„Zaraziti
nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja nad njim, to
znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvjek, i ta
obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih
bukagija, jer se, sa mnogo sreće i vještine, iz zatvora može
pobjeći i okova se može čovjek osloboditi, ali te obmane(!) –
nikad ni dovijeka. I tako, prihvativši prećutno uvjete života koje
vam vaš neprijatelj postavlja, živite kako on hoće; Upravo, i ne
živite nego strpljivo čekate, sve dok se sav vaš život, zajedno
sa svim onim što ste očekivali, ne pretvori u strpljenje i
beskrajno čekanje, što znači da ste prihvatili rajinski način
života, a to je isto što i put dobrovoljne propasti za sebe i svoje
potomstvo. Da ne bi morali da vas sami ubijaju, zarazili su vas tim
čekanjem koje vas održava u životu i polagano ubija. Uvenućete i
nestati kao što su uvenuli i nestali toliki preci i narodi u
Osmanskom Carstvu, pre vas na isti ili sličan način. Nisu ni
primjetili da su sa puta istinskog života neosjetno prebačeni na
mrtvi kolosjek čekanja bez kraja i cilja. Ne osjećaju to svoje
čekanje kao teret ni kao poniženje, jer su se i sami pretvorili u
čekanje. Sve što jeste i što znate, umijete i možete, stavljeno
je u službu toga čekanja bez kraja i bez ikakvog izgleda na
ostvarenje. Jednima vijek prođe u mučnom i uzaludnom čekanju, a
drugi dobiju i bez najmanjeg čekanja sve što žele i čemu se
nadaju“.
IVO ANDRIĆ (zapis o „Čekanju“)
KARAĐOZOV SVIJET BEZ SVJETLOSTI
Bilješka o Andrićevoj „Prokletoj avliji“
Priča Andrićeve Proklete avlije počinje tamo gdje sve priče završavaju – na groblju. Na samom početku se uspostavlja granični topos. Riječ je o prozoru samostana sa kojeg se pruža pogled na groblje, koje je pod snježnom bjelinom, koja je u jedan ton obojila čitav svijet. Prema tome, roman počinje sa univezalnim toposom groblja, koji uvijek ima i zagrobne, eshatološke konotacije, pored toga što nam i govori o ironiji života. Ta ironija života do izražaja dolazi preko časovnika u ćeliji fra Petra, preko brojnih časovnika koji još rade, a neki su se i zaustavili, baš kao i fra Petrov život, jer nisu bili navijeni. Tu se u pripovjednom tekstu i uspostavlja problematika hronotopa, jer priča počinje na groblju, gdje se dokida mehaničko mjerenje vremena, koje je uvjetovano čovjekovim životom, odnosno potrebom da se ti satovi navijaju, dok se na groblju uspostavlja kosmičko trajanje vremena, ono kojem se ne zna prvi i posljednji otkucaj, a čovjekovo posljednje mjesto na groblju, je najbliže tom poimanju vremena. Ta ironija života se otkriva u sastavljanju inventara stvari koje su ostale iza fra Petra. I baš tu, na rubu smrti, otpočinje priča Proklete avlije. Sam katolički samostan, u kojem otpočinje radnja romana, priziva asocijacije na kolonijalno-imperijalni diskurs, odnosno na ostrvo u ostrvima, na granični odnos katoličanstva i islama, unutar imperijalnih okvira, a sve unutar logike imperija na kojima se zasnivao poredak svijeta. Ta svjetska pukotina između katoličanstva i islama, odnosno između Zapada i Istoka će se, posredno ili neposredno, provlačiti kroz čitav roman. Poslednjih nedelja mnogo i često je pričao o svome nekadašnjem boravku u Carigradu. U ovoj rečenici se uspostavlja problematika centra i periferije, u smislu da je Carigrad Centar imperije, a da se radnja dešava u jednom katoličkom samostanu, u nekoj bosanskoj provinciji, daleko na samome obodu Otomanske imperije. To samo govori da ta podjela svijeta na Istok i Zapad nije potpuna, jer na primjeru katoličkog samostana unutar Otomanske imperije vidimo kako jedan religijski diskurs biva uključen u drugi, čime postaje svojevrsna spona odnosno Most između Istoka i Zapada, koji je tako čest motiv u Andrićevoj književnosti. Sve je to povezano i sa samim naslovom romana, budući da u njemu dolazi do znaka jednakosti između imperije i avlije, dakle između carstva i