I
sad je tu kraj
And
now the end is here
I
tako se suočavam s tim posljednjim zastorom
And
so I face that final curtain
Prijatelju,
razjasnit ću
My
friend I’ll make it clear
Iznijet
ću svoj slučaj, u koji sam siguran
I’ll
state my case, of which I’m certain
Živio
sam život koji je ispunjen
I’ve
lived a life that’s full
Proputovao
sam svaku autocestu
I
traveled each and every highway
I
više, mnogo više…
And
more, much more…
FRENK SINATRA – „MY WAY“ (MOJ PUT)
A ŠTA AKO I KORLEONE „POZELENI“ U SARAJEVU?
Šta je bolje: „Evergeen“, pita se Kum uz zagonetni smiješak na licu, ili „pedeset nijansi zelene“? Korleone bi, ako je to nužno, i „pozelenio“ u Sarajevu samo da posao „cvjeta“. Na žalost, „biznis“ sve slabije ide. „Na grani je izvisio“, što ćemo vidjeti iz priče koja slijedi, i jedan od balkanskih Kumova. Bez novca je i već pomalo umoran od „mamuzanja mrtvog konja“. Visi na grani, što bi se uličnim žargonom reklo, i razmišlja o životu. I dok on očajava odpočinje jedna nova filmska priča.
„Eine taube sitzt auf dem Zweig und denkt uber das Leben nach“. Upravo tako, baš kao u onom poznatom filmu Roja Andersona: „Golub sjedi na grani i razmišlja o životu“.
Švedski režiser R. Anderson je za pomenuti film dobio venecijanskog „Zlatnog lava“. Tom prigodom je izjavio: „Zapanjujuće je da smo mi veoma slični, gdje god da žive ljudska bića. Imamo zajednička bazična osjećanja poput poštovanja, straha, sreće i tuge. Ponekad mislimo da je to drugačije, ali u najdubljim dijelovima naše duše, mi smo veoma bliski jedni drugima. Čak i ljudi u malim afričkim selima imaju iste stvari na pameti – kako preživjeti, kako biti srećan, jesti, piti i imati djecu.“
Ovo lijepo zvuči, ali u paralelnom svijetu „podzemlja“ ne misle tako.
„Jede se kavijar pije se džin, ima se para ima se čim“. Ili se barem radilo tako, dok su „poslovi“ išli dobro. Dramatične posljedice globalne krize i u ovom mafijaškom miljeu ostavljaju sve dublje tragove. Jedan novi Vito Korleone je nervozan zbog škripca sa parama. „Gute zeiten, schlechte zeiten“. Sada shvata i težinu one kletve: Dabogda imo, pa neimo. I tako, dok su ga crne morile misli iza leđa mu neko priđe i lagano ga kucnu po ramenu. Ruka mu, po inerciji sama od sebe, napravi munjevit pokret ka unutrašnjem dijelu sakoa. Skoro da je potegao revolver zbog prevelike nervoze. Na sebi je imao elegantno „lister“ odijelo koje se na momente sjajilo kao patkova glava, te košulju bijelu kao snijeg.
„A, ti si“, kaza sa olakšanjem kad je ugledao jednog od svojih najpovjerljivijih ljudi. Grubim pokretom ruke popusti čvor na leptir mašni. Dok je tresao okovratnik kako bi rashladio znojavi vrat, na unutrašnjem dijelu kragne se na tren moglo pročitati ime Pierre Cardin. Po načinu odijevanja se lako može prepoznati da se radi o čovjeku sa stilom i finim ukusom. I u kriminalnom miljeu ima finog svijeta, nisu svi isti. Bolje da te mrze zbog onog što jesi, govorio je ponekad, nego da te vole zbog onog što nisi.
„Radosne vijesti“, reče tip sa nadimkom „Munja“ koji užurbano šefu dade poveliku svotu novca, govoreći: „pozdravi iz Sarajeva“.
„Dugo vam je trebalo. Kako ste ih „opeljušili“, upita ga?
Ponovo „kružni tok“ i ponovo je uspjelo, odgovori „Munja“. (Riječ je o jednom od brojnih kružnih tokova koji su sagrađeni proteklih godina u Sarajevu.)
