„Kaži mi, pošto si gore, Ignasio, ako čuješ kakav šum ili ako spaziš neko svjetlo. Ne vidi se ništa. Biće da smo već blizu. Da, ali ništa se ne čuje. Dobro gledaj! Ništa se ne vidi. Kuku tebi, Ignasio. Puzajući preko kamenjara, duga, crna sjenka dvojice ljudi kretala se gore-dole, smanjivala i izduživala dok je grabila duž obale potoka. Sjenka beše jedinstvena, teturava. Poput nekog okruglog bljeska, mjesec se pomaljao iz zemlje. Mora da već stižemo u to selo, Ignasio. Pošto su ti uši slobodne, pazi na lavež pasa. Sjeti se šta su nam rekli: Tonaja je tik pod gorama, a prevalili smo je već pre nekoliko sati. Prisjeti se, Ignasio“… JUAN RUFKO (Iz knjige „Zar ne čuješ lavež pasa“)
KOŠMARNI SNOVI U TAMI TROJANSKE NOĆI
„Snježni nanosi pretvoriše se u širok drum. Po njemu je klizio drveni pastuh krčeći sve pred sobom. Kakva je bila tek Odisejeva usamljenost dok je uvjeravao drugove u mračnoj utrobi u sigurnu pobjedu, ni sam ne znajući što će se zbiti kada izađu u tamu trojanske noći“.
Ovako je pisao Veljko Barbieri u svojoj knjizi „Trojanski konj“, uvjeravajući nas da je san kolijevka svakog nereda. Tako njegov junak u snoviđenju opazi kobilu nad logorom. „Njiska se miješala s režanjem neba. U utrobi sjajne ženke ugleda nerođeno čedo. Jedno kopito već je izlazilo napolje, ali se uto glava zaglavi u uskom procjepu među butinama. Kobila se još jednom nape, ali umjesto Trojanca iz rodnice šiknu gejzir i zasu logor mračnim pljuskom. Kiša bijaše topla poput krvi. Kobila i ždrijebe odmah zatim klonuše na jaslama ispletenim od munja“.
PLATONOVA AKADEMIJA I REVOLUCIJA
U evoluciji ljudske vrste na Zemlji su postojale prekretnice, koje su na nove i neočekivane kolosjeke preusmjeravale njen razvoj. Poznat je primjer Prometeja, koji je ukrao vatru Bogovima i podario je narodu, radi čega su ga Bogovi kaznili, jer je preoteo njihovo oružje, koje je dospjelo u ljudske ruke. Ovladavanje vatrom je za čovjeka bio revolucionarni iskorak, koji ga je učinio nadmoćnim nad ostalim životinjama. Druge životinje ne umiju rukovati vatrom, kao nečim što isijava energiju, koja jako može pomoći u ledenim dijelovima godine. A da ne govorimo o mogućnostima kuhanja, topljenja željeza i izlivanja oružja. Sve je to omogućilo ovladavanje vatrom. Potom – jezik. Čak i danas je jezik baza cjelokupne Tehnologije. Pa se tako govori o kompjuterskom jeziku i tome slično. Matematički jezik ima slično korijenje kao i lingvistika. Bez tih jezika ne bi bilo znanosti i tehnologije u modernom smislu riječi. Postoje velike razlike između modernog jezika i jezika pećinskih ljudi iz kamenog doba. U eseju „Smrt autora“, Rolanda Barthesa, postoji primjer koji to približno ilustrira: „U Francuskoj je nedvojbeno Mallarmѐ bio prvi koji je uvidio i predvidio u potpunosti nužnost da stavi jezik umjesto osobe za koju se dotada smatralo da je vlasnik (tog jezika). Za njega, za nas također, jezik je onaj koji govori, a ne autor; pisati znači, kroz unaprijed pretpostavljenu impersonalnost (koju nipošto ne valja zamijeniti s paralizirajućom objektivnošću romanopisca realista), dosegnuti onu točku gdje samo jezik djeluje, „izvodi“, a ne „ja“. Cjelokupna Mallarmѐova poetika sastoji se tako u dokidanju autora u interesu pisanja (što znači, kao što ćemo vidjeti, uspostavljanje mjesta čitatelja). Valѐry, opterećen psihologijom ega, znatno je razrijedio Mallarmѐovu teoriju, ali se on, budući da ga je vodila njegova sklonost prema klasicizmu, okrenuo prema poukama retorike, te nikada nije prestajao osporavati i izrugivati se Autoru: on je isticao lingvističku i, tako reći, „slučajnu“ prirodu vlastite djelatnosti, te se cijelom svojom prozom zauzimao za u biti verbalnu uvjetovanost književnosti, u usporedbi s kojom mu se svako upućivanje na autorovu subjektivnost činilo čistom predrasudom.