treba. Mate je pjevao domoljubive pjesme koje do prije petnaest dana nije ni znao jer to tako treba. Mate je psovao srpske majke jer to tako treba. Bilo je previše stvari o kojima nije želio da razmišlja, kao recimo pita s jabukom koju je Jovanova majka pravila svake nedjelje. Teta Marica je voljela da napravi sitne znake pažnje za djecu iz naselja, ali na Mata je bila posebno osjetljiva. Njena drugarica Marija, Matova mama je nakon više godina bolovanja preminula, a Mate je imao njene plave oči i buntovnu dalmatinsku narav i Marica ga je obožavala. Ili ga je žalila, nije ni sam znao nakon svih ovih godina. Mate se trudio da odagne ove misli kao da se plaši da će ih njegovi novi drugovi, domoljubi po zanimanju, pročitati. Mate je s njima psovao srpske majke, a Marica je bila srpska majka.
Vuk je mislio da ovome nikada neće doći kraj. Činilo mu se da završni panel traje cijelu vječnost i nije mogao da isprati sve što se zbivalo u sali. Kada se po ko zna koji put uhvatio za telefon, Davorin se prišunjao i sjeo pored njega.
„Stigao si!“, gotovo je viknuo Vuk što je naišlo na neodobravanje ostalih koji su pratili izlaganje.
„Da, stari, ne bih te iznevjerio nikada, sem kada se u zemlji u kojoj su prometne nezgode rijetkost desi prometna nezgoda“, smijao se Davorin.
„I na kraju, posebna nam je čast što možemo uručiti nagradu ovogodišnjim pobjednicima“, zaključivali su prošlogodišnji dobitnici nagrade na engleskom. „Pobjednici su… oh, ovo će biti malo teže za pročitati… Je li ZABEO team tu?“
„Yes!“, skočio je sa svog mjesta Davorin prije nego je Vuk ukapirao o čemu se radi i otišao da primi nagradu.
Jovan je psovao u sebi sve dok je pljuvao krv i zube koje su mu polomili tog popodneva jer nije htio dobrovoljno da uđe u štalu u koju su ih zaključali. Najviše je psovao Mata, razmišljajući kako bi bilo dobro da ga je udavio onog dana kada su se potukli oko toga da li je Hajduk bolji od Zvezde.
Vrata su se naglo otvorila i ušao je čovjek srednjih godina s puškom.
„Da vidimo ko je večeras sretni dobitnik… Gdje je onaj pametnjaković? Organizirali smo ti izlazak. Kako se zoveš?“
„Jovan“.
„Kakvo krasno ime. Hajde Jovane, vodim te na sprovod.“
„Kakav sprovod?“
„Jesam li rekao sprovod? Htio sam reći u provod! Kreni!“, gurnuo ga je u hladnu decembarsku noć. Pred štalom je stajao Mate, takođe s puškom.
„Evo ti prvog zadatka!“, rekao je čovjek Matu. „Znaš što trebaš napraviti.“
Mate je klimnuo, a plave oči su sjevnule pod mjesečinom.
„Kreni, stoko!“, naredio je Mate Jovanu.
Tinta se prosula, razmišljao je Jovan, prisjećajući se razgovora koji je nedavno vodio sa sada već bivšim prijateljem, onim koji ga sada ljubazno prati na sprovod.
Išli su šumom ćuteći, svaki sa svojim mislima. Kada su odmakli od naselja Mate je viknuo:
„Stani tu! Počni da kopaš!“
„Da ko-opam?“, otegnuto je pitao Jovan.
„Da ko-opaš, nego!“
Jovan je kopao s puno žara, kao da će tu da zasadi kakvo stablo, jabuke recimo, i kao da će za par godina doći na to mjesto zajedno s Matem da nabere koju za pitu.
