Dogodilo se to u Burmi jednog kišom natopljena dana.
Bolećiva svjetlost, poput žuta staniola, padala je ukoso preko visokog zida u zatvorsko dvorište. Stajali smo i čekali ispred ćelija kažnjenika osuđenih na smrt te niza šupa s dva reda željeznih šipki s prednje strane, nalik na male kaveze za životinje. Svaka ćelija bila je veličine tri na tri metara i u njima nije bilo gotovo ništa osim ležaja slupana od dasaka i posude s vodom za piće. U nekim od njih, iza rešetki, čučali su smeđi tihi ljudi omotani u svoje gunjeve. Bili su to osuđenici na smrt koje je valjalo povješati u roku od tjedan dva. Tad izvedoše i osuđenika iz njegove ćelije; Hindusa, kržljava i sitna čovjeka obrijane glave i zamagljenih vodenastih očiju. Imao je gust, čekinjast brk, neskladno prevelik za svoje sitno tijelo, tako da je nalikovao brkovima što ih nose komičari na filmu. Čuvala su ga šestorica visokih zatvorskih stražara Indijaca i pripremala za vješala.
Dvojica su stražarila uza nj s bajunetama na puškama, dok su mu drugi stavljali lisičine na ruke, potom su provukli lanac kroz lisičine i zakvačili ga za svoje opasače, pa mu ruke od pasa gore čvrsto privezaše uz tijelo. Tiskali su se uza nj ne puštajući ga ni za tren iz ruku u gotovo brižnom i milujućem stisku, kao da su se cijelo vrijeme htjeli ponovo uvjeriti, opipavajući ga neprestano, da je još uvijek tamo.
Podsjećali su na čovjeka što rukama grabi još živu ribu pa se boji da bi mu mogla pobjeći skočivši natrag u vodu. A on je tu stajao kao da ga se to sve baš ništa ne tiče, puštajući ruke mlohavo konopima, kao da uopće ne primjećuje što se s njim zbiva.
Odbilo je osam sati i iz udaljene se vojarne začu dalek osamljen glasić vojničke trube kako svira zbor. Upravitelj zatvora, vojni liječnik sijedih kratkih brčića kao četkica za zube i gruba glasa, koji je stajao podalje od nas ostalih I zamišljeno čeprkao po šljunku svojim štapom, podiže glavu na zvuk trube. »Pobogu, Francis, požurite!« – povika razdražljivo. »Trebalo je da taj čovjek sad već visi. Zar još niste gotovi?«
Francis, naduzničar, debeo Dravid u odijelu od bijela platna i sa ziatnim naočalima, mahnu svojom crnom rukom. »Yes, sir; yes, sir« – žurno će Francis. »Sve je kako treba biti. Krvnik čeka. Evo, polazimo.«
»Hajde, onda, što čekate? Zatvorenici ne mogu dobiti doručak dok to ne završimo.«
Pošli smo prema vješalima. Dva su stražara stupala svaki sa svoje strane osuđenika s puškama nakoso; druga su ih dvojica slijedila držeći osuđenika za ruku i rame, kao da ga istodobno i guraju i podupiru. Mi ostali, suci i njima jednaki, išli smo za njima. Odjednom, kad prijeđosmo jedno desetak metara, povorka se zaustavi bez ikakva znaka upozorenja. Dogodilo se nešto stravično – pas, doskitao tko zna odakle, pojavio se u dvorištu. Dotrčao je među nas uz glasno lajanje i skakao je oko nas savijajući se cijelim tijelom, presretan što je našao toliko ljudi na okupu. Pas je bio krupan i kudrav, križanac između terijera airedalske pasmine i obična seoskog pseta. Trenutak se propinjao oko nas, a tad, prije nego ga je itko od nas dospio otjerati, baci se na osuđenika i odskočivši sa zemlje pokuša da mu lizne lice. Svi ostadosmo osupnuti, odveć zastravljeni da bismo pograbili psa ili ga zaustavili.
»Tko je pustio u dvorište to prekleto pseto? Uhvatite ga odmah!« – zaurla upravitelj srdito.
Stražar istrča iz pratnje i potrča nespretno za psom, ali pas je neprestano poigravao te mu izmicao smatrajući sve to dijelom neke igre. Mladi stražar Evroazijac pokupi šaku šljunka i pokuša psa otjerati kamenjem, ali pas se hitro izmicao kamenju te ponovo pošao za nama, Njegovo je štektanje odjekivalo od zatvorskih zidova. Osuđenik, u šakama dvojice stražara, gledao je nehajno preda se kao da je to sve još jedna formalnost koju valja obaviti prije vješanja. Tad, nakon nekoliko minuta natezanja, netko ščepa psa. Prodjenuli smo mu moj rupčić kroz okovratnik i ponovo pođosmo dalje sa psom koji se još uvijek otimao cvileći.
