Žalost javlja se kao boja, kao miris ili kao zvuk, i zato se žalost ne da i ne može odraziti fotografskom lećom, jer osim optičkih pojava u sferi žalosti neobično je važan simularitet boja, mirisa i zvukova, što rađa izvjesnim potištenim stanjem, često slanim kao suza, gorkim i grafički neostvarljlivlim, te je više miris nego zvulk, više boja nego oblik, više san nego stvarnost i više sjenka pojma nego glasno izgovorena riječ. Vi možete snimiti pedeset fotografskih snimaka jadnog izvjesnog pogreba, a ni jedan neće odraziti intenzitet što ga rađa miris pogasile voštanice, gnjila aroma leša pod srebrno-emim baldahinom, ili odjek prve grude kad je grunula o dasku sanduka, kao posljednji pozdrav putniku, na odlasku u nepovrat.
Na Zavrtnici ili na Kanalu, na primjer, stanuju mnogobrojni naši sugrađani veoma neudobno, po trulim drvenjarama, obijenim nakatranisanom hartijom i plehom od starih kanta, te, promatrajući stotine i stotine fotografiranih dokumenata evidentne i čovjeka nedostojne bijede, često sam razmišljao o tajni izvjesnog »duhovnog« dojma boje, mirisa ili zvuka, pojava na kraju svemirskih, jer sve, što se u svemiru objavljuje na ljudski način, objavljuje se kao zvuk, boja ili miris. Dok fotografska ploča hvata samo neke određene količine vizualnih detalja, boje i mirisi su elementi koji modeliraju u nama raspoloženja, a ta se raspoloženja prelijevaju kasnije u savršene objektivacije dojmova, i tako se rađa u nama neodređeni štimung što prati kao sjenka senzaciju svakog intenzivnog doživljaja. Trista fotografija stambene strahote na Zavrtnici ili na Kanalu ne govori tako jakim govorom kao glas novorođenčeta, koje plače osamljeno u tamnoj sobi, u prostoru zasićenom gnjilim vonjem močvarne latrine, u zagušljivoj atmosferi bezizlazne čamotinje i mirisa krvavog znoja, kakvim se znoje robovi stoljećima. O poderanim i oljuštenim mušemama po bijednim prosjačkim stolovima, sa starim prorupljenim šoljama i izlizanim šerpenjama, o novinskoj hartiji, kojom su polijepljeni stanovi ljudski, ti brlozi od vlažne truleži, perina, miševa, gamadi i smeća, tko može da stvori predodžbu bez boje i bez mirisa? Boje i mirisi spadaju u životne tajne, i svi ljubavni sni vezani su o tajanstvo boja i mirisa, i zato fotografske slike životne bijede ubijaju racionalnom negativnošću, jednoličnom dosadom životnoga minusa i tek u kontrastu s kakvom bojom ili mirisom otvaraju se u mašti izgledi na otvorene mogućnosti ljepote ili užasa; tako se dramatski u nama zatalasava doživljaj, i mi nešto što je već samo po selbi žalosno i bijedno — osjećamo mnogo žalosnijim i bjednijim u osvjetljenju tajanstvene boje, zvuka ili mirisa.
Od sviju tajni mirisi su najžalosnija. Miris prazne sobe u predvečerje, kada se predmeta hvata mrak, a s ulice dopiru polutihi glasovi prolaznika. Miris štavljene kože pred kišu što se puši iz daljine iz kakve provincijalne kožare na kraju grada, spaljeni pneumatik, Vlažno drvo u pivnici, svi ti mirisi kao zvuci rađaju u čovjeku slike, i u uhu odzvanja čudesno odjekivanje muzike boja, muzike melankolične i tužne bez koje bi život bio siv kao što su sivi svi mrtvi predmeti. Tko bi mogao da izrazi intenzitet dosadne jednoličnosti što ga u našim uspomenama rađa miris školske sobe, natopljen oporim vonjem katrana i parketnog ulja, miris što nas prati od prvih školskih dana do danas, kad nam je sjećanje na mrtve ljepote djetinjstva ostalo jedinom utjehom?
