Prvo su ulazili polako, jedan po jedan, gotovo smjerno, pokajnički, u tišini. Kao da ih je jutarnja jeza što plazi od prstiju u tijesnim čizmama do vrha nakostriješenog tjemena, navodila na to da se uz zadnju stranicu kamiona, pod gumenu ceradu, penju baš tako nijemo, kao u kakvom pogruženom, tihom solilokviju, protkanom tu i tamo tek ponekim prozuklim, pušačkim kašljem.
Potom, sve brže, kako ih je sve više pristizalo, u ranoj jutarnjoj izmaglici, u mrkozelenim, daždevnjačkim koporanima, s kapuljačama i puškama što su nevoljko zveketale sudarajući se s koljenima i laktovima. Već bi se začuo i smijeh u dubini pod ceradom, poneko bi izustio i početak kakve pjesmice. Neudobno je bilo sjedjeti na povaljenim gredama duž kamionske utrobe i svi su jedva čekali da njihov konvoj konačno krene.
Za očekivati je bilo da će ih njihova ruta voditi na ophodnju po rubovima grada što je, ležao pitomo zavaljen u maglenim čaršafima rane zore. Ali ni u snu se nisu mogli nadati da će im to mjesto, u kome su mnogi od njih proveli dobar dio života, sad izgledati tako tuđe, daleko i strano. Skoro da ništa nisu mogli vidjeti od njihovih dobro poznatih zidina, ( i po sunčanom danu nekako oporih sivih i sumornih), tek nekoliko štrčećih minareta, tornjeva crkvi, neke više zgrade koja se propinjala u vis iznad sivog vela a na čijim površinama ni najoštrije oko nije moglo primijetiti ožiljke preostale iza svježih gelera, krhotina otpalog betona, snajperskih i mitraljeskih rupa.
Samo do prije par godina, ovakvim jutrima i najtvrđe uho s obližnjih brda moglo je da čuje ciliktavo zveckanje prvih tramvaja. Ali sad je tišina bila tiša od najdubljih tišina u doba mira, kad se nad gradom, za guste avgustovske sijeste, slegne troma prašina ljeta, koja kao pamuk upija sve glasove i zvuke. Ali i ljetu se izgubio svaki trag, ta, već je oktobar, zapreten u oblacima dima, isparenjima nepoznatog porijekla, ili je to njihov kamion stao sipljivo da reži uz kakav veći uspon, ispuštajući kroz vrući auspuh svoju dimljivu dušu? Tad zapijevajući, ojkački glasovi iz utrobe postaju još jači, kao da iznureno motorno kljuse očajnički tjeraju uz nesavladivu strminu.
***
Pogled mu neprestano pada na izgužvane nogavice maskirnih pantalona i, po nekoj navici da uvijek pamti sve po principu nekog čudnog kontrasta, sjeća se kako je sa svojih desetak godina bio obučen u neke smiješne bijele traperice, koje su mu blesavo landarale oko članaka i stopala u crnim adidas patikama. Onda se skoro svaki treći dan odvozio tramvajem u stari kraj, kvart grada koji davno biješe napustio, jer su roditelji dobili nov, udoban stan među novosagrađenim soliterskim fazama: A,B,C, po tim slovima razvrstavali su se stanari novih naselja u sarajevskom polju, prosperitetnih i u budućnost propetih aglomeracija.
Sjeća se kako je jednim takvim crvenim cilindravim tramvajem odlazio u stari zavičaj, ka onom parku u krugu čije se ovalne rondele oko širokog bazena prepunog svježe vode, odvrtilo skoro čitavo njegovo djetinstvo. Zašto je odlazio baš tamo a ne negdje drugdje, ni danas ne uspijeva sebi da objasni? Jednostavno je, poput kakvog čeličnog opiljka strugotine bivao povučen moćnim magnetizmom parka, ukrug poredanih hotela, blijedožućkastih zdanja s nizovima lučnih svodova na ulazima. „Srbija“, „Bosna“, Hecegovina“, imali su hoteli istaknuta imena na pročeljima ispod mrkih zabata austrijskog kroja. Na rubu rondele stajala je bronzana figura blago povijene nage žene s dugačkom kosom čiji su tamnosjajni slapovi odisali vlagom i patiniranom plijesni. Od fontane koja je vječito izbacivala gejzirski uspjenušane mlazove vode, zrakasto su se pružale pošljunčane staze, nekoliko godina potom izbetonirane i ravne. Po ivicama parka u jednakim razmacima bjehu raspoređene klupe od zelenkasto ofarbanog drveta, užlijebljene u željezne, vitičaste okvire naslona i nogu. Pored svake u zemlju je bila pobijena mrežasta metalna korpa za otpatke. Nikako ne može objasniti sebi zašto je uvijek birao istu klupu, u dnu parka, a gledala je na kao ebanovina sjajna leđa povijene žene, možda zbog razbokorenog šipkovog grma nadnesenog nad klupu, a pružao je izvjestan zaklon i primjernu dozu hladovine.
Slijegalo se dosadno utornikovo poslijepodne na glave rijetkih šetača, na hotelske krovove, na cvijetnu rondelu od božjačkih maćuhica, bolesnih hrizantema, dirljivih glavica cvijetka „dan i noć“. Tu je konačno mogao odmoriti svoje bijele traperice izgužvane na tramvajskom sjedištu, pantalone kojih se stidio jer, činilo mu se, u gradu niko osim njega takve nije nosio. Nije mislio ni o čemu posebno. Možda bi tek zatreperio u zebnji od kakvog radoznalog pogleda, činilo mu se da svako od ovih slučajnih prolaznika tačno zna šta se krije u toj inokosnoj, mršavoj spodobi koja dreždi sama na toj prokletoj klupi. Pa da je bar ponio kakvu koricu hljeba da njome nahrani uzgegane golubove što vječito izvjedaju za kakvom ispalom mrvicom!
