…Ko su bili prvi stanovnici njenih obala?
Gdje su njihovi grobovi, gdje je njihov jezik?
Žive li oni u sadašnjim stanovnicima. Jesu li bili Naronjani?
Da li su dobili ime po Naroni – mjestu pored kojeg ona
Odvajkada protiče.
Naro i Narona- očigledne su sličnosti.
Između imena nekdašnjeg grada
I današnje rijeke.
Pred kojom su ostali nemoćni rušitelji i varvari.
Koliko je toga ona odnijela
I darovala moru.
I ona druga neumitna, nevidljiva rijeka,
na čijim obalama i mi danas Živimo.
Aheront! Kako li se zove?
Rijeka koja nikako da nadjača ovu rijeku Života,
koja žubori i danas, kao i dvije hiljade godina prije.
I tako, od pamtivijeka…

MIRAŠ MARTINOVIĆ (Stihovi o mostarskoj rijeci Naro, odnosno Neretvi)

NA RUŠEVINAMA TROJE

„Šta je dakle vrijeme ? Ako me niko ne pita, znam, ali ako to trebam objasniti nekome ko me je pitao, ne znam“, pitao se zbunjeno nakon jedne košmarne noći sv. Augustin u svojim čuvenim „Ispovijestima“. On zna „šta su dan i godina, mladost i jesen, svitanje i gluhi ponoćni sat“, ali ne zna objasniti kad bi ga neko pitao „koja to nit povezuje godinu i jesen, mladost i gluhi ponoćni sat“, to jest ono što se u njima objavljuje?

Mitovi i legende su duboko ukorijenjeni u podsvijesti ljudi. Još od propasti Troje, koja se prema istraživanjima Meksikanca Roberta S. Prajsa nalazila u delti Neretve, postoji vjerovanje o zagonetnoj „plovidbi izgubljenih duša“. Prema narodnom vjerovanju ovaj „ples mrtvih“ (a kasnije i njihova plovidba barkama) nad deltom Neretve dešavao se samo onda kada rijeka otpočne „teći uzvodno“, što se smatralo prvorazrednim spektaklom prirode. U davna vremena je ovo bilo golemo i teško razumljivo čudo. Danas znamo da se ovaj zaista neobični prirodni fenomen dešava pod uticajem plime i oseke i to samo u iznimno sušnim godinama, kada vodostaj rijeke jako opadne. I onda kao na nečiji tajni znak talasi plime i šumovi mora, kao u onoj pjesmi sarajevskih Indexa, pokuljaju rijekom „uzvodno“. Zavjesa se podiže i predstava počinje. U ovom zaista čudesnom fenomenu prirode uživa i sama Talija, boginja umjetnosti na čiji tajni mig predstava počinje. Noć je punog mjeseca i već spremna Homerova „slijepa publika“ nestrpljivo osluškuje šapate. Eter je i onda postojao, kao što i danas postoji, te se tihi šapat „mrtvih duša“ mogao jasno osluhnuti. Prvo se u daljini začu tupi udar vesla a onda se ubrzo iz magle koja se nadvila nad rijekom pojavi brod. Po unaprijed osmišljenom planu u dogovoreno vrijeme našao se lađar na dogovorenom mjestu sa svojom barkom, koja se lagano ljuljuškala na vodi dok su je zapljuskivali talasi. Kad se na horizontu konačno ukazao pun mjesec „mrtve duše“, odnosno nevidljivi tajanstveni putnici, su počeli pristizati. Brodica se u jednom trenu malo nage pod težinom nekog debeljuškastog putnika. „Ponovo on“, tiho promrmlja barba. Homerova „slijepa“ publika, koja je do tog trena mirno pratila „čudesa prirode“, prepozna putnika i nestrpljivo uzviknu: „Čerčil“. Začu se komešanje, žamor i međusobno sašaptavanje. „Opet se na brod ukrcao Vinston Čerčil“, govorili su razdragano jedni drugima. Kapetan broda ih umiri strogim pogledom držeći pod miškom knjigu „Pogled u noć“ Marijana Grakalića. Samozatajni kapetan brodice je na sebi imao mornarsku majicu i crvenu kapicu poput legendarnog Korte Maltezea.

