Drugi dio: Trgovci u ratu
I
Ovu sam knjigu započeo pisati uz zvižduk njemačkih bombi, a njezin drugi dio uz popratno štektanje topova protuavionske obrane. Žuti odbljesci topovske pucnjave rasvjetljavaju svod, krhotine štropotaju po krovovima kuća, a London Bridge se ruši, ruši, ruši. Svatko tko zna čitati zemljopisnu kartu, zna da smo u smrtnoj opasnosti. Ne mislim da smo poraženi, niti da je poraz neizbježan. Ishod zacijelo ovisi o nama samima. No, u ovom smo trenutku u škripcu, u gadnom škripcu, a u njega nas uvališe gluposti koje još uvijek radimo i u kojima ćemo se svi zajedno podaviti, ukoliko se uskoro ne opametimo.
Ovaj je rat pokazao da privatni kapitalizam – to jest, gospodarski sustav u kojem su zemlja, tvornice, rudnici i prometna sredstva privatno vlasništvo – ne valja. On ne može opskrbljivati dobrima. To je već godinama poznato milijunima ljudi, pa ipak od tog nikakve koristi, jer nije postojao nikakav stvaran poriv odozdo da se sustav izmijeni, a oni na samom vrhu privikoše se da budu nekažnjivo glupi baš što se tog tiče. Uvjeravanje i propaganda nisu urodili nikakvim plodom. Veleposjednici su spokojno sjedili na svojim stražnjicama i pokušavali su prikazati da je sve što čine za opće dobro. Hitlerovo osvajanje Evrope, međutim, bilo je fizičko razobličenje kapitalizma. Rat je, uza sve svoje zlo, u svakom slučaju nepobitno odmjeravanje snaga, poput igre na stroju: »okušaj-svoju-snagu«. Velika snaga vratit će uplaćen novac i nema načina da se krivotvori rezultat.
Kad je izumljen brodski vijak, razvila se raspra, koja je potrajala godinama, jesu li bolji parobrodi s vijkom ili na kotač s lopaticama. Parobrodi na pogon na kotač s lopaticama, iako zastarjeli, imali su svoje pristaše, koji su ih podržavali oštroumnim dokazima. Naposljetku, međutim, jedan je istaknuti admiral zavezao parobrod s pogonom na vijak i parobrod s pogonom na kotač s lopaticama, iste konjske snage, za krme i pognao njihove strojeve. Problem je tako bio riješen za sva vremena. A nešto se slično dogodilo i na bojištima u Norveškoj i Flandriji. Jednom za svagda dokazano je da je planska ekonomija jača od neplanske. No, sad moramo na neki način definirati i one pojmove koji se uvelike zloupotrebljavaju: socijalizam i fašizam.
Socijalizam se obično definira kao »zajedničko vlasništvo sredstava za proizvodnju«. Grubo rečeno: država zastupa cijeli narod, posjeduje sve i svi su državni službenici, To ne znači da su građani lišeni privatnog vlasništva kao što je odjeća i pokućstvo, ali znači da su proizvodna dobra kao zemlja, rudnici, brodovi i strojevi, vlasništvo države. Država je jedini veleproizvođač. Nije baš sigurno da je socijalizam u svemu bolji od kapitalizma, ali je sigurno da, suprotno kapitalizmu, može riješiti problem proizvodnje i potrošnje. U normalno vrijeme kapitalistička ekonomija nikad ne može potrošiti sve što je proizvedeno, pa tako uvijek nastaju nepotrebni viškovi (loženje visokih peći žitaricama, bacanje ulova ribe natrag u more, itd., itd.) uz neprekidnu nezaposlenost. Za vrijeme rata, s druge pak strane, proizvodnja zapada u teškoće, jer se ne proizvodi ništa što nekom ne donosi profit.
U socijalističkoj ekonomiji ne postoje takvi problemi.
Država jednostavno planira koja su dobra najnužnija i nastoji svim silama da ih proizvede. Proizvodnju jedino ograničava količina sirovina i veličina radne snage. Novac, za unutarnje potrebe, gubi svoju misterioznu svemoćnu snagu i postaje neka vrsta kupona ili točkica za opskrbu, izdanih u dovoljnoj količini da pokupuju količinu dobara, koja se nalazi na tržištu u tom trenutku.
Međutim, posljednjih je godina postalo jasno da je »društveno vlasništvo sredstava za proizvodnju« samo po sebi nedovoljna definicija socijalizma. Njoj valja dodati ovo: približna jednakost u prihodima (ne mora biti većom od približne), politička demokracija i ukidanje svih nasljednih privilegija, naročito u odgoju. To je samo nužno jamstvo protiv ponovnog uspostavljanja klasnog poretka.
Centralizirano vlasništvo gubi svoju pravu svrhu ako većina stanovništva ne živi u prosjeku na istoj razini i ako nema nikakva nadzora nad vladom. Jer, može s dogoditi da »država« postane samoizbornom političkom strankom te da se oligarhija i povlastice ponovo uspostave, samo sad na temelju vlasti više nego novca.