Kada je završio kopanje, Mate mu reče: „Poređaj kamenje oko jame i ponovo je zatrpaj.“
Jovan ga je čudno gledao. „Požuri!“, viknuo je Mate i Jovan je počeo da skuplja kamenje. Kada je završio Mate mu je prišao i prošaputao: „Sad trči i da te moje oči više nikada ne vide! Trči do svoje jebene Srbije ili gdje god, samo trči!“
Prije nego je Jovan shvatio šta mu govori, Mate je ispalio tri hica u vazduh i viknuo na njega ponovo: „Trči!“
Jovan je trčao, a slike su se bez tona nizale u njegovoj glavi: štala, puška, pita, jabuke, kopačke, tinta…
Kada je stigao na bezbjednu teritoriju pao je i nije se sjećao ničega narednih par dana.
Nakon što su primili nagradu, Vuk i Davorin su pošli u restoran da sačekaju Vukovog oca. Kako njih dvojica još uvijek nijesu bili punoljetni, očevi će preuzeti sve neophodne korake da se transakcija izvrši, a njihovo je da ideju razvijaju.
U restoran je ušao Vukov otac i Vuk mu je veselo mahnuo.
„Ovo je moj ćale, Jovan… ovo je Davorin, a ovo je čika Mate.“
„Dobro veče svima“, rekao je Jovan i sjeo. „Bravo momci, svaka čast“, nastavio je. „Mate, mislim da imamo razloga da večeras budemo posebno ponosni, Vi i ja?“
Mate je ćutke klimnuo. Mladići su jeli brzo i mnogo pričali. Očevi su jeli sporo i uglavnom ćutali. Kada je večeri došao kraj Vuk je predložio: „Preko puta je pab. Da idemo?“
„Mislim da naše stare kosti čeznu za krevetom“, rekao je Mate.
„Plašim se da je tako“, potvrdio je Jovan. „Ali, vi slobodno idite.“
„Da. Samo bez alkohola, momci!“, dodao je Mate, a mladići su brzo izašli iz restorana.
„Ideš u hotel?“, pitao je Mate.
„Sjedi, popij pivu, u Beču smo“, odgovorio je Jovan.
„Sjećaš li se trenutka kada je rat počeo?“ pitao je iznenada Mate.
„Ne.“, odgovorio je Jovan. „Samo znam da me je spasio neprijatelj.“
Koji minut kasnije dva čovjeka su se smijala za stolom iako nijesu bili sigurni čemu se smiju. Smijeh je kao tinta: krene da se prosipa kap po kap, i dok se okrenete, napravi rijeku.
Aleksandra Lekić Vujisić
Kratka biografija:
Aleksandra Lekić Vujisić rođena je 1979. godine u Podgorici, diplomirala je Engleski jezik i književnost, a bavi se pisanjem poezije i proze za djecu i odrasle. Govori engleski i italijanski jezik, završila je više stručnih kurseva iz različitih oblasti u zemlji i inostranstvu, a pokrenula je i nezavisni kreativni projekat “Čigralište” koji se bavi promovisanjem značaja čitanja u ranom uzrastu: www.bajke.me.
Autorka je samostalne zbirke poezije za odrasle “Krvarim po pismima” (IK “Poetikum”, jun 2022.), te koautorka više od pedeset antologija izdatih širom svijeta, a njena proza i poezija zastupljena je na sajtovima i u brojnim časopisima za književnost i kulturu. Dobitnica je više priznanja na međunarodnim književnim konkursima i festivalima. Aleksandra piše na maternjem i engleskom jeziku, a njena poezija je prevođena na italijanski, španski, kineski, poljski i druge jezike. Članica je Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade.
Nagrade:
• Treće mjesto na poetskom konkursu časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA 2011. godine za pjesmu „Besana“; ista pjesma je objavljena u zbirci “Tajna pjesme”, a u skladu sa konkursom “Poezija godine 2021. – IV ciklus” koji organizuje Balkanska pjesnička unija (Udruženje za kulturu “Nova svjetlost” iz Bosne i Hercegovine);
• Drugo mjesto na regionalnom takmičenju za kratku priču „Pismo sebi, dvadeset godina unazad“ – konkurs kluba „Pisci i književnost“ iz Zagreba 2021. (januar 2021.)