“ Mallarmѐ je zaista na dobar način predvidio razvoj literature, nakon što je lingvistički jezik sjedinjen s kompjuterskim jezikom. Literatura je u današnjem vremenu, što je Mallarmѐ mogao samo prognozirati, postala sastavni dio kompjuterskog jezika, koji je integrirao i Autora i Čitatelja i Kritičara i sam medij knjige, odnosno kompjuterski jezik je razgradio sve tradicionalne stubove literature, ali je istovremeno i na taj način aktivirao njen razorni, revolucionarni potencijal, koji ima dovoljno snage da preusmjeri tokove budućnosti. U današnjem svijetu neki sistem (lingvistički, matematički ili informatički) ima samoodrživ jezik, zatvoren sistem, za razliku od rudimentarnog jezika arhaičnog čovjeka, koji je imao djelatnu ulogu (pomoć u lovu, u raspodjeli poljoprivrednih dobara i slično). Ali jezik je sam trebao da pređe jedan dug i trnovit put, da bi znak sa pećina mogao da se integrira u kompjuterski sistem. Taj put ne bi mogao biti moguć bez revolucionarnog potencijala same znanosti, kao što sama znanost ne bi mogla biti formirana bez pronalaska njene osnovne jedinice (lingvističkog ili matematičkog znaka). Potom je tu, naravno, otkriće točka. Točak istorije se zakotrljao u sasvim novom pravcu, otkrićem točka. Transport je doživio revolucionarne mogućnosti, što se odrazilo na komunikacijeske mogućnosti, ali prije svega na geografska otkrića, jer je to vrijeme kada je planeta bila neistraženo polje. Viljem Batler Jejts je nagovještavao o Točku u kojem se pojavljuje istorija, što je vidljivo u njegovoj pjesmi „Drugi dolazak“:
„Zacelo neko otkrovenje je blizu; Zacelo Drugi dolazak je blizu / Drugi dolazak! Tek što izgovorih ove reči / Kad ogromna slika iz Spiritus Mundi / Uznemiri moj pogled: negde u pustinjskom pesku / Obličje lavljeg tela i glave čoveka, / Pogleda prazna i nemilosrdna kao sunce / Pokreće svoje spore sapi, dok se svud oko njega / Vitlaju senke rasrđenih pustinjskih ptica. / Mrak se opet spušta; ali sad znam / Da je dvadeset vekova kamenog sna / Kolevka uznemirila u mòru, / I Kakva surova zver, konačno joj je kucnuo čas, / Pokunjena ide ka Vitlejemu da se rodi?“
Jejts ovdje nagovještava novu kosmičku smjenu, jednu novu revoluciju, a stvarna revolucija se ne može ostvariti bez svog metafizičkog odraza na nebu. Daleka nam prošlost potvrđuje istine, od kojih čovjek strahuje, ali u koje polaže svoje nade u spasenje. Međutim, ta kosmička smjena se ne mora dogoditi kao božji silazak na zemlju, do čega drže religije. Vasiona je zagonetka sa više rješenja, u kojima pitanja dobijaju ulogu odgovora, a odgovori su istovremeno i pitanja. Plutarh u knjizi „Dion & Brut“ (Napomene o Dionu) ima jedno zanimljivo zapažanje: „Otprilike 387. godine osnovao je u Atini filozofsku školu Akademiju, pored gaja heroja Akadema. To je bila najstarija filozofska škola, koju je Platon vodio do svoje smrti. Najčuveniji učitelj Akademije, filozof Aristotel, napustio je Akademiju i osnovao svoju školu (peripatetičara). Ali je Platonova Akademija cvetala i u trećem i u drugom veku kao srednja i nova akademija, naročito pod filozofom Karneadom. Akademija se kasnije u učenju sjedinila sa ostale dve glavne filozofske škole, Peripatom i Stoom, i u tom obliku dospela i u Rim, gde su njene pristalice bili i učeni Varon i Ciceron. U prvom veku naše ere Akademija je obnovljena u takozvanom neoplatonizmu, kome su pripadali i poslednji mislioci staroga sveta (Plotin, Julian Otpadnik i Proklo). Posle pobede hrišćanstva školu je zatvorio car Justinijan 529. godine, posle gotovo osamstogodišnjeg postojanja, njeno imanje zaplenio i ovo može značiti kraj starog i početak srednjeg veka. Te iste godine osnovao je Benedikt prvi manastir u Italiji, Monte Casino, a poslednji članovi Akademije otišli su na Istok, odakle su Arabljani njihovu nauku preneli na Zapad. U doba renesanse je ponovo oživljeno proučavanje Platona, i od tog doba se i najviše naučne ustanove nazivaju tim imenom.“