Za prvih školskih dana mirisala nam je antracen tinta tajanstvenom magijom mastila na hartiji nove modre teke, a miris tople i izlizane gumlije iz stare pernice slijeva se s mirisom siromašnih dječaka u grubom platnu i zveketom limenih pločica plebejske kuhinje u nejasnu i bijednu instrumentaciju patnje i zubobolje, dugotrajnih noćnih bdjenja, uz potitravanje lumina na polituri starinskog ormara. Kasnije mirisalo je sve po plinskim svjetiljkama, po ženama i po krizama teškog i mladenačkog žalosnog životnog lutanja u maglama, kojima lutaju djeca po zakonu vlastitog njuha kao mladi psi. Dovoljno je da negdje škiripnu poluotvorena vrata, da nas zalije slap mirisa paritetnog ulja, pak da u nama kao žalosni motivi violončela zabruje uspomene: otvaraju se nadogledne perspektive na razlistane krugove nejasnih slika, koje nam po zakonu optičkih varki govore o kaleidoskopu stvarnosti samo to, da oko nas plamte boje i zvone zvona zvjezdana, a sve to da nije drugo do igra rasvjete i muzike, dim svijeće koja se gasi tek što je planula. Miriše parketno ulje u životu čovjeka od onih davnih dana, kad su se isparivala dječja tijela u obući mokroj od snijega, kad se u dnu razreda rumeni usijana gvozdena peć, a djeca broje dane do Badnjaka. Miriše parketno ulje u životu djeteta za tih svečanih blagdanjih momenata kao tajanstvena opomena da život nije rajski san nego dosađivanje po tužnim školskim sohama, gdje vladaju okrutno-neumoljivi dvojni razlomci, kabalistička i nerazgovijetna pitanja iz katekizma
Kasnije, na univerzitetu, parketno ulje vonja kao dosadna magla između predavanja i predavanja, u neizračenoj svježe okrečenoj sobi gdje u prvoj klupi jedan fratar prati okom govornika kao dresiran pas. Jedina studentkinija sva zaokupljena svojom podvezicom, duhom odsutna, luta bogtepitaj kakvim daljinama, a za katedrom mucavac govori, te govori, te govori, a sjenka mu se leluja po bijelo okrečenom zidu i sve tone u oporom vonju parketnog ulja. Peku oči od predvečerja pretproljetnog, ukočili se prsti od zapisivanja mudrih sentencija, i dok u plinskoj lampi svjetlost zvrnda kao zundarača u muholovci, stara fabrika pameti producira našu dosadnu inteligenciju. Netko u posljednjoj klupi raizmata svoju večeru, i čuje se kako se ljušti kožica od safalade, kako šušti prozirno crvenkasto erijevce kobasice, kako miriše zapapreno meso bijedne, prosjačke studentske večere.
O problemu naše univerze mogle bi se napisati beskrajno dosadne romančine, mogao bi se nagomilati nedogledan kulturnohistorijski materijal s tabelama, sa statistikama i s fotografijama, pa ipak od onog šuškanja safaladnog crijeva iz poslednje klupe. Od onog jednostavnog auditivnog efekta, od onog karboniziranog mirisa paritetnog ulja ništa ne govori žalosni je. (To je jadna zemlja, gdje se pariteti ne viksaju, nego natapaju karboliziranim katranom i gdje se na predavanjima kočijaški ljušte safalade, jer od svake duhovne hrane safalada je, uprkos zapadnjačkoj spiritualizaciji našega života, ipak nerazmjerno jači argumenat za gladne đačke drobine, od svakog nepravilnog glagola ili ptolemajske hipoteze. Sve ekonomske i kulturne prilike izvjesnih seljačkih sredina otkrivaju se jednim jedinim, potajnim, takoreći krijumčarskim ljuštenjem safalade, i tako mirisi i zvuci postaju spoznajni simboli čitavih doživljajnih perioda.)