• Nagrada „Triptih“ za najljepšu ljubavnu poeziju na XX konkursu „Pjesma nad pjesmama“ na temu „U ljubavi otkupljen“ – Književnog „Kluba umjetničkih duša“ iz Mrkonjić grada – (februar 2021.);
• Prva nagrada na poetskom konkursu Međunarodnog literarnog udruženja “Rusija-Srbija-Bugarska” pod nazivom “Ljubav i proljeće“ (pjesma „Ako“ objavljena u istoimenom almanahu ovog udruženja“ – 08.03.2021.);
• Specijalna nagrada za izbor poezije u tri kategorije (dječija, misaona i ljubavna) na VI manifestaciji “Đurđevdanski pesnički susreti”, koji organizuje književni klub “Abrašević” iz Kragujevca, Srbija;
• Pjesma za djecu “Voz za prvake” osvojila je specijalnu nagradu za najbolju pjesmu stranog autora na IV Festivalu poezije za djecu “Stihuvalki” koji organizuje izdavač Eduka Mak uz podršku Opštine Skoplje, Sjeverna Makedonija (maj-jun 2021.);
• Pjesma “Bijeg” osvojila je treće mjesto u kategoriji stranih autora na festivalu “Ohridski pjesnički biser” (Ohrid, Sjeverna Makedonija, jul 2021.);
• Pjesma “Krvarim po pismima” osvojila je 5. mjesto na 9. Međunarodnom konkursu za poeziju – Gradovi od stihova – koji je organizovalo udruženje “Pisci i književnost” iz Zagreba, Hrvatska (avgust 2021.);
• Britanski književni magazin “The Poet” dodjeljuje zvanje pjesnika sedmice (9. avgust 2021.);
• Pjesme “Bijeg”, “Za daleka putovanja” i “Dosta” osvojile su nagradu u kategoriji “Najljepša ljubavna pjesma” na XXI konkursu “Pjesma nad pjesmama” koji organizuje Klub umjetničkih duša iz Mrkonjić grada (februar 2022.);
• Misaoni tekst “Mjesec” osvojio je 9. mjesto na 14. međunarodnom konkursu “Iza proznih vrata: Tragovi u snijegu, 2. dio” koje je organizavali Izdavačka kuća “Redak” i udruženje Pisci i književnost iz Zagreba, Hrvatska (februar 2022.);
• Rukopis zbirke pjesama “Krvarim po pismima” našao se u širem izboru za nagradu izdavačke kuće “Poetikum” iz Beograda, Srbija (februar 2022.);
• Pjesma “Mountain of your love” osvojila je prvo mjesto na konkursu “Mountains” međunarodnog književnog magazina “Literoma” (februar 2022.);
• Pjesma “Kako se najljepše raste” osvojila je peto mjesto na VIII regionalnom konkursu za izbor najljepše dječije pjesme Kulturnog udruženja “Musa Ćazim Ćatić” iz Odžaka, BiH (mart 2022.);
• Priča “Tinta” osvojila je prvo mjesto na konkursu “Trenutak kad je meni počeo rat” po odabiru žirija koji su činili Senka Marić, spisateljica, Kruno Lokotar, urednik i Vladimir Arsenić, književni kritičar, a na konkursu koji je organizovala kancelarija Forum ZFD Beograd (maj 2022.);
• Pjesma “Usta puna jorgovana” osvojila je treće mjesto na konkursu Književne radionice “Kordun” iz Sjedinjenih Američkih Država (maj 2022.) i uvrštena je u program festivala ProPoet (septembar 2022.);
• Priča “Cvijeće za noja” osvojila je III mjesto na međunarodnom festivalu kratke književne forme Zaton (Jun – Jul 2022.)
Aleksandra Vujisić