Znanstvena i geografska otkrića su obilježavala sve prodore i iskorake ljudskog roda od pamtivjeka. Srednji vijek nije mogao nastupiti bez znanstvenog iskoraka, koji bi nadišao tu famoznu Platonovu Akademiju, koja je trajala gotovo 800 godina. Ako ništa, to nam potvrđuje da ljudska istorija ima svoj odraz u znanstvenim procesima, koji vrlo često usmjeravaju i sam tok istorije (jer nju ne uvjetuju isključivo ratovi). U današnjem vremenu je istražen svaki pedalj planete Zemlje. Geografska otkrića same planete polako izlaze iz fokusa, dok istraživanja svemira dobijaju prioritet. Međutim, mi kao da živimo u jednom znanstvenom periodu „praznog hoda“. Kao da čovječanstvo čeka pojavu nekog ludog naučnika (nekog novog Teslu ili Ajnštajna), koji će otkriti lozinku za „onostrano“, povezati čovječanstvo s nekim susjednim naseljenim sunčevim sistemom. Obično tako biva, neki ekscentrični naučnik dođe do revolucionarnog otkrića, nakon čega se ostatak čovječanstva za njim obruši u tome smjeru. Po svemu sudeći je ovaj „prazni hod“ čovječanstva, ili „jalovo repriziranje“, posljedica zastoja na planu revolucionarnih potencijala same znanosti. Nisu samo astronomija ili fizika ključevi za kosmički beskraj. Možda tajnu lozinku krije muzika, psihologija (razni mentalni eksperimenti) ili neka sasvim druga disciplina, za koju niko ne bi očekivao da ima direktne veze sa svemirskim otkrićima. Na tlu planete (u američkim pustinjama i tome slično) se nalaze brojne super moderne opservatorije, koje prate putem najsofisticiranijih teleskopa dubine svemira. Ali može biti da čudnovato zrikanje zrikavaca ima jači transkosmički komunikacijski domet od tih teleskopa, ali su tajne tih neobičnih signala još neotkrivene. Naravno, to je ironija, ali nije isključeno da „ulaz“ u tajnu svemira treba tražiti na mjestima na koje moderna fizika ili astronomija i ne računaju.
Viljem Batler Jejts je napisao pjesmu „Nova lica“, u kojoj se sluti ovo o čemu je prethodno bilo govora:
„Ako ti koja si ostarila, prva umreš, / Ni stablo katalpe ni mirisna lipa / Neće čuti moj živi korak, ni kročiti neću tamo / Gde smo nastojali da polomimo zube vremena. / Neka se nova lica igraju kakvim god hoće opsenama / U starim odajama; noć može pretegnuti dan, / Naše senke još lutaju šljunkom parka, / Živi izgledaju senovitiji od njih.“
Jejts je vjerovao da mrtvi posjećuju mjesta za koja su vezani najljepšim trenucima u proteklom životu. U eseju o Jejtsu („Nasleđe simbolizma“) je zapisano: „Biti pesnik i ne snositi sve što to povlači za sobom, prirodna je želja čoveka koji stari. U njoj ima nečeg srodnog Malarmeovoj koncepciji pesnika koji je svoj samo onda kada je mrtav, i Rilkeovom verovanju da pesma znači gubitak ličnosti u nekoj sjedinjenosti većoj od svega što poznajemo.“ Nema nikakve sumnje da su kompjuterske tehnologije, koje imaju tradiciju od svega nekoliko decenija, nešto što je uistinu revolucionarno, što će obilježiti možda i narednih 800 godina, koliko je trajala Platonova Akademija. Često se kaže da smo već zakoračili u taj Novi svjetski poredak, koji je sličan prelazu iz starog u srednji vijek, a taj prelaz je obilježilo gašenje Platonove Akademije. Premda se dešavaju globalni događaji, kakav je recimo korona virus, čovjek sve manje pokazuje revolucionarni potencijal. Da li je on ubijen sa porazom Če Gevare? Da li je tada ubijen čovjek kao revolucionar i ratnik, da bi njegovo mjesto zauzeo digitalizirani robot, serijske proizvodnje. Tradicionalni identitet čovjeka je uništen, jer postaje hibrid biologije i tehnologije. To će biti sve izraženije, ako dođe do pune zloupotrebe moderne Tehnologije. Ali ne treba ni podcijeniti revoluciorani potencijal znanosti, jer je znanost proizvod kosmičkih sila „Dobra“, koje uvijek čovječanstvo izvlače iz mrtvog ugla i otvaraju nove staze budućnosti. Ali spomenute kosmičke sile se ne mogu razviti bez velike borbe, koja kao da je na pomolu, a koja će se nastaviti na onom mjestu gdje je nepravedno posrnuo Odisej. Naravno, ukoliko se u te pokušaje ne umiješa sam Sidhe, pripadnik vilinskog naroda, koji putuje na vjetru i navodi ljude da skrenu sa svojih uobičajenih životnih staza.
