Zbog njegove likovne i narativne zavodljivosti ali, još više, zbog njegove metafizičke produbljenosti, slikarstvo Voja Stanića možemo upoređivati i dovesti u analogiju sa mnogim velikim imenima i pojavama moderne i klasične umjetnosti