Ponovo zavlada tišina i ukrcavanje „mrtvih duša“ se nastavi uobičajenom dinamikom. Dok se „nebeski putnici“ ukrcavaju nije se loše prisjetiti da je prije nekoliko godina još jedan (ovaj put živi) britanski premijer plovio deltom Neretve u jednoj sličnoj brodici, što govori da mit i stvarnost mogu ponekad zajedno „zaplesati“. Kao što znate radi se o nekadašnjem gradonačelniku Londona, a kasnije i britanskom premijeru Borisu Džonsonu koji je onomad ljetovao na hrvatskom primorju, odnosno u ovom mističnom krajoliku delte rijeke Naro (Neretve). Tanka je linija koja razdvaja svjetove, dragi moji. Nikola Tesla je negdje zapisao: „Ovo zapamtite: nijedan čovjek koji je postojao, nije umro. Pretvorili su se u Svjetlost, kao takvi postoje i dalje. Tajna je u tome da se te svjetlosne čestice povrate u prvobitno stanje“. U vrijeme kad su citirane riječi izgovorene zvučale su „maglovito“, a danas u eri internetske revolucije izgledaju sasvim realistično. I Čerčil i Boris Džonson su snivali san o „velikoj pobjedi“ tako da bi se njihov fiktivni susret mogao najprije desiti ovdje na ruševinama Troje (ako već ne tamo u Vladivostoku, čemu se Rusi snažno protive).

Vraćamo se na obale rijeke Naro i ovome velikom spektaklu prirode i povijesti. Pospani Kapetan na posljetku zabrinuto primjećuje da je njegova lađa otežala, da tone sve dublje i dublje u plimu, tako da je voda dospjela skoro do samog ruba lađe. Ta okolnost mu govori da su se već ukrcali njegovi nočašnji putnici (mrtve duše), iako ih ne vidi. „Brod je pun“, prozbori barba sam sebi tihim šapatom i otplovi sa svojim teretom niz rijeku prema otvorenom moru.

Dakle, riječ je ipak o „šapatima Neba“. Viljem Batler Jejts je u sličnim pojavama nagovještavao „božanske impulse koji najavljuju novu „eru“, što je vidljivo u njegovoj pjesmi „Drugi dolazak“:

„Zacjelo neko otkrovenje je blizu; Zacjelo Drugi dolazak je blizu / Drugi dolazak! Tek što izgovorih ove riječi / Kad ogromna slika iz Spiritus Mundi / Uznemiri moj pogled: negdje u pustinjskom pijesku / Obličje lavljeg tijela i glave čovjeka, / Pogleda prazna i nemilosrdna kao sunce / Pokreće svoje spore sapi, dok se svud oko njega / Vitlaju sjenke rasrđenih pustinjskih ptica. / Mrak se opet spušta; ali sad znam / Da je dvadeset vjekova kamenog sna / Koljevka uznemirila u mòru, / I Kakva surova zvijer, konačno joj je kucnuo čas, / Pokunjena ide ka Vitlejemu da se rodi?“

Jejts ovdje nagovještava novu kosmičku smjenu, jednu novu revoluciju, a stvarna revolucija se ne može ostvariti bez svog metafizičkog odraza na nebu. Daleka nam prošlost potvrđuje istine, od kojih čovjek strahuje, ali u koje polaže svoje nade u spasenje. Međutim, ta kosmička smjena se ne mora dogoditi kao božji silazak na zemlju, do čega drže religije. Vasiona je zagonetka sa više rješenja, u kojima pitanja dobijaju ulogu odgovora, a odgovori su istovremeno i pitanja.

Ne treba podcijeniti revoluciorani potencijal znanosti, jer je znanost proizvod kosmičkih sila „Dobra“, koje uvijek čovječanstvo izvlače iz mrtvog ugla i otvaraju nove staze budućnosti. Ali spomenute kosmičke sile se ne mogu razviti bez velike borbe, koja kao da je na pomolu, a koja će se nastaviti na onom mjestu gdje je nepravedno posrnuo Odisej. Naravno, ukoliko se u te pokušaje ne umiješa sam Sidhe, pripadnik vilinskog naroda, koji putuje na vjetru i navodi ljude da skrenu sa svojih uobičajenih životnih staza.

„Snježni nanosi pretvoriše se u širok drum. Po njemu je klizio drveni pastuh krčeći sve pred sobom. Kakva je bila tek Odisejeva usamljenost dok je uvjeravao drugove u mračnoj utrobi u sigurnu pobjedu, ni sam ne znajući što će se zbiti kada izađu u tamu trojanske noći“.

Ovako je pisao Veljko Barbieri u svojoj knjizi „Trojanski konj“ uvjeravajući nas da je san kolijevka svakog nereda. Tako njegov junak u snoviđenju opazi kobilu nad logorom. „Njiska se miješala s režanjem neba. U utrobi sjajne ženke ugleda nerođeno čedo. Jedno kopito već je izlazilo napolje, ali se uto glava zaglavi u uskom procjepu među butinama. Kobila se još jednom nape, ali umjesto Trojanca iz rodnice šiknu gejzir i zasu logor mračnim pljuskom. Kiša bijaše topla poput krvi. Kobila i ždrijebe odmah zatim klonuše na jaslama ispletenim od munja.