Barbieri u svojoj knjizi piše: „ Slušajte HIMNU ZABORAVLJANJA SAMOGA SEBE, pjevušilo je iz megafona, ali potom Glas opet nije ništa govorio. Muk, isprekidan elektronskim hučanjem, nalik na udaljenu oluju, dočaravao je nevidljive prikaze. Sunčev prsten šiknuo bi plameni mlaz iza crnog mjeseca, oko njih su igrala mistična čudovišta zloduhog Seta, gospodara sjena. Odisej je silazio u Had. Duhovi su se klanjali božanstvu podzemne vlasti.“
Zaista, čovjek ne bi trebao da odustaje od borbe, koja je sinonim za vjeru u mogućnost ostvarivanja dana budućnosti. Pravi znanstvenik je vođen mikroskopski preciznom logikom razuma. Dobitna kombinacija je savez te dvije snage. Revolucionarna borba i znanost, mogu proizvesti udruženim snagama društveni preokret i otvoriti nove perspektive. Znanost bez djelatne snage revolucionarne borbe ne može mnogo, jer ne može premostiti jaz između teorije i prakse, dok sama revolucionarna borba bez Razuma, koji njome upravlja kao na šahovskoj tabli, nema velike šanse za pozitivan ishod. Toga je Platon bio svjestan; u suprotnom se Platonova Akademija ne bi mogla održati 800 godina. U laži su kratke noge; ako nešto nije sazdano na temeljima pravde i istine, ne može biti dugog vijeka. Platon je dokazivao da je svaki čovjek hrabriji od tiranina, pa je zatim prešao na pravednost i govorio da je sretan samo život pravičnih ljudi, a da su nepravični nesretni. Dakle, bez pravičnosti nema ni sreće, jer je sretan život u stvari san svakog čovjeka, što je vrijedno revolucionarne borbe, koja znači zbacivanje tiranije i izrabljivanja, ukidanje stanja socijalne nepravde i robovanja. Znanost bi morala podržati takvu revoluciju, baš onako kao što je i Platonova Akademija bila revolucionarna u svoje vrijeme. Nije isključeno da autoritarna vlast plasira teze da je današnji čovjek nesposoban za revoluciju, jer nas želi u okovima.
Kritičari su se manje-više mrštili nakon pojavljivanja Barbierieve knjige „Trojanski konj“, te je ubrzo nakon toga, kao na neki tajni znak, oko nje sazidan nevidljivi zid ignorancije. Danas i ćorav vidi da se radi o pravom biseru književne fantastike. Barbieri svoju knjigu ovako završava:
„Tada se pokrene Odisejev konj. U sjajnom i nezamislivom skoku preleti zidine poražene Troje. U utrobi planu vatra. Dok su letjeli praznim prostorom, Aron opazi da ga je zahvatio plamen, ali bol nije osjećao. Do tada zatvoreno tijelo konja zapali se, ne gubeći oblik. Kroz plamen je mogao dobro vidjeti veličanstvene zvijezde koje su ljubomorno čuvale vatrenog pastuha. U daljini se isticalo Nabovo sazviježđe, znamenje pobune. Logor više nije vidio, a ni zemlju za koju nije bio siguran da je ikada postojala. Odisej se osvrnu i pogleda ruševine. Zar je moguće da se tu ratovalo punih deset godina. Junak tada okrenu glavu prema pučini. Lađa je mamila na lutanja. Vatreni se konj prope i nestade u beskraju svemira. Svaka zvijezda učini se predvodniku privlačnom kao zavičajna Itaka.“
Marko Raguž
Sarajevo, zima 2023. godine