Nema bijede koja bi se dala izraziti bez boje, jer boja i rasvjeta sastavni su elemenat bijede upravo kao i bogatstva. Na horizontalama februarskog sunca boje, stvari, ljudski glasovi, kretnje i građevine rastu obasjane aladinskom svjetiljkom iz Hiljadu i jedne noći. Plohe nebeske modrine u tom trenutku blistaju zelenkasto- blijedim sjajem ažurnog leda, i u fosfornom osvjetljenju poslijepodnevnog februarskog sunca, između smeća, prnja, konzerava i plotova sivog predgrađa, između plača kasarnskih truba čuje se glas harmonike, pretvarajući se u poetsku pratnju poslijepodnevnog sunčanog lirskog koncerta. Prozori u pepeljastozlatnoj rasvjeti sjaju kao retorte, u kojima se kuha čudesno otrovan eliksir. U tmurnim prostorima ljudskih stanova, u tim laboratorijima bijede, gdje zaudara po stjenicama, po hladnom duhanskom dimu, tu ljudi kao pauci predu svoje tužne i zabrinute živote i truju se vlastitim mirisima i magičnom rasvjetom. Što je zapravo život čovjeka, ako nije čarolija boja i mirisa? Od krvave košuljice novorođenčeta do mrtve materije na odru, voštane, bezbojne i hladne, čovjek se kreće kroz magle karbola, od pučke škole do ludnice, od univerze do policijskih hapsana, gdje vlada kancelistički sumrak dosadan kao potez ravnala i glup kao paragraf. Čovjek se igra kao dijete po tamnim i nerasvijetljenim pivnicama, gdje sa svodova kapa vlaga i pužu pauci i stonoge, živi po sobama, gdje miriše po trulom pokućstvu i petrolejkama, hoda po gradovima čađavim u slatkastim oblacima konjske mokraće i benzina, i umire kao maneken, čađav od prostih lojanica. Đavolski žalostan krug boja, mirisa i zvukova!
Za toplog poslijepodneva februarskog sunčana rasvjeta svira proljetnu uvertiru i ognjeno februarsko gudalo traperi sve zanosnije. Kretnje i glasovi rastu, i onaj jednolični glas harmonike, mukli udarci fudbala na zelenkastoj tratini između crvenih fabričkih magazina, mirisi masnih špareta, kiseline i dima, što još nije našao izlaza u okomici i što se vuče u horizontali olko bijednih kućica u predgrađu, sve se to pretvara u svijetlu i jasnu radost, i pekmezom uprljana djeca s razvodnjenim berlinerblau u očima, i dosadne lokomotive sa svojim vječnim mjaukanjem, i prazne stijene, išarane naivnim crtežima, sve to na medenom mlazu sunčane rasvjete vibrira u čudnoj egzaltaciji.
Zapeo sam pred bijednom trgovinom odijela u predgrađu, promatrajući tajanstvenu igru boja i zvukova; u sumporastoj rasvjeti proljetnog poslijepodneva prolilo se toliko nebeske modrine da su i cipele prolaznika (od jeftine volujske kože) zasjale tako, da se nebesko plavetilo prelijevalo na boksu prosjačke obuće kao kitajski lak. Smeđeblatna granitna ulica, oprana od noćne kiše, sva je žuborila od pjesama proljetnih voda po žljebovima i kanalima. Jadan je policajac prošao zviždukajući kuplet iz »Vesele udovice«:
Sve
bez riječi
rad bih reći,
ljubim, te,
ali i posve krivi ton operetnog šlagera i policijska dolama i masne, od sunca natekle i pocrvenjele šape s gumenom palicom, sve je djelovalo vedro. Prokasao je stari poderani fijaker, a sunce je kristalnom snopinom svjetlosti obasjalo par bijelih senilnih kobila i pijanduru kočijaša. Fijakerska stama zablistala su na suncu, te se odrpana podstava u fijakeru pričinila skupocjenom, vatiranom tapetom karuce, boje blijedog kapudinera, boje meke kao od najfinije jelenje kože. U karuci sjedila je mlada nasmijana gospođa, i ta mlada žena iza blistava stakla, na tapeti boje blijedog kapucinera, njen mačkasti šarmantni smiješak, njena desna ruka u glace-rukavici na dršku suncobrana, njen zlatom protkani šešir, stara kanita od firmilsa u uličnom kanalu puna sunčanog odraza, voda u žljebovima i jedan brljačlki dmer što je zveckao na tihom povjetarcu, svi ti elementi svjetlosti zapjevali su pjesmu o prijavim ulicama, gdje frizerski tanjiri zvone kao gongovi.