A što je onda fašizam?
Fašizam, u svakom slučaju njemačka verzija, oblik je kapitalizma koji je od socijalizma preuzeo samo one osobine koje su mu nužne u ratne svrhe. Po unutarnjem ustrojstvu Njemačka je uvelike nalik socijalističkoj državi. Doduše, vlasništvo nije nikad bilo ukinuto. Još uvijek postoje kapitalisti i radnici i – što je važno, jer je stvarni razlog zašto su bogataši cijelog svijeta naklonjeni fašizmu – općenito govoreći, isti su ljudi kapitalisti, a isti radnici kao i prije nacističke revolucije. Ali istodobno država, koja je jednostavno nacistička stranka, sve nadzire. Ona nadzire investicije, potrošnju sirovina, kamate, radno vrijeme, nadnice. Tvorničar je još uvijek vlasnik svoje tvornice, ali njegov je položaj, iz praktičnih razloga, sveden na status menadžera. Svatko je zapravo državni službenik, iako plaće uvelike variraju. Puka »efikasnost« takva poretka, smanjenje otpada i opstrukcija, više je nego očita. U sedam je godina izgradio najmoćniju ratnu mašinu koju je svijet ikad vidio.
Ali ideologija na kojoj se temelji fašizam različna je od ideologije na kojoj počiva socijalizam. Socijalizam teži, na kraju, svjetskoj državi slobodnih i ravnopravnih ljudi. On uzima za svoju osnovu jednakost svih ljudi. Nacizam, pretpostavlja baš obratno. Pokretna snaga nacističkog pokreta je vjerovanje u ljudsku nejednakost, uz superiornost Nijemaca nad svim ostalim narodima i rasama, pravu Njemačke da vlada svijetom. Izvan Njemačkog Reicha on ne priznaje nikakvih obzira ni prema kome. Poznati nacistički profesori neprestano »dokazuju« da je samo nordijska rasa zapravo ljudska. Čak su počeli iznositi ideju da se nenordijski narodi (kao mi osobno) mogu pariti i križati s gorilama! Stoga, dok nekakva vrsta ratnog socijalizma postoji u njemačkoj državi, njezin je odnos prema poraženim narodima otvoreno izrabljivački. Zadaća je Čeha, Poljaka, Francuza i drugih porobljenih naroda da samo proizvode ona dobra koja su Njemačkoj nužna, a za uzvrat dobit će tek toliko koliko je nužno da ne stupe u otvorenu pobunu protiv svojih gospodara. Ako nas pobijede, naša će zadaća, najvjerojatnije, biti da proizvodimo oružje za Hitlerove iduće ratove s Rusijom i Amerikom. Cilj je nacista, zapravo, da uspostave neku vrstu kastinskog poretka s četiri glavne kaste koje su poprilično nalik na one u hinduskoj religiji. Na vrhu stoji nacistička stranka, a za njom slijede mase njemačkog naroda, pa potom poraženo evropsko pučanstvo. Četvrto i posljednje mjesto pripada obojenim narodima, »polumajmunima«, kako ih naziva Hitler, koji će biti svedeni (kako misli Hitler) bez krzmanja na puko roblje.
Ma kako užasno da nas se taj poredak može doimati, on funkcionira. On funkcionira jer je to smišljen sustav usmjeren k određenom cilju: osvajanju svijeta, pa ne dopušta osobnim interesima, bilo kapitalističkim bilo radničkim, da mu se ispriječe na putu. Britanski je kapitalizam zakazao, jer to je konkurentski sustav u kojem privatni profit jest, i mora biti glavni cilj. To je poredak u kojem sve snage vuku svaka na svoju stranu i gdje su interesi pojedinaca često, ako ne i uglavnom, u suprotnosti s državnima.
Kroz sve kritične godine britanski kapitalizam, sa svojim golemim industrijskim postrojenjem i neusporedivim obiljem kvalificirane radne snage, bio je nedorastao naporu ratnih priprema. U pripremama za moderni rat valja odvojiti veći dio nacionalnog dohotka za naoružanje, što znači smanjiti proizvodnju robe za široku potrošnju. Bombarder, naprimjer, stoji otprilike koliko i pedeset manjih automobila, ili osam tisuća pari svilenih ženskih čarapa, ili milijun kruhova. Jasno je da se ne može proizvesti mnogo bombardera, a da se pri tom ne snizi nacionalni životni standard. Ili topovi, ili maslac; kako kaže Göring. Ali u chamberlainskoj Engleskoj taj preokret je bio neizvediv. Bogati nisu željeli plaćati potrebne poreze, i dok su bogati još uvijek na očigled bogati, ne mogu se nametnuti visoki porezi ni siromašnima. Uz to, dok god je profit glavni cilj, tvorničar nema poticaja da obustavi proizvodnju potrošnih dobara, te počne proizvodnju oružja. Poslovan čovjek odgovara prvenstveno svojim dioničarima. Možda su Engleskoj potrebni tenkovi, ali možda se više isplati proizvoditi automobile. Spriječiti da strateški ratni materijal dospije do neprijatelja nalaže zdrav razum, ali prodavati na tržištu gdje se mogu postići najviše cijene, osnovni je poslovni zakon. I baš pri kraju augusta 1939. britanski su se trgovci trgali tko će Njemačkoj prodavati kositar, gumu, bakar i šelak – i to pri punoj svijesti da će rat buknuti za tjedan, dva. To je bilo isto toliko razumno koliko i nekom prodati britvu da bi vas s njom mogao zaklati. Ali, to je bio »dobar posao«.
