Vječnost kao nizanje trenutaka
Život je čekanje, a dok čekamo događa se život. Ljudi kao da tokom života čekaju da ih zapljusne pravi život, izmoreni tim sitnicima, koje sklapaju mozaik postojanja, a kad vrijeme iscuri, shvate da tog pravog života, kojeg čekaju, zapravo i nema, već da su te šarolike životne sitnice tokom čekanja bile onaj pravi život.
Ljetna omara, vreva na plaži, sunce koje žeže sve pred sobom. „Omara je omamljenost i snatrenje o mitskom, gdje vremena nema.“, zapisano je u priči „Omara“, prvoj u zbirci „Iščekivanje“, Darije Žilić. (Zbirka „Iščekivanje“ je kombinacija dvije prozne zbirke ove autorice, odnosno izbor najboljih priča iz te dvije zbirke.) Mi sanjamo o toj mitskoj bezvremenosti ili svevremenosti, gdje bi nam se trebao dogoditi taj puni život, čekamo to vrijeme, pripremamo se za to vrijeme, a ne obraćamo pažnju na detalje jednog života, kojima se zida to carstvo „bezvremenosti“. Ako bi prešli u taj magijski prostor bezvremenosti, skupa sa sjećanjima života, mi bi se uljuljkani u vječnost sjećali samo trenutaka, izoliranih trenutaka i detalja, kao što je eho dječijih glasova na morskoj obali, sjećali bi se ljudskih lica bližnjih, koji su poput ogledala, u kojima vidimo sebe – u drugom obliku. Ogledalo nam nudi vjerni odraz našeg lica, ali lica naših bližnjih su mnogo bolja ogledala, jer u njima vidimo svoje lice, svaki put na novi način. Ova proza savjetuje da se prepustimo detaljima, jer upravo ti detalji mogu biti ono najdragocjenije što posjedujemo, što će se potvrditi ako nekada dospijemo u taj mitski prostor bezvremenosti, gdje imamo vječnost jednog postojanja, ljuljuškanja na beskrajnim talasima. Mi ne znamo kako izgleda taj mitski prostor bezvremenosti; možda svaki čovjek dobija svoju planetu, na kojoj će biti sam, jer planeta ima dovoljno, planeta ima mnogo više nego ljudi, pa zašto onda svaki čovjek ne bi dobio svoju planetu, na kojoj će vječito postojati. Ali siguran sam, ako bi mogao da se sjeća, sjećao bi se samo detalja. Što ih je više, što ih više kreiramo i izmislimo tokom života, to je bolje. To savjetuje i autorica ove zbirke: „Treba izmisliti poslove i nimalo se ne opustiti, jer mogla bi se, u tom nekom predahu, pojaviti sumnja da smo radili nepotrebne poslove i zamišljali idealne odnose…“ Mnogi ljudi zapravo i ne žive tu harmoniju trenutaka, kroz njihove prelaze, nego su upregnuti u besmislene rituale i ponavljanja, bez životnih sokova, sazdanih od trenutaka i detalja kreacije. U priči „Ciktanje“ je zapisano: „Pjesnikinja piše da je obitelj puna ura: noću izlazimo iz ure i više nismo u vremenu svijeta. Razbila se ura, nema porodičnog niza niti utjehe rituala.“ Smisao se oblikuje kroz interakciju ljudske svijesti i vremena i prostora oko njega. Morski valovi, ljetni vjetar, sunce koje ponire – to bi sve bilo ritualno kretanje, koje nema mogućnost da osvijesti svoju estetiku. Svi Fenomeni vremena i prostora dobijaju svoju estetiku u interakciji za ljudskim čulima i duhom, koji rastavlja te Fenomene u vječnom kretanju u niz trenutaka. Između čovjeka i Svemira se odvija stalni proces prevođenja. Čovjek vječnost Svemira prevodi u neponovljive trenutke jednog života, a Svemir ljudski Trenutak prevodi u zone vječnosti. Čovjek je u posjedu Trenutka, a Bog u posjedu Vječnosti. Čežnja za onim što ne