Stajao sam pred zabačenom konfekcijom fabričkih odijela, i kako je sunce čarobnjački zavitlalo starim fijakerom, čitavom ulicom, nebom i prolaznicima, intenzivno se osjetilo kako rasvjeta đavolski stvara čudesa.
Za moj ukus nema na svijetu pametnije napasti od jedne trgovine fabričkih odijela. To su prostori tmurni i nerasvijetljeni, krcati sutonom tajanstvenog mirisa, i tamo između crnih i sivih kapulta (što se njišu kao iznakažena trupla) plače zeleno plinsko svijetlo, a neki pravovjerni talmudisti šuljaju se, nijemo zapisujući tajanstvene šifre u debele zelene folijante od saldakonta. U tim ukletim knjižurinama sablasno rastu dugovi prosjaka i bijednika, i u onom panoptikumu blijedih lutaka, u jeftinim, prosjačkim suknom prenatrpanim rupama, gdje prognanici iz geta šapuću u poluglasu, suhoparno, uvijek u stravi, u tim panoramama tuge stanuje moj neodređeni strah još od najranijeg djetinjstva: strah pred prokletstvom siromaštva i bijede.
No tada, uz radosnu grmljavinu starog fijakera, kao da se i sama gospođa Vesna u zlatnom fjiorentincu provezla blatnom ulicom na sastanak sa čistom, pjesnički naivnom inspiracijom, meni se bijedna trgovina odijela prikazala svijetlim i veselim priviđenjem. Dva plavokosa gospodina u izlogu, sa frizurom na razdjeljak od kudjeljaste kase, stajala su u svojim plastronima tako uspravno, tako dobno odgojeno kao diva prava, nepatvorena džentlmena, a usnice dame u proljetnoj mantilj i svijetložućkaiste boje sladoleda od vanilije, koja se koketno smješka u pratnji svojih voštanih kavalira, plamtjele su tako šarmantno zavodljivo, njena Asta-Nielsen-frizura blistala je tako sjajno ulaštena, a dječaci i djevojčice u modrim mornarskim odijelima bili su tako veseli, te sam povjerovao u magiju prividnosti zaista kao u stvarnost samu. Kretanje fijakera na suncu, glas harmonike, odraz plave vedrine na cipelama prolaznika, mlada gospoda u kočiji, četrunastotopla boja manekena, pak klokot voda, sve je to bilo narkotično, te me neukus voštanih lutaka u treperenju s tim radostima zanio do naivnog zanosa, tako da sam zaboravio glupost izloga, što je mrzim godinama.
Bio je to samo đavolski tren kobne obmane, jer već slijedećeg trenutka gusta, kao modrom tintom natopljena oblačina zastrla je sunce, i za čas sve je potamnjelo beznadno sivo, kao što su beznadno sive zimske krajine na flandrijskim slikama. U svjetlomraku februarskog popodneva, kad graktanje vrana donosi kobne slutnje o katastrofalnoj blizini snijega, razlila se olovna rasvjeta bijedne ulice i rasplinula u žalost zimske dosade. Zlovoljni ljudi pod teretom briga vukli su se ulicom u poderanim cipelama, pognute glave, nesretni, bez cilja i bez svrhe, praznih džepova, razdraženi kao hijene u menažeriji, kada zveckaju šerpenjama. U dućanskom izlogu prikazale su se komične lutke u punom vakuumu svojiih sablasnih pojava. Iz ukletog dućana zaliznula je ponovno sva bijeda škrtih, zabrinutih i stravičnih polu- glasova iz staklene kontore, u zelenoj plinskoj rasvjeti. Fijaker, stari otrcani fijaker kasao je lijeno granitom, i sva tajna ljepote ugasila se nastankom jedne jedine četrunaste zrake februarskog sunca, što se javila i utrnula za oblacima.