Još nam je valjalo prijeći nekih četrdesetak metara do vješala. Promatrao sam smeđa gola leđa osuđenika ispred sebe. Hodao je nezgrapno s obje svezane ruke, ali podosta postojana koraka uz trzaje u hodu kako koračaju Indijci koji nikad ne ispruže koljeno u hodu. Pri svakom bi koraku njegovi mišići kliznuii natrag na svoje mjesto; uvojak kose na njegovu tjemenu poskakivao je gore-dolje dok su mu se stopala utiskivala u vlažan šljunak. Iznenada, usprkos čvrstom stisku zatvorskih stražara, osuđenik zakoraknu malčice u stranu da mimoiđe lokvu na stazi.
Čudnovato, ali istom u tom trenu prvi put u životu sinu mi što to znači smaknuti zdrava čovjeka pri punoj svijesti. Kad sam vidio osuđenika kako je zakoraknuo u stranu da mimoiđe lokvu, spoznao sam sav misterij, svu neizrecivu nepravdu koja se čini kad se uništava život koji je još u punom zamahu. Taj čovjek nije bio na samrti, dapače, bio je još živ i zdrav koliko smo i mi bili. Svi su organi u njegovu tijelu radili – njegova je utroba probavljala hranu, koža se obnavljala, nokti su mu rasli, stvaralo se novo tkivo – sve je mučno radilo u dostojanstvenu bunilu. Njegovi će nokti rasti i kad bude stajao nad rupom pod vješalima i dok bude padao kroz zrak, kad mu preostane još samo desetina sekunde života. Njegove su oči vidjele žuti šljunak i sive zidove, a njegov je mozak razmišljao, rasuđivao, zaključivao – zaključivao čak o lokvama. On i mi, sačinjavali smo skup ljudi koji su hodali zajedno, gledali, čuli, osjećali, shvaćali jedan te isti svijet, ali za dvije minute uz brz škljocaj, jedan će od nas umrijeti – jedan um manje, jedan svijet manje.
Vješala su stajala u malom dvorištu koje je bilo odvojeno od glavnog zatvorskog dvorišta i obraslo u visok trnovit korov. Bila su podignuta na postolju od cigle kao šupa s tri zida prekrita daskama, a nad njima su se izdizale dvije grede s poprečnom motkom s koje je visio konop.
Krvnik, sjedokosi robijaš u bijelom zatvorskom ruhu, čekao nas je pokraj svoje sprave. Čim smo ušli, pozdravio nas je čučnjem punim ropske puzavosti. Na Francisovu zapovijed, dva stražara ščepaše osuđenika čvršće no ikada te ga napola odvukoše, a napola odguraše do vješala, nespretno mu pomažući da se uspne uz ljestve na postolje. Tad se za njima popeo i krvnik te mu stavio konop oko vrata.
Stajali smo i čekali. Stražari su se postavili u neuredan krug oko vješala. I tada, kad je omča bila stegnuta, osuđenik poče vapiti svom Bogu, monotonim glasom, glasno ponavljajući: »Ram! Ram! Ram! Ram! Ram!« ne uspaničeno i ustrašeno poput molitve ili zapomaganja, nego smireno, ritmički, gotovo poput postojanih udaraca o muklo zvono.
Pas mu odgovori cviljenjem. Krvnik, još uvijek uz vješala, izvadi malu pamučnu kukljicu i navuče mu je preko glave, ali taj glas, sad zatomljen tkaninom, uporno i dalje ponavljaše: »Ram! Ram! Ram! Ram! Ram!«
Krvnik siđe s postolja i postavi se spremno držeći u ruci polugu. Prolazile su duge minute. Postojan, zatomljen vapaj osuđenika i dalje se ponavljao: »Ram! Ram! Ram!« – ne sustajući ni trenutka. Upravitelj, glavom poniknutom na prsa, polagano je čeprkao štapom po zemlji. Možda je brojio vapaje dopuštajući osuđeniku da ih izrekne u određenom broju – pedeset, možda, ili čak stotinu. Svi smo promijenili boju u licu. Indijci posivješe kao loša kava, a jedna ili dvije bajunete počeše drhtati. Gledali smo u svezana, zakukuljena čovjeka pod vješalima i slušali njegove vapaje dok nas je sve salijetala ista misao: Oh, smakni ga brzo; učini tom već jednom kraj, ušutkaj taj jezovit glas! Iznenada, upravitelj se odluči. Podignu glavu i mahnu u brzoj kretnji štapom. »Chalo!« –povika gotovo sa žestinom.