dvorišta. Fra Petar je u Carigradu uhapšen ni kriv ni dužan, jer je to mutno vrijeme, vrijeme kada vlast prestaje da razaznaje pravog od krivog. Tada fra Petar dospijeva u zatvor, u zatvorsko dvorište, kao jednu mikrocjelinu unutar imperije, koja unutar sebe posjeduje strukturu i ustroj i same imperije. O tome je mnogo pisano u teoriji i filozofiji 20.stoljeća, u smislu da je sistem nadzora u jednom Zavoru identičan sistemu nadzora u jednoj Državi. S tim da je Andrićevo opisivanje jednog zatvora sa Orijenta samo po sebi egzotičan postupak u kontekstu europske literature o totalitarnim sistemima 20. stoljeća. O tim događajima se pripovijeda na principu usmene predaje, jer stari fra Petar pripovijeda jednom mladiću, dakle starac koji je otišao na putovanje u tuđinu, i sa tog putovanja se vratio sa izvjesnim iskustvom, prenosi to iskustvo usmenim putem jednome mladiću, na način na koji se vjekovima prenosilo iskustvo sa starijih generacija na mlađe. Na samom početku fra Petrovog pripovijedanja se nudi presjek carigradskog zatvora, i opisuje se to šaroliko društvo koje se nalazi u zatvoru. Fra Petar priđe ponekom od njih i sluša i gleda malo poizdalje. (“Sva je sreća te sam u civilu i niko ne zna ko sam i šta sam!”) Ovdje se u odnos, to jest u kontrapunktualni odnos dovodi identitet pojednica (katoličkog svećenika iz Bosne) i identitet zatvora (zatvora koji se nalazi u islamskoj imperiji). Zato fra Petar govori da je sreća što nije u svećeničkoj odori, kako ne bi postao Drugost unutar zidina Zatvora. Tu se, prema tome, uspostavlja vanjski, odnosno objektivirani pogled na društvenu stvarnost. Sunce se tek pomolilo, a razgovor već teče. Nad zatvorom se pomolilo Sunce, i tu čitav taj topos Zatvora dobija kosmičke konotacije, odnosno topos Zatvora više ne predstavlja samo imperiju, nego čitav svijet. Izlazak Sunca iznad zatvorskog dvorišta sam po sebi ima jedan univerzalni karakter. Bogami si ti video sveta, Zaimaga. Oko Zaima se stvara krug i on započinje svoju priču. Unutar zatvorskog kruga se oko Zaima također formira jedan krug, koji je neophodan kako bi pripovijedanje moglo da teče. Čitav roman je zasnovan na krugovima unutar krugova, jer čovjekov život je kruženje, kako unutar Zatvora, tako i izvan njega, samo što to kruženje unutar Zatvora na jezgrovit način predstavlja čovjekovu egzistenciju i izvan Zatvora. Zbog svega toga Avlija brzo a neosetno savije čoveka i potčini ga sebi, tako da stane da se gubi. Ovdje se govori o tome kako Zatvor, ili pak Mentalna bolnica, odnosno njihov ustroj, ili sistem nadzora, brzo podjarme pojedinca i prevedu ga na svoju logiku, odnosno na logiku institucije. A svaki čovjek, na jedan način razmišlja unutar institucije, a na drugačiji način izvan nje – bilo da je riječ o Zatvoru ili pak obrazovnoj instituciji. Tako čovek stranac ima stalno osećanje da je negde na nekom đavolskom ostrvu… A iznad sebe vidi samo nebesku dubinu i beskraj, i ništa drugo od svijeta i grada zatvorenik nije u stanju da vidi. U tim časovima opšteg uzbuđenja ludilo, kao zaraza i hitar plamen, ide od sobe do sobe, od čoveka do čoveka, i prenosi se sa ljudi na životinje i mrtve stvari. U Zatvoru se ludilo prenosi munjevitom brzinom, jer su svi ljudi na neobjašnjiv način povezani, baš kao što se to ludilo prenosi i u društvu – u obliku društvenih nereda i ratova. A ta neobjašnjiva povezanost ljudi, odnosno sistem spojenih posuda, koji vlada i između ljudi, ali i između ljudi i životinja, taj odnos dakle, i nije sav od ovoga svijeta, već se radi i o uticajima koji su u svojoj biti kosmički. Nadzornik i njegovi ljudi znaju dobro to dejstvo trule i opasne jugovine… Ta jugovina u Zatvor donosi zadah morske truleži, gradske nečistoće i smrada iz nevidljivih pristaništa… Južni vjetar koji tako pogubno djeluje na psihu zatvorenika, samo je konotacija kosmičkog poretka kojim je zatvor zapravo u svojoj srži prožet. A kad zdravi severni vetrovi zaista nadvladaju jugo i kad se malo razvedri, sunce ograne i vazduh pročisti, apsenici se u gomilama raspu veselo po dvorištu, sunčaju se i šale i smeju, kao prezdraveli bolesnici ili spaseni brodolomnici…