posjedujemo je obostrana, i razvijamo se prema onome što nemamo, što nismo. Trenutak i Vječnost su antipodi, jer Vječnost ne bi znala da je Vječnost, bez Trenutka, a Trenutak ne bi bio svjestan svog Vremena, da Vječnost uistinu ne postoji. Jer mi oko sebe vidimo pojave koje imaju vječno trajanje, vidimo njihovo postojanje, njihovo kretanje, njihovo zračenje. Mi sami smo osuđeni na nizanje trenutaka, na slaganje varke na varku, kako to zapisa Andrić, kao što djeca nižu cvjetove na vlat trave. Neki cvjetni vijenac života je ljepši, kreativniji, ali većina ljudi vodi automatizirane, otuđene živote, koji kao da se odvijaju ispod ili izvan stvarne rijeke postojanja. U priči „Snijeg“ je, također, prisutan taj dualitet između vječnoga i trenutačnog: „Bjelina je, nabrajam, praznina, čistina, svetost. A pustinja, koju sam noćas sanjala, ona je mjesto kušnje, sprženo mjesto, mjesto novog početka. Ili samo arhetip, samo simbol, bez ikakve slike, bez pojavnosti. A more, što ćemo s morem? Lirski junak u spomenutoj zbirci pjesama želi se stopiti s morem i kaže da more ima neki svoj posebni, šumoviti jezik. Kako u isto vrijeme tumačiti snijeg i more?“ Život je poput nekog izvezivanja goblena. Na podlozi vječnosti mi urezujemo šare neponovljivih detalja. U beskraj snježne bjeline tokom jedne zime su utkani ti dani, koji izgledaju kao da će vječito trajati. Tokom zime nam se dani ljeta čine kao drugi svijet, koji nikada neće doći. Mi uporno uplićemo svakodnevnicu u snježnu bjelinu; cijepanje drva u dvorištu, šljapkanje po bljuzgavici do obližnje trgovine, turobne poglede na grad, čiji su sivi neboderi hladniji od neba, a tek malo topliji od zemlje, ali s njima sliveni u jedan zimski blijedo-sivi ton. Tonemo u melanholiju duboku kao ponor.U taj ambijent je upleteno mnogo snova, mnogo prizora, mnogo detalja i trenutaka, ali snježna bjelina je sve-prisutna, ona sam pruža iluziju vječnih kategorija. U priči „Sol“ je zapisano: „Neravnoteža u svemiru, više soli, premalo šećera u prahu. Svemir je u prahu, kaže druga pjesnikinja.“ Sol je sastojak nepregledne morske vode, ali je sastojak nepreglednog ljudskog postojanja, rastavljen u neponovljive detalje i situacije. Tako autorica u ovoj priči protkiva solju brojne životne situacije, u kojima se ne može bez soli. Tako da je sol u ovom slučaju jedan narativni začin, ili tehnika da se poveže niz sasvim odvojenih detalja, u jedan narativni vijenac, koji na kraju dobija osobine zaokruženosti. U priči „Karneval“ je zapisano: „Ova zima je bila tako hladna, tako hladna, nisam otišla u Veneciju u vrijeme karnevala. Na krevetu su fotografije crnokose djevojčice, sjedi na očevim ramenima i gleda sve te maske. Evo, vidjela je Smrt i nije se prepala. Ostala je na ramenima i živa je. Život je karneval, kaže bezazleni tekst neke šansone, a dan je kao stvoren za šetnju po periferiji koja se odjednom pretvorila u centar.