A sad pogledajmo posljedice. Poslije 1934. znalo se da se Njemačka ponovo naoružava. Poslije 1936. svatko pri zdravom razumu znao je da se sprema rat. Poslije Münchena radilo se samo još o danima kad će rat buknuti. U mjesecu septembru 1939. objavljen je rat. Osam mjesea kasnije ustanovilo se da je, što se tiče opreme, britanska vojska tek nešto malo bolje opremljena nego 1918.
Promatrali smo naše vojnike kako se očajnički probijaju prema obali s jednim avionom protiv tri, s puškama protiv tenkova, s bajunetama protiv automata. Nedostajalo je čak revolvera za sve časnike. Poslije godinu dana rata redovnoj je vojsci još uvijek nedostajalo 300.000 šljemova. A prije toga, nedostajalo je uniformi – a mi smo jedna od zemalja s najvećom proizvodnjom tkanina na svijetu!
Dogodilo se eto da je klasa bogatuna, ne želeći se suočiti s promjenama u svom načinu života, zažmirila pred prirodom fašizma i modernog rata. I široku su javnost zavaravali lažnim optimizmom kroz bulevarsku štampu koja živi od reklama i stoga je zainteresirana da se normalno trguje i oglašava. Godinu za godinom Beaverbrookovi su nas listovi uvjeravali svojim velikim naslovima da RATA NECE BITI i još u početku 1939. Lord Rothermere opisivao je Hitlera kao »velikog džentlmena«. I dok je Engleskoj u trenucima katastrofe nedostajao svakovrstan ratni materijal osim brodova, nije se osjetilo ni najmanje pomanjkanje osobnih automobila, krznenih kaputa, gramofona, crvenila za usne, čokolade i svilenih ženskih čarapa. A usudi li se itko ustvrditi da ta ista povuci-potegni borba između privatnog profita i općih potreba još uvijek ne traje? Jedva da možete otvoriti novine, a da ne primijetite da se dva protuslovna procesa odvijaju istodobno. Na istoj ćete stranici naći skrušenu molbu vlade da štedite i vabljenje prodavača da trošite novac na kupnju nekog nekorisnog luksuznog predmeta. Zajam obrani, ali i Guiness za vas. Kupite Spitfirea, ali i Haig and Haig, Pondsovu kremu za lice i čokoladu Black Magic. Pa ipak postoji nešto što daje nade – očit zaokret u javnom mnijenju. Preživimo li ovaj rat, poraz u Flandriji postat će jednim od najvećih preokreta u engleskoj povijesti. U toj spektakularnoj katastrofi radnička klasa, srednji slojevi, a čak i dio poslovnog svijeta, mogli su spoznati svu trulež privatnog kapitalizma. Prije toga nije bilo dokaza protiv kapitalizma. Rusija, jedina nedvojbeno socijalistička zemlja, bila je zaostala i daleko. Svaka se kritika slomila o bezizražajna lica bankara i drske podsmijehe burzovnih mešetara. Socijalizam? Ha! ha! ha! A odakle će priteći novac? Ha! ha! ha! Bogataši su sjedili duboko u svojim foteljama i znali su da ih iz njih nitko ne može istjerati. Ali poslije poraza Francuske uslijedilo je nešto s čime se nije bilo sprdati, što nisu mogle spriječiti ni čekovne knjižice, a ni policajci – bombardiranje. Zuuum – BUM! Što je to? Oh, ništa, samo je bomba pala na Burzu. Zuum – BUM! Još jedno jutro nečijeg posjeda u nekoj bijednoj gradskoj četvrti ode u prašinu. Hitler će svakako ući u povijest kao čovjek koji je natjerao londonski City da se kiselo smješka kroza suze. Prvi put u svom životu oni što su udobno živjeli, osjetili su se neudobno; profesionalni su optimisti morali priznati da je nešto negdje zakazalo. Bio je to veliki korak naprijed. Od tog vremena naporno uvjeravanje kojim se pokušalo osvijestiti artificijelno zaglupljene ljude da bi planska ekonomija mogla biti bolja nego »Laissez faire«, gdje najgori najbolje prolaze – nikad više neće biti tako naporno.
Džordž Orvel
Nastaviće se
