Dinamika kojom radna snaga cirkulira Ujedinjenom Evropom nadilazi maštu prosječnog EU-građanina.
Naša je pretpostavka, naime, da prosječni EU-građanin živi tamo gdje ga je zadesilo da živi i ne putuje kada to ne mora. Zašto da se, uostalom, gnjavi s jeftinim letovima (gdje se osoblje ponaša prema putnicima kao prema stoci, ispoljavajući onu posebnu vrstu sadizma koji siromašni ispoljavaju prema siromašnijima od sebe), kada svijet u posljednje vrijeme ionako dolazi k njemu.
Dok jedni, dakle, stoje na mjestu, drugi su mobilni, i sve se vidi kao na dlanu. Jedino mobilnost ujedinjene evropske mafije ostaje nevidljivom.
Tu i tamo saznajem iz novina da je neki srpsko-ruski mafiozo koknuo nekog hrvatsko-albanskog mafioza u nekom evropsko-japanskom restoranu. Čini se da moji bivši zemljaci preferiraju japanske restorane, koji se zovu “Kobe”, i slično. Razumijem ih, ne mogu naši ljudi bez sushija, proždiru sushi sve dok im ne izađe na uši.
Zato je mobilnost istočno-evropske seksualne radne snage vidljiva, to jest vidi se vršak ledene sante koja pliva u dubokim, mračnim ilegalnim vodama. Nedavno sam bila u Oslu. Oslo je mali grad, pa u činjenici da bugarske prostitutke šetkaju oko novootvorenog Nobelovog centra za mir ne treba tražiti posebnu simboliku. Šetkaju se one posvuda, oko hotela “Opera”, koji se nalazi pored samog željezničkog kolodvora, a željeznički kolodvor nalazi se u samom srcu Osla. Baš kao i Nobelov centar za mir. Pitam se zašto baš Oslo? Kao da su EU-pimpovi donijeli neku tajnu rezoluciju o podjeli evropskoga teritorija, pa je južnim Bugarkama pripalo sjeverno Oslo. I dok Bugarke drežde na kišnim i sivim ulicama Osla čekajući na mušterije, u Bugarsku su se stuštili zapadnoevropski pedofili, kamuflirani u korisnike jeftinih bugarskih wellness centara. Ganjaju tamo bugarske dječake i djevojčice, pa bugarski parlament ozbiljno razmišlja da se riješi zatucanih komunističkih predrasuda i donese liberalan zakon o legalizaciji prostitucije. Norvežani su, slijedeći švedski primjer, donijeli zakon o kažnjavanju korisnika seksualnih usluga. Norveški klijenti ubuduće će morati računati, ako ništa drugo, na dodatni financijski rizik. Ti, što svako malo koknu jedni druge, Rusi, Ukrajinci, Estonci, Albanci, Srbi, Turci i tko zna tko sve ne, dilaju sa svježim ženskim mesom. Skoknu do Estonije, Moldavije, Ukrajine, Litve, Latvije, Rusije, Rumunjske, zavrbuju djevojčice, obećaju im posao kućnih pomoćnica i dadilja u Evropi, a djevojčice završe kao seksualno roblje u Hamburgu ili Tel Avivu, po albanskim bordelima ili u mračnim srpskim enklavama po Bosni, u južnoj Srbiji, u arapskim zemljama, posvuda. Trafikarenje u Istočnoj Evropi je jedan od najvećih biznisa, koji, prema najnovijem izvještaju britanskog Helsinki Human Rights Group, donosi tajkunima u sex-industriji od 5 do 22 milijarde godišnje. Žena može biti preprodavana i iskorištavana sve dok ne umre, ne poludi, ili se, što je veoma često, ne odluči na samoubojstvo.
Samoubojstvo je bolje od Turske, gdje se žene u turskom gradu Trabazonu prodaju na tržnici kao roblje. Od Bosne do Izraela žene se prodaju po cijeni od 800 do 15.000 dolara, zavisno od “kvalitete mesa”. Žene su dužne vraćati novac potrošen za svoj transport i pasoše, koji, naravno, ostaju u posjedu njihovih pimpova. Njihovi vlasnici ih izgladnjuju, tuku i podvrgavaju “gang bangu”, što je neka vrsta “testa”. “Ispitna komisija”, njih pet ili sedam, zajednički siluju ženu da bi je pripremili za budući posao. Žena radi sedam dana u tjednu, u toku dana ima od deset do trideset mušterija, i donosi svome bossu golemi profit. Za uzvrat dobiva malo hrane i pokoju cigaretu.
Arapi, koji svoje vlastite žene zamataju od glave do pete, nemaju ništa protiv žestokih provoda s istočno-evropskim mesom. Židovi u Izraelu, kojima vjera ne dopušta razbacivanje sjemena uokolo, izbacuju sjeme u meso jeftino kupljenih Ruskinja. Ruskinje ih, gle, najviše uzbuđuju. Šareni bollywood filmovi, za kojima u posljednje vrijeme luduju Evropljani, prekrivaju mračnu indijsku realnost s tisućama i tisućama bordela, sa ženama koje u bordelima rađaju djecu, koja postaju prostitutke, koje rađaju djecu koja postaju prostitutke. Ruski bogati mafiozi, priča se, imaju svoju vrstu zabave: u svojim banjama koriste gole djevojke kao držače za pepeljare. Djevojke kleče i drže na leđima pepeljare u koje ruski muškarci odlažu svoje cigare.