Niti jednom za tih očajničkih dokonih boravaka na drvenoj parkovskoj klupi nije ugledao nikog poznatog, ni jednog poznanika, kamoli prijatelja. A da ih je kojim zlehudim slučajem i spazio, sigurno bi skrenuo pogled u nojevskoj nadi da će ostati neprimjećen.
***
Kao pri kakvoj proširenoj fotografskoj blendi na koju je do tada tek padala mrvičasta, rasparčana, kapljičasta svjetlost gromuljica svijetlog cvijeća, prštećeg vodoskoka, blještavih odsjeva suncobranskih s hotelskih uspavanih terasa, odjednom se, kao kakvim snažnim potezom četke sve slilo u blistavi amalgam, neprozirni veo krečne, titanijumske bjeline: vidio je sebe kako dječjim koracima stupa sitno pošljunčanom stazom u blizini četverouganog spomenika od tamnog mermera, u čijem su okviru pustopašni jeleni i izukrštani oblici srna, činili razrašljanu mrežu kroz koju je opojno zelenkasto, proljećno lišće platana treperilo u jari ranog jutra. Otac ga je držao za vlažni dlan i tako su zajedno išli pored golemog sanatorijuma-banje, a iz nevidljivih sumpornih izvora kuljao je opori miris tvrdokuvanih jaja. Iza njihovih leđa ostao je uzvitlani impozantni lunaparkovski točak sa sjedištima nalik letećim tanjirima, vitka njegova ljuštura propeta u plavičasto nebo bez ijednog oblaka, uvijek je izazivala buru straha u njegovom, zgrčenom, povijenom srcu.
***
Pitao je oca: „ a šta se nalazi tamo daleko?,upirući prstom u nevidljivo mjesto ponad krošanja visoke aleje, „gdje?-pitao je otac, „tamo, tamo!- nastavljao je, uzalud zastajkujući i propinjući se na prste, a otac je, kao da je slutio na šta njegovo pitanje smjera, odgovorio. „Bijeli svijet“.
Onda bi se on stišao u razmišljanju o tom „bijelom svijetu“, jer mu je namah postalo jasno da je otac u pravu. Zaista, njihove tamne prilike u dnu drvoreda rastapale su se u izobilju bijelog proljećnjeg svjetla.
***
„A šta bi volio da budeš kad porasteš ?“- pitao ga je zatim otac. Dječak je u glavi imao sasvim neodređen pojam o tome šta znači to „odrasti“. I zašto je to uopšte važno?
A otac ionako nije sačekao njegov odgovor, samo se nasmijao: „Vječiti putnik, to ti je najbolje biti!“. „Vječiti putnik“, reče otac.
***
Kamion je najzad zastao, kao iznureno goveče kad klone pored puta, zelenkasta žaba zaglavljena u procjepu među dva vodolaza, a zemlja je bila raskvašena i meka, od brojnih guma koje su tom stazom do sad prošle. Diže se zeleni kraj gumenog poklopca s njihove konzerve, i ono što odmah ugledaše bilo je zajapureno sijerkasto lice s napućenim rumenim jagodicama i dva dalijevski nakostriješena brka iznad supijanog osmjeha – „Brane!“
Brane odmah izdeklamova, ne mogući više da suspreže talas bola i ogorčenosti među svojim stisnutim uzdama“ „ Hajde, šta tu, gore je zadnjih dana palo na hiljadu granata.“!
Čim su se našli na travnatoj ledini, kosini koja je vukla dalje uz vrletnu stazu kojom im je bilo suđeno da nastupe, približi mu se neko nepoznato lice koje odmah zatraži cigaretu, i, zaklanjajući plamen upaljača masnim dlanovima, prozbori o tome kako se prije tri dana neka osiona „zolja“ zabola pravo u drvo ispred Braninih nakostriješenih brkova, detonacija ga je bacila nazad u rov kao krpu, i samo je blagodatna debljina tog stabla spriječila da nam se danas on ne smiješi iz Vječnih lovišta, nego slavodobitno na otpustu s ove crne smjene! Tako da će naš dobri Brano i dalje u miru grickati sardine u svom logu pored Aleje i od duga vremena skidati snajperom keramičke čašice s električnih stubova!
***
Odvrnuo je pogled od ovog neznanca koji je brzo nastavio da klipše niz naglo osunčani brijeg u sustret njihovom sad praznom kamionu, koji će ga odvesti u spokoj pod glorijete onog davnog cvijeća a o kome ovaj užurbani pušač vjerovatno nije nikad mislio.
Dok su drugi već polako odmicali nekadašnjim zemljanim putem za odvoz drvene građe, momku u izgužvanim maskirnim pantalonama nije preostalo ništa drugo nego da na leđa, uz tešku mesinganu šipku kalašnjikova, podigne i veliku, bibavu, gumenu „žabu“, punu vode. „Vječiti putnik“, mislio je, s fontanom na plećima za žedne flanere šumskim krajolicima, izgubljenim u oktobarskoj magli koja se ovdje kod nas uvijek rano spušta.
Ma koliko upinjao pogled, kroz rašljaste grane divljeg šipurka i bukovih stabala, nije mogao vidjeti ni jednog jelena, niti jednu srnu.
Nedeljko Simanić
Priča je dio pripovjedne zbirke u nastajanju pod nazivom “Djeca u soliterima”
—