Djeca su čarobnjaci mirisa, boja i zvukova, i nitko od djece nije veći majstor u otkrivanju tih titravih tajni. Djeca su genijalna u oduhovljavanju pojava, pak radosti ljetne poslijepodnevne rasvjete, muzikalnu ljepotu mjesečine pod krošnjama kestenova, noćnu vožnju u vlaku ne može doživjeti svečanije od djeteta — nitko. U neoskvrnutome još osjećanju prostora, u šarenilu boja i mirisa djeca stoje pred događajima naivno, i to prvotno gledanje jeste najvrednije, jer je neposredno razotkrivanje zastora nad scenom, koja se trajno objavljuje čovjeku kao tajna vlastitog života. Tvrdo kuhana jaja na porculanu, uskršnja, bojadisana, tajanstveno jajolika, nikada više u životu neće imati one obline i onog mirisnog sjaja kao u djetinjstvu. Nijedna lađa neće imati tako bijela jedra kao ona, kojom smo plovili na podu oko sobe, a mirisi maslaca, mirisi meda i vina, topla hljeba, pečenih jabuka i grožđa, sve su to čarolije, što se u rukama odraslih glupana raspadaju u dosadno, otrcano dodirivanje predmeta. Kasnije, u životu, ljepota nestaje, ona se gubi kao priviđenje, i njeni se potencijali pričinjaju obmanom, jer je ljepota za odrasle sastavljena od varijacija, koje traju beskonačno kao kakva ubitačno dosadna tuga na orguljama za dosadne mise, a ljudi jedva čekaju da se završi dosadna liturgija neizrecivo dosadnog čitanja poezije.
Odrasli ljudi, dosađujući se trajno, zaboravljaju da je život poema, koja se objavljuje samo onom uhu koje ima sluha. Svaki čovjek po svojim ličnim svojstvima miješa boje na paleti svojih doživljaja, bez obzira na to da li po vlastitom mišljenju pokazuje sklonosti za slikarstvo ili ne … Nesreća je u prokletstvu dresurom zamaranih mozgova, da im je dosadilo slikati, smatrajući da je prikloniti glavu pred ljepotom nespojivo s dostojanstvom uzvišenog građanskog poziva. Djeca su genijalni stvaraoci, uživajući u ljepoti u mnogo jačim dozama nego odrasli, bez staračke potrebe, da vlastitu doživljajnu ljepotu boja i zvukova izraze, jer djeca uživaju u riznici ljepote tako iskreno, da nijedno od njih ne sumnja, da bi ta svemirska panorama jednoga dana mogla otputovati u nepovrat. Djetetu je dovoljna jedna posve obična ploha politure, pak da godinama putuje vijugavim krivuljama u prerezu svijetle politirane daske, da promatra odraze svjetiljke što blista na parketima kao odsjaj broda, koji nestaje u neprozirnoj tmini pod divanom. Paralelno sa svojim mudrim roditeljima, koji se u idiotskoj svakodnevnosti bjesomučno lome oko tvrdoglavih i često glupih detalja takozvane stvarnosti (tako žalosne, tako beznadno sive i na kraju tako, ah, zaista, tako bijedno plaćene), djeca žive u prostorima svoga djetinjstva kao nadareni stvaraoci. Nijedan dekorater ne osjeća te senzacije što je doživljava dijete u polutmini između dva fotelja, pod draperijama skrletnog baldahina kakve stare crvene suknje, i nitko ne čita u životu knjige s takvim intenzitetom, s kakvim djeca listaju starim poderanim slikovnicama. Djeca doživljavaju boje i zvukove zanosno; grmljavinu jedne jedine žice u klaviru, u sumraku polutamne sobe, mirise voća i kolača, kave i mirođija djeca uzdižu majstorski do zavidnovisokog užitka, te bi po dostignutom potencijalu dječjeg doživljavanja ljepote čovjek doista mogao da se prikloni frazi, kako živimo na jednom od najmudrije sagrađenih svjetova.