Odisej na svome brodu, sa svojim mornarima, predstavlja vojnu formaciju, poput figura na šahovskom polju. Oni se vraćaju iz trojanskog rata; dakle, tek jedna od mnogih šahovskih partija u istoriji. Međutim, sudar etičkog i estetičkog se ostvaruje prilikom susreta sa sirenama, na nepristupačnim morskim hridinama. Sirene su imale sposobnost zavođenja, kojemu se gotovo niko nije mogao oduprijeti. To je sinonim za zavođenje, koje razvija muzika – estetičko zavođenje. Međutim, Odisej naređuje svojim mornarima da začepe uši voskom, a njega da privežu za jarbol, kako bi mogao čuti pjesmu sirena. Dakle, Odisej pravi zahvat na vanjskim odnosima unutar broda, koji je dio vojne formacije. To je poput jednog šahovskog poteza, koji je morao povući, kako bi se odbranio od snage zavođenja sirena. Etičko se zasniva na društvenim konvencijama, dok je estetika prije svega odraz unutrašnjih stvarnosti. Međutim, na ovom primjeru iz Homerove „Odiseje“ vidimo susret te dvije sile, koje predstavlja šahovska igra i umjetnost muzike. Ali, ovaj svijet nije Crveno more, kojeg Mojsije svojim štapom razdvaja na dvije strane.

Na stranicama svoje knjige „Trojanski konj“ V. Barbijeri opisuje raznorazna čudesa, pa nam užurbano, kao da mu gori pod nogama, dalje pripovjeda:

„Muk, isprekidan elektronskim hučanjem, nalik na udaljenu oluju, dočaravao je nevidljive prikaze. Sunčev prsten šiknuo bi plameni mlaz iza crnog mjeseca, oko njih su igrala mistična čudovišta zloduhog Seta, gospodara sjena. Odisej je silazio u Had. Duhovi su se klanjali božanstvu podzemne vlasti. Tada se pokrene Odisejev konj. U sjajnom i nezamislivom skoku preleti zidine poražene Troje. U utrobi planu vatra. Dok su letjeli praznim prostorom, Aron opazi da ga je zahvatio plamen, ali bol nije osjećao. Do tada zatvoreno tijelo konja zapali se, ne gubeći oblik. Kroz plamen je mogao dobro vidjeti veličanstvene zvijezde koje su ljubomorno čuvale vatrenog pastuha. U daljini se isticalo Nabovo sazviježđe, znamenje pobune. Logor više nije vidio, a ni zemlju za koju nije bio siguran da je ikada postojala. Odisej se osvrnu i pogleda ruševine Troje. Zar je moguće da se tu ratovalo punih deset godina. Junak tada okrenu glavu prema pučini. Lađa je mamila na novu plovidbu i lutanja. Vatreni se konj prope i nestade u beskraju svemira. Svaka zvijezda učini se predvodniku privlačnom kao zavičajna Itaka.“

Slike „proživljenog“ uronjene u ocean nesvjesnog, izranjaju u izobličenoj formi, izgubivši vezu sa nekom davnom etapom pređenog puta, unutar kruga, koji je također postao imaginaran. Samo još jedan dokaz da je vrijeme relativno i da njegovo odredište nije tok, nego stajaća forma, poput oceana. Ali da bismo do njega dospjeli potrebno je preći naporan put, u suprotnom se razvodnimo „nedovršeni“, bivamo vraćeni na početak, kako bismo možda u nekom drugom obliku pokušali ponovo, kao „đaci ponavljači.“ Svi pamtimo iz škole da je najstrašnija kazna „ponoviti razred“, što je samo jedna naivna forma „vraćanja na početak“, iskakanja iz zakonitosti kruga. Život je uspon, a svaki dan jedna nova bitka koja se mora izboriti, kako bi se osvojeno vrijeme i prostor rastvorili u slobodnoj igri snova, na čijim putevima nema „semafora“, ograničenja niti obilježenih mapa.

O tome govori knjiga „Posljednji Štignjedeci“ Marijana Grakalića: „Važno je jasno razumjeti riječi, bez obzira odnose li se na sam put ili na cilj na njegovu kraju. Sama riječ „Štignjedeci“ dolazi od glagola „stignuti“, odnosno: dospjeti, doći na kraj puta, ostvariti namjeru, ali i doseći krajnju ljubav ili, još upečatljivije, „biti zadešen (ne)srećom“. Prvo uzdizanje je „povratak“, mjesto gdje se susreću početak i kraj, ali i gdje se otvara pukotina, u koju se upliće naše pamćenje. „Mirna noć ovdje ima vlastitu svijest. Sjene i tame šume u trenu mogu izgledati poput čudesnih znakova ili simbola, poput lica mrtvih koje sam susretao minulih godina“, zapisuje M. Grakalić na jednoj od stranica pomenute knjige.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, ljeto 2024.