U KARAĐOZOVOJ „PROKLETOJ AVLIJI“ SVI NOSE TERET KRIVICE
Zatim fra Petar pripovijeda o upravniku zatvora, izvjesnom Karađozu, koji je znao kako Avlija diše. Već prve godine on je stekao svoj nadimak Karađoz. I zaista je ta Avlija i sve što je sa njom živelo i što se u njoj dešavalo bila velika pozomica i stalna gluma Karadozovog života. Karađoz je bio vladar tog svijeta, koji je za njega bio velika pozornica, baš kao što je i svijet jedna velika pozornica. Naročito je zanimljivo Karađozovo razlikovanje krivih i nevinih. Baš kao što u Ludnici nema zdravih pacijenata, jer čim prekorači prag te ustanove, pacijent postaje zapravo Lud, tako ni u Karađozovom Zatvoru nema nevinih. Možda se to može i usporediti sa krivicom koju neki likovi (kakvi su likovi u Kafkinom romanu) osjećaju samim dolaskom na svijet – jer roditi se znači zbog nečeg biti kriv. – Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovde nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo. Prokleta avlija je zasnova na principu sužavanja i zbijanja stvarnosti svijeta unutar zidina zatvora. Po crvenkastoj svetlosti na nebu i na retkim vršcima kiparisa iza visokog zida videlo se da sunce naglo zalazi tamo negde na drugoj strani nevidljivog grada. Jedno vreme i celo dvorište bilo je puno rumenog odsjaja, ali se brzo praznilo kao nagnut, četvrtast sud, i sve se više punilo senkom prvog sutona. Opet ovdje zapažamo granični topos, samo što je taj granični topos krajnje kosmičke prirode – riječ je o granici između dana i noći, koja se odvija unutar zatvorskih zidina. Ukupno pripovijedanje fra Petra o odnosima unutar zatvora, koji su se uvijek odvijali na površini, kako je to zapisano u romanu, biva s vremena na vrijeme prekinuto tim kosmičkim smjenama, koje svim tim događajima unutar zidina daju jedno kosmičko značenje, shvatanje svijeta koji egzistira unutar Zidina Zatvora – svijeta koji je razbijen u svojoj cjelovitosti Zidovima koji su djelo ljudskih ruku. Prema tome Svijet nije od postanka Zatvor, ali je čovjekovom organizacijom društvenog života postao zapravo Zatvor. Jer ne samo Zatvor nego i Carevine, Imperije i Države su omeđene baš onim Zidovima kojima je omeđen jedan Zatvor samo što unutar tih Zidova ljudi imaju osjećaj prividne slobode. Čovjek je svoju egzistenciju na ovoj planeti omeđio Zidovima, ali izvan tih Zidina vlada nebeski beskraj i prostor potpune slobode, ali to je prostor koji ne pripada čovjeku nego Bogu – kako se to slikovito opisuje na kraju Proklete Avlije, kada fra Petar, izašavši iz Avlije posmatra svjetla Carigrada, koji kao da je napola uronio u nebesa. Pripovijedanje unutar zatvora se odvija prstenasto, na principu smjenjivanja fra Petrovih sagovrnika, putem kojeg se, uvjetno kazano, po vertikali daje presjek Zatvora, baš kao što se taj presjek nudi i po horizontali. Prstenasto pripovijedanje se odvija na principu pripovijesti unutar pripovijesti. Početni okvir je razgovor fra Petra i nekog drugog zatvorenika u nekom uglu Zatvora, da bi se odatle prstenasto širilo pripovijedanje. Preko tog smjenjivanja razgovora sa zatvorenicima, koji potiču iz različitih dijelova Otomanske imperije, se s jedne strane, nudi presjek Zatvora, a s druge strane presjek same Otomanske imperije. Najbolji je primjer Haimovo pripovijedanje o Ćamil-efendiji, a potom i Ćamil-efendijino pripovijedanje o povijesti Džem-sultana. Pripovijest o Džem-sultanu kojeg Zapadni kršćanski vladari drže u zatočeništvu zapravo je paralelna priča o fra Petru kojeg drže u zatočeništvu u istočnjačkoj islamskoj imperiji – odnosno u Carigradu. Također je zanimljiv pripovjedni postupak kada Ćamil-efendija govori kako je on zapravo Džem-sultan.