Djeca nisu religiozna, ona ne vjeruju u vrhunaravne prikaze, ali udišu miris crkava i crkvenih prostora tako zanosno, da nijedan od profesionalnih namještenika i statista bilo koje crkve nije u stanju da proživi tajanstvo hrama s intenzitetom maloga dječaka u bijeloj roketi i crvenoj suknji, koji s bakrenom kadionicom u ruci kleči na sagu pred srebrom okovanim antependijem mramornoga žrtvenika. Baroknu plastiku srebrnog antependija (gdje reljefi kraljeva u hermelinu i vitezova u oklopu kleče pred posljednjim tajnama), miris starinskih dalmatika, protkanih zlatnim ljiljanima, teške brokate pluvijala, tajanstvo izblijedjelih crkvenih barjaka, sve to udišu djeca kao ribe vodu. Kasnije, u životu, čovjek upija u crkvama pljesniv i rakijaški vonj prosjaka, slijepaca i epileptika, on promatra »kulturnohistorijski« po koju dematerijaliziranu kretnju baroknog sveca na oltaru, on se sjeća promašenog randevua u polutmini crvotočnih klupa (što mirišu po mošusu starih usidjelica), ali nikada više neće ni jedna crkva postati snenim prostorom katedrale, sa crveno-žutim, suncem obasjanim rozetama, s mramornim sveticama i vitezovima, sa solo-sopranom Schubertove Ave Marije …
Čovjek je u životu zaboravio da uživa u mirisu tamjana i zato mu sakristije mirišu po pljuvačnicama ispunjenim pilovinom, a crkve po prnjama prosjačkim, po kupusu i po gluhonijemim uzdisajima idiota. Djeca plivaju u ljepotama, mirisima i bojama kao delfini. U djetinjstvu ljepote se kaleidoskopski prelijevaju s takvim intenzitetom, s kakvim u predodžbi blista beskrajnost ili pjeva vodopad, obasjan suncem. Dijete živi u rajskom praštanju bogatstva, ne osjećajući glupe potrebe da zaustavi pojave u njihovim beskrajnim količinama. Čovjek je izmislio plug poslije dugog gladovanja i patnje, a umjetnost puna je životvorne peludi ocvaloga cvijeća u takvom bogatstvu boja, zvukova i mirisa, da je nikakve vandalske gluposti ne će uništiti.
Goethe je pisao o optičkoj analizi boja, ne posvetivši dovoljno pažnje čarobnjačkom bojadisanju djetinjstva, kada nas jedna crvena lopta liječi od zubobolje ili od očaja kišnog popodneva.
Kod putovanja kroz nepoznate prostore i gradove osjeća se suverena snaga boja i mirisa, a nije svejedno da li kod našeg prvog ulaska u koji nepoznati grad miriše svježe pečena kava ili nas pozdravljaju brončani spomenici lovorovim vijencima i svečanom gestom blagoslova dobrih augura. Nije svejedno da li će nam pogled u prvom dodiru s nepoznatim gradom pasti na bijednog prolaznika, na prosjaka ili na herolda, koji srebrnom trubom javlja gradu da su stigli pjesnici s harfama. To su pečati koji ostaju za čitav život, i mi ćemo još na samrtnoj postelji, u posljednjem trzaju sjećanja, sigurno čuti jedan grad s veselom zvonjavom, s radosnim ljudima, gdje biljare po rasvijetljenim kavanama. a drugi bit će za nas dosadna gomila granita, sa sivim, prljavim i tamnim ulicama, gdje zveckaju sitna zvonca po rakijašnicama, a psi se vuku podvinuta repa, podmuklo, usred sveopće čamotinje i glada. Melankolija i zanos, životna radost i umor izviru iz boja i mirisa kao potoci, i, putujući, čovjek se opija tim djetinjastim tajnama, kao što je nekoć davno putovao u sobi od ormara do ormara i od divana do peći.