Bravo, pohvali ga Kum. Bio sam skoro ostao bez novca, reče dok je kovertu sa novcem brzim pokretom stavljao u unutarnji džep sakoa.
.„Ima još jedna radosna vijest, dodade „Munja“. U pripremi je novi „kružni tok“ težak okruglo jedan milion.
„Kako vam stalno uspijeva isti fol? Već smo im u Bosni uzeli preko sto miliona maraka na te „jeftine lažnjake“ sa preuređenjem raskrsnica. Zavrtili smo im pamet tim „kružnim tokovima“.
„Eh, kako? Dok je ovaca bit će i vune“, odgovori „Munja“ i uze nekoliko žetona ispred njega. Rulet se zavrti. Na koje polje, da stavi? Crveno ili crno?
Stavlja na „crno polje“ i gubi. Kum je za to vrijeme ležerno pijuckao viski sa ledom i slušao glazbu. Ma, je li ono „Frenki boy, upita „Munju“? Na tren zastade, pokušavajući se sjetiti pjesme koja se u pozadini tiho čula. Prepozna njegov omiljeni hit „My Way“ od Frenka Sinatre. Taj hit i legendarni Amar Osim rado sluša, dobaci Munja i misli mu odlutaše ka „dolini ćupova“ i stadionu Želje. S tugom u srcu se prisjetio i one „nedelje kad je otišao Švabo“. Onako sam za sebe sa puno sjete u glasu promrmlja: Pa dobro, ako Sarajevo i propadne (nedo Bog), preživjet će bar Željo.
Kum ga prenu iz razmišljanja svojim pitanjem:
„Pretpostavljam da donosiš i radosne vijesti. Šta je ovog puta, ponovo jedan kružni tok u Sarajevu“, upita ga kum sada već vidno raspoložen pripaljujući polovicu kubanske cigare. „Povukla vlagu kurva kubanska“, promrmlja onako više za sebe, „stalno se gasi“.
„Ne, nije u Sarajevu“, odgovara mu suradnik. „Ljeto je, selimo se na jug. Novi kružni tok je planiran u Mostaru i težak je okruglo milion maraka“.
„Šišajte ih i dalje kad su ovce“, odgovori Kum pripaljujući novu kubansku cigaru. U Sarajevu im sve raskrsnice pretvorite u kružne tokove. Toliko im uvrnite pamet dok im se ne „zamanta“, kao u vrtlogu.
Ma ide sve kao podmazano, asistent će njemu, grad je nakon ubistva Joze Leutara potpuno u našim rukama. Nedavno smo im „odradili“ i jednog inspektora unutar zgrade SIPA-e, gurao je nos u naše poslove sa nekakvom istragom oko sportskih kladionica.
Samo tako nastavite, pohvali ga Kum. Par godina pred rat, nastavlja evocirajući uspomene, od Sarajeva smo bili napravili pravi Las Vegas. I u kokošinjcima su visili naši poker aparati, sjećaš li se? Cijeli grad je „tuknuo“ na jevtini provincijski bordel. Eh ta dobra, stara vremena.
Jeste, jeste. To je bio pravi El-Dorado, ali sada je još bolje. Cijela je država skrojena po našoj „mjeri“. Preko naših ubačenih „krtica“ kontroliramo i žive i mrtve duše. Nismo više „podzemlje“, kako su nas godinama nazivali. Sad smo mi gore i sa dobrim Bošnjanima završavamo svaki posao lako i brzo. Ljepše nam je u Sarajevu nego na Kubi. U ovoj pitomoj Bosni nema Če Gevare da nas rastjera. I Mostar sve više i više postaje kooperativan, pa i Banja Luka će na koncu, nadam se, pasti bez ispaljenog metka. Sami nam pružaju „ručice“ da ih povedemo „tamo gdje vječno Sunce sja“. Nastade smijeh. „Munja“ se pred šefom osjećao jako ponosno, nakon ove „elegantne“ rečenice koju je izgovorio. U opuštenoj atmosferi su nastavili „cugati“ i proslavljati svoj novi „poslovni uspjeh“. Da li će se onih „pedeset nijansi zelene“ na koncu ponovo pretvoriti u nekakav petovjekovni „evergreen“, ostaje da se vidi.
MARKO RAGUŽ
Sarajevo, ljeto 2023.