DŽEM SULTAN – TO SAM JA
Tome je predhodila dugotrajna uvertira nakon koje je Ćamil, potpuno slomljen, izgovorio svoje hrabre i sudbonosne riječi, Džem sultan – to sam ja:
„Tako je išlo i trajalo dugo. Negdje u toku te noći izvan vremena, koje sunce odmjerava svojim izlascima i zalascima, i izvan svih ljudskih odnosa Ćamil je priznao otvoreno i gordo da je istovjetan sa Džem sultanom, to jest sa čovjekom koji je, nesrećan kao niko, došao u tjesnac bez izlaza, a koji nije htjeo, nije mogao da se odreče sebe, da ne bude ono što je.
-Ja sam to!- rekao je još jednom tihim ali tvrdim glasom kojim se kazuju presudna priznanja i spustio se na stolicu”.
To je najdublja stranica ispisana u našoj književnosti o tome kako su bliske, identične sudbine ljudi bez obzira na vjekove, stepenice društva, kostime i dekore koji ih dijele, zapisao je B. Mihajlović davne 1960. godine. Ovo je velika metafora o identiteu svih ljudi. Nije nimalo čudno što ju je napisao Ivo Andrić, pisac najsuptilnijih nijansi jednoga svijeta i pjesnik velike zajednice ljudskih bolova i radosti.
Ćamil-efendijino pripovijedanje o Džem-sultanu ponekad prelazi u historiografiju, odnosno pripovijedanje preuzima postupke koji pripadaju historiografiji, što je i razumljivo, budući da je Ćamil-efendija povjesničar. Stoga je Andrićeva Prokleta avlija i priča o slobodi, odnosno o mjestu čovjekove slobode u svijetu koji je ustrojen na prinzipu Zida i Zatvora. “Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.” Ovdje se roman Prokleta avlija svrstava u brojna djela iz literature 20. stoljeća, koja govore o totalitarnim režimima i pogromima, progonima i zatvaranju nevinih, samo što se ovdje kroz pripovijedanje o događajima koji su se dogodili u povijesti, govori pored ostalog i o savremenom povijesnom trenutku – odnosno o totalitarizmima koji su bili na sceni u vrijeme kada je napisan ovaj roman. Prokleta avlija se završava sa jednim viđenjem svijeta kao beskrajne pustinje bez imena i znaka: I tu je kraj. Nema više ničeg. Samo grob među nevidljivim fratarskim grobovima, izgubljen poput pahuljice u visokom snegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju bez imena i znaka. Ta hladna pustinja bez imena i znaka je zapravo vasiona, koja ima svoju nepromijenjenu egzistenziju sa i bez čovjeka. Ali čovjek ima sposobnost da pripovijeda, da konstruira sistem znakova kojim pokušava da osmišljava svoje postojanje omeđeno tom hladnom pustinjom i zvjezdanim beskrajem. Čovjek suočen sa hladnim grobljem. Time ovaj Andrićev roman počinje i završava, sve se odvija unutar jednog kruga, baš kao što je i čovjekov život ograničen kružnicama, Zemlje i Sunca – i tom beskrajnom kruženju kojemu je jedina krhka brana čovjekovo pripovjedanje.
Marko Raguž
Sarajevo, ljeto 2023