Tako je moj prvi ulazak u Moskvu ispao žalostan. Kako sam nogom dodirnuo moskovsko tlo, odmah, u prvom trenutku, sa terase Vindavskog kolodvora, namirisao sam žalost. Mirisalo je po snijegu, vrane su graktale sa zlatnih lukovica jedne ruske crkve, a nedaleko kao da su se pripalile prnje: zrak je bio zasićen oporim vonjem spaljena sukna. Jedna gospođa u crnini sjedala je pred kolodvorom u kabriolet i bila mi se pričinila neobično visoka, po svoj prilici zbog toga, jer se uspravila u otvorenim kolima; zatim je sjela, upravo više, zabacila se na stražnje sjedalo, zaogrnula se nervozno krznom i viknula šoferu da krene. Njeno lice bilo je blijedo, a glas taman i neljubazan. Boja tog timbra, tako neočekivano oporog u ustima mlade lijepe žene, impresionirala me, te nisam uspio da skoncentriram svu svoju pažnju na markantnu pojavu dame, jer sad, retrospektivno, ja se vrlo bistro sjećam, da sam zastao zbunjen novim neobičnim prizorom. Na jednoprežnim saonicama sjedio je crnobrad čovjek u crnom kaftanu s bijelim mrtvačkim sandukom na koljenima. Ugledavši grobara u crnom kaftanu, mene je taj bizarni način transporta toliko iznenadio te sam ostao razdrt između nesimpatične dame i hebrejskog grobara sa bijelim okrečenim mrtvačkim sandukom na koljenima. U slijedeći hip (možda još istovremeno, to sad više ne mogu da razlučim), znao sam da je blijedo lice nepoznate gospođe u crnini lice same žalosti, i tako sam već stajao očaran simbolikom njene crnine, boje njenog glasa i njene kobne pojave. Gospođa dala je rukom u crnoj rukavici znak šoferu, mašina je nestala u oblaku prostoga benzina, ostavivši me kao nastrijeljena neodređenim tmurnim osjećajem demonskog mirisa požara i smrti. To stanje ne bi se moglo nazvati tjeskobom, a nije bio ni umor neprospavane noći, kad su ljudima lica zelena, kao utopljenicima.
Osjećaj mirisa paljevine i žalosnog pogreba, više tankoćutna paučina nego jak i izrazit doživljaj maglenog jutra, kada je čovjek prvi put doputovao u jedan grad, a svijest zaogrnuta teškim mirisima i tmurnim bojama zatvara se kao riblje škrge u blatnoj vodi. Da nije bilo ove tajanstvene dame u crnini, da je sjalo sunce, da se nisu dimile pripaljene krpe, da su se mjesto grobara u kaftanu sa mrtvačkim sandukom smijale bijele djevojke, od jednog običnog, najbanalnijeg ulaska u grad bio bi nastao trijumf, upravo tako kao što se javila sjenka ranjene žalosti. Kao kad na gitari vrisne krivi zvuk, ja sam, promatrajući modar oblak benzina što se dimio za kabrioletom, znao da će trebati golem napor volje da bi se svladala đavolska magija gnjilih mirisa i bljutavih boja. Sjeo sam u saonice bespomoćan, u strahu da gledam lijevo ili desno, da ne vidim prosjake, razbite prozore, kudrave pse i ružne žene, i to ne zbog praznovjerja, nego prosto od djetinjaste strave da mi loše impresije prvog moskovskog jutra ne upropaste intimnu inspiraciju, koja mi se uz pojam ovoga grada javlja kao panorama svijetlih horizonata već godinama.