Začu se štropot, a potom zavlada mrtva tišina.
Osuđenik je pao u rupu dok se konop vrtio i sukao. Pustio sam psa i on odmah potrča ka stražnjoj strani vješala, pa kad tamo stiže, stade na mjestu, zalaja i pobježe u kut dvorišta među korov gledajući u nas bojažljivo. Obiđosmo vješala da utvrdimo osuđenikovu smrt. Visio je nožnim prstima upravljenim ravno prema zemlji, polagano se okrećući na konopu, mrtav ko kamen.
Upravitelj podiže štap i gurnu s njim mrtvo tijelo koje se polagano njihalo. »Mrtav je« – reče upravitelj. Izvukao se ispod postolja vješala i duboko uzdahnuo. Odjednom je nestalo zlovoljna izraza s njegova lica. Pogledao je na svoj ručni sat. »Osam sati i osam minuta. E pa, to bi bilo sve za danas, hvala bogu.«
Stražari, pošto su skinuli bajunete s pušaka, odmarširali su iz dvorišta s vješalima. Pas, otriježnjen i svjestan da je počinio nepodopštinu, šmugnuo je hitro za njima. Pošli smo iz dvorišta s vješalima mimo ćelija s osuđenicima što su tu čekali da i na njih dođe red, te uđosmo u veliko zatvorsko dvorište. Kažnjenici su pod nadzorom stražara naoružanih štapovima već dobivali svoj doručak. Čučali su u dugim redovima držeći u ruci svoju limenu posudicu, dok su ih dva stražara s čabrima obilazili i kutljačom im dijelili rižu, što se doimalo sasvim prirodnim, veselim prizorom poslije vješanja. Sve nas je zahvatio dubok osjećaj olakšanja sada kad j e sve bilo gotovo, da bismo bili mogli zapjevati, potrčati, cerekati se. Počeli smo bučno čavrljati, svi u jedan glas.
Evroazijac, mladić što je hodao uza me, kimnu glavom uz značajan smiješak prema puteljku kojim smo došli. »Znate li, gospodine, naš se prijatelj (mislio je na obješenog čovjeka), kad je čuo da je njegova molba za pomilovanje odbijena, upišao na pod svoje ćelije. Od straha. – Izvolite, uzmite jednu moju cigaretu, gospodine. Kako vam se dopada moja nova srebrna kutija za cigarete, gospodine? Kupio sam je u torbara; dvije rupije i osam anasa. Otmjen evropski stil.«
Nekoliko se ljudi počelo smijati – čemu, činilo se da nitko nije znao.
Francis je hodao uz upravitelja i živo pričao: »Da, gospodine, sve je prošlo kako treba. Sve je bilo učas gotovo – klik! upravo tako. E, nije baš uvijek tako – bome nije! Sjećam se slučajeva kad se liječnik morao zavući pod vješala i povući osuđenika za noge da bi utvrdio njegovu smrt. Vrlo neugodno!«
»Izmotavate se, a? To nije lijepo od vas« – reče upravitelj.
»Ah, gospodine, još je gore kad se počnu otimati. Jedan osuđenik, sjećam se, uhvatio se grčevito za šipke svog kaveza kad smo došli po njega. Nevjerojatno, gospodine, ali šestorica ga je stražara jedva otrgla od njih; po trojica su ga vukla za svaku nogu. Pokušali smo ga urazumjeti: ’Budi pametan’ – rekli smo mu – ’pomisli na svu bol i muku što nam zadaješ!’ Ali ne, nije nas taj htio poslušati! Ah, bio je vrlo neugodan.«
Zatekao sam se i sam u smijehu. Svi su se smijali. Čak se i upravitelj osmjehnuo dobrohotno. »Najbolje da svi izađemo i nešto popijemo« – reče sasvim prijazno. »Imam bocu whiskyja u kolima. Dobro će nam doći.«
Izađosmo na cestu kroz velika dvokrilna vrata zatvora.
»Vukli su ga za noge!« – uskliknu odjednom sudac Burmanac i prasnu u glasno hihotanje. Svi se počesmo ponovo smijati. U tom nam se trenutku Francisova priča učinila osobito smiješnom. Svi smo popili zajedno čašicu, domoroci zajedno s Evropljanima, sasvim prijateljski.
Mrtvac je ostao visjeti stotinjak metara iza nas.
Džordž Orvel
»Adelphi«, augusta 1931
Prevod: Marijan Krmpotić i Vladimir Roksandić