“ Karneval je zasnovan na interakciji lica i maske. Lice je u stalnim životnim preobražajima, a maska je nepromjenljiva, trenutak zaustavljen u vječnosti. U Priči „Burano“ vječita ljubav protkiva životne sudbine, kao dokaz da kroz svaki oblik pojedinačnog, prolaze i niti vječnosti, među kojima postoji neraskidiv savez. Priča „Jadrija“ je primjer kako se pojedinosti iz životne svakodnevnice upliću u postojanje višeg stepena, baš kao da su ti pojedinačni trenuci života usmjereni tako da ponude „iluziju vječnosti“, da gustinom svog spleta sazidaju jedan neponovljivi oblik vječnosti. A život na zemlji je upravo to, jedan labirint, jedan beskrajni mozak, sazdan od zrna šljunka trenutaka, koji su uzidani u jednu neshvatljivo veliku kulu, koja teži da se poistovijeti s vječnošću, koja teži da preuzme oblik vječnosti, i da na taj način bude ravnopravna drugim silama u univerzumu. Čovjek sa svojim pojedinačnim životom to ne može učiniti, jer on sabija vječnost u trenutak, ali čovjekčanstvo u ukupnosti, kroz vrijeme, zida prema nebu tu „kulu babilonsku“, jer njome želi dosegnuti vječnost. Međutim ova zbirka priča je jedno zanimljivo i gusto narativno tkanje detalja, kroz koje se uvijek provlače niti vječnosti, koje uvezuju izolirane trenutke. U priči „Noćno kupanje“ je zapisano: „Noću, kupanje je kao uranjanje u neku crnu smolu, bezdan.“ Molitva je veza između pojedinačnog postojanja i vječnosi oličene u Bogu. Molitve su najsnažnije spone među tim razinama postojanja – o čemu čitamo u priči „Isvahan“. Priča „Sagorijevanje“ je protkana vodom. Voda se poput krivudavog kretanja kapljica kiše na staklu tramvaja, koji vozi večernjim ulicama grada, razliva kroz narativne kanale ove jako lijepo zaokružene priče, koja jednim svojim rukavcem zahvata i događaje u Bosni tokom rata. U priči „Žuta suknja“ postoji jedan zanimljiv zapis: „Jedna takva tema bio je Saramagov roman Ogled o sljepoći. Nije mi se svidio. Zašto nije pisao o mliječnobijeloj sljepoći koja iznenada zadesi čovjeka u automobilu? Sljepoća kao metafora za društvo? Prejednostavno.“ Sljepoća je stanje vječne Tmine, dok osluškujemo zvuke oko sebe, dok osluškujemo pulsiranje organa. U takvom stanju se briše granica između sna i jave, jer nam je život uokviren Tminom, kao u snu. Saramagov roman „Sljepilo“ se poigrava sa tim Fenomenima. Mirisi su poseban univerzum, koji prepliće ljudsko postojanje, o čemu čitamo u priči „Sapuni“. Međutim, kako zbirka odmiče plima života sazdanog od Trenutaka, sve više zapljuskuje obale stvarnosti ove zbirke. Kao da se niti Vječnosti polako izvlače, a preostaju jedino izolirani životni Trenuci. Međutim, to ne znači da se narativni niz gubi, već postaje tek nešto razuđeniji, ali i dalje prepun jako lijepih motiva, jako lijepih prikaza i razglednica iz svakodnevnice likova ovih priča. Pripovijedanje postaje doslovno narativno nizanje životnih prizora, nizanje dana na dan, slike na sliku. Dok čekamo, stvarnost se niže. Ali i dalje čekamo. U priči „Početak“ je zapisano: „Zvone biblijske metafore po vrućem asfaltu i mali grad dobiva gigantske dimenzije usuda, patnje, tko zna još čega. Neki su ljudi postali roditelji, neki su ostavili djecu u pregrijanim automobilima. Kako izdržati početak koji započinje onda kad svijet nestaje u pustinjskoj oluji?“ Da li je početak nastavak kraja, kao nizanje životnih epizoda? Sasvim je sigurno da priča u nastavcima u nekom obliku postoji. Međutim, mi čekamo pred otvorenim krajem, čekamo da se otvore kapije postojanja višeg stepena. Priče iz ove zbirke su jedno vješto preplitanje, igra između Vječnosti i Trenutka, jedan narativni goblen, koji nikada ne gubi iz vida svu složenost vidljive i nevidljive zbilje.
Autor: Marko Raguž
Sarajevo, 11. 03. 2021