U hotelskoj sobi mirisalo je po paljevini i po karbolu. Grube ponjave na vojničkom kavaletu, pusta, okrečena soba s golim zidovima, sve je to više naličilo na ludnicu nego na hotel. Tresla me je groznica, te, ležeći u postelji, ugledao sam prijeko na zidu, u crno-uokvirenom ogledalu nesimpatična, strana, bradata čovjeka, gdje zuri ravno u mene. Da ne gledam tog indiskretnog stranca u staklu ogledala (od mog subjekta potpuno odvojenu i nesimpatičnu ličnost), ustao sam i prekrio ogledalo crnom pelerinom. Vrativši se u krevet, počela me je ta crna pelerina, prebačena preko ogledala, smetati simbolikom crne zastave. Samo kad mrtvac leži u sobi, zastiru se ogledala crnim suknom. Jastučnice vonjale su po penetrantno oštrom dezinfektoru, a platno isparavalo se vlažno pod znojnim tijelom u temperaturi. Netko je dvaput hrupio u sobu, stao da se nešto objašnjava i prepire, i tako sam ustao da uzmem ključ, da se zaključam, ali ključa nije bilo. Na povratku, iver mi se jedan od neoblanjane daske na podu zabo u meso stopala i dok sam, raskapajući iglom po živome mesu, raskrvario nogu, zimica me potresla, i tako polugol, u nezagrijanoj sobi, cvokotao sam od zime. Stijene bile su zaleđene i dah se dimio kod svakog izdisaja, tako da se čitav onaj histerični štimung razlistao do povišenog bunila, kad čovjek trabunja u potpunoj samoći. U koferu prolila mi se flašica joda po rublju i po vunenom sviteru. Lica nekih pokojnika stala su mi se javljati u polusjeni ormara: čude se mrtvi madžarski kavalerijski oficiri što sam stigao u Moskvu. Gvozdene cijevi od centralnog grijanja stale su pucketati kao da će poteći topla para tim mudrim arterijama, ali pusto pucketanje rasplinulo se kao iluzija i sobom se razlila ponovno ledena tišina.
U intenzivnoj borbi s neprijatnim bojama i mirisima preležao sam sve do sutona, potpuno osamljen i duboko nesretan. Sa dvorišta, osvijetljenog slabim polusvijetlom električne lampe na visokom nakatranisanom stupu, dopirala je blijeda svjetlost i intimno se razlila po stropu, a to je tom neugodnom prostoru dalo nešto od intimne topline ljudskog stana u predvečerje. Javio se klavir; poluglasovi klavira mekani i topli razlijevali su uspomene na neke davne, mrtve sutone, kad se očekuju tople bijele žene u polusnu i samo se čuje kako srce bije u grlu.
Konačno se pojavio na vratima čovjek da me upita što ne silazim.
— Stigao čovjek putnik u gostoljubivu kuću i zaključao se kao da je umro.
Objasnio sam ljubaznom neznancu sve svoje neprilike i sve je tako poprimilo ton vesele anegdote, koja se završila votkom u znak utjehe i dobrodošlice. Votka me je bila ugodno zagrijala i tako sam dugo ostao u šutnji, osjećajući kako dobre i simpatične boje ponovno pobjeđuju infernalnost svih stvari. Na krovu jedne limom obijene jednokatnice, na drugoj strani dvorišta, rastopljene krpe snijega, drveni plotovi, jedno bure sa smrznutom vodom, sve je bilo pokriveno mekanom bijelom bojom. Ono snježno zaleđeno bure pojavilo se sa jedne Brueghelove slike. Tiho je sniježilo, i ja sam dugo snatrio nad čistom bjelinom snijega, osjećajući kako sa svakom pahuljom pada u mene sve veći mir i spokoj. Bilo je sve tiho. U harmoniji boja i zvukova sve se dobro i dostojanstveno vratilo na svoje mjesto.
Miroslav Krleža
Iz knjige Izlet u Moskvu