Globalno trafikarenje – koje ima svoje uhodane putove i savršenu organizaciju, gdje su žene seksualno roblje koje donosi zaradu veću od trgovine drogom i neusporedivo manji rizik – jedna je od najstrašnijih realnosti suvremenog svijeta. Prema službenim statistikama oko milijun žena godišnje postanu žrtvama trafikarenja.
Svake godine milijun novih žena biva pretučeno, silovano, obespravljeno, pretvarano u seksualno roblje i podvrgavano najstrašnijim poniženjima.
Svake godine na tom novom milijunu žena bogate se muškarci preprodavajući njihovo meso drugim muškarcima. Žene ne zarade ništa, njihovi bossovi tretiraju ih gore nego pse.
Pritom je svijet, i njegova muška i njegova ženska polovica, zabavljen tricama, lokalnim i globalnim. Cio svijet digao se na noge prije nekih godinu ili dvije zbog karikature Muhameda objavljene u danskim novinama. U isto to vrijeme milijuni žena žive život gori od psećega i nema nikoga tko će krenuti u protestni marš za njihova prava. Za te žene ne brinu ni religijski oci, ni korisnici njihovih usluga, ni oni koji zarađuju na njima, ni policija, ni državne vlade, nitko osim tihih, anonimnih popravljača svijeta, jednako tihih i anonimnih kao što su one same.
U svoj toj pregolemoj i prestrašnoj globalnoj nesreći nađe se i poneko zrnce gorke sreće, baš kao u srceparajućoj američkoj filmskoj bajci “Pretty Woman”.
Odmah su ga prozvali Giani Piraneze, jer se pojavio u Rijeci s golemim, pirinejskim planinskim psom. Piraneze je bio malešni muškarac, jedva metar i pedeset, takva rasa, šta da se radi, i njegovi su roditelji dosizali jedva metar i pedeset.
Iako malešan, Piraneze je bio skladan, crne, sjajne kovrčave kose, zelenih očiju s dugim crnim trepavicama, bisernih zubiju, savršenih mišićavih nadlanica, s lijepim malešnim šakama, sa savršeno njegovanim okruglastim prstima, ukratko: muška lutka. Upisao je prvu godinu zubarstva u Rijeci, kao i mnogi Talijani: kažu da je doći do zubarske diplome u Hrvatskoj mnogo lakše nego u Italiji. U Rijeci je iste sekunde stekao hordu prijatelja, nedostatak centimetara obilno je kamuflirao lovom.
Plaćao je ručkove i večere, provode i zabave, i dijelio uokolo skupe poklone. Ubrzo je za njim došla i Burekana. Burekana je bila Albanka, ogromna, snažna žena, tri puta veća i šira od Piranezea.
Nadjenuvši Albanki nadimak Burekana lokalni dečki imali su u vidu njezinu veliku, okruglu stražnjicu koja ih je podsjećala na limene tepsije u kojima su lokalni Albanci pekli burek. Burekana se u Italiji obrela kao prostitutka, koju je tamo dovela albanska mafija, a kako je naletjela na Piranezea i kako je uspjela pobjeći mafiji, nitko nije znao. Bila je mirna, šutljiva i spora djevojka, i nije se odvajala od Piranezea. Više je sličila na njegova bodyguarda, ili na pirinejskog planinskog psa, nego na njegovu djevojku. Uostalom, to je i bila, nosila bi ga na rukama kućikada bi se ovaj napio, a napijao se svakodnevno… A onda su jednoga dana nestali.
To jest Piraneze je nestao, a Burekana se vratila u Italiju. Što se, zapravo, dogodilo, nitko nije znao. Kolale su razne priče, neki su Piranezea vidjeli u Barceloni, neki u Madridu, neki u Parizu… Piranezea je dotukao alkoholizam, što i nije bilo teško ako se uzme u obzir njegovo tjelce i količine alkohola koje je ulio u njega. Sve u svemu, Piraneze je izgorio kao šibica. Velika, mirna i šutljiva Burekana živi s njegovim roditeljima. Brine o dvoje malešnih staraca slomljenih srca nesebično i predano. Brine i o pirinejskom planinskom psu, jedinoj dobroj uspomeni na Piranezea. Starci na ovome svijetu nemaju nikoga osim Burekane, pa će joj nakon svoje smrti ostaviti sve što imaju. A imaju, priča se, toliko da njihovo bogatstvo može hraniti pola Burekaninih albanskih zemljaka u naredna dva desetljeća.
I čiča-miča gotova je priča.
Ili nije? Jer što bi bilo da velika, mirna i šutljiva Burekana jednoga dana otvori usta i pusti krik od kojeg će se svijetu zalediti žile, da uzme mač i krene u sječu svih onih glava koje su je ponizile? Što bi bilo da milijuni poniženih žena, probuđenih Burekaninim krikom, uzmu mačeve u ruke i krenu i one… Kamo bi se rastrčali svi oni mračni tipovi, nasilnici, krimosi, dileri, pimpovi, bossovi, uvaženi građani, dobri supruzi i očevi, ti koji svako malo klisnu u bordele kao miševi i iživljavaju se na jeftino kupljenom mesu tuđih kćeri? Kamo bi se rastrčali svi oni brutalni lokalni policajaci i gradonačelnici, ti koji su i korisnici seksualnih usluga i profiteri? Kamo bi se rastrčali svi oni šefovi vlada, političari, ministri, svi ti koji imaju prečeg posla nego da se bave prostitutkama, ali im jeftin zalogaj ženskoga mesa sa strane svejedno nije stran? Kamo bi se rastrčali svi ti milijuni posranaca po svijetu koji sebe s ponosom zovu muškarcima?
Go, Burekana, go!
Dubravka Ugrešić
Reč no. 75/21, 2007.
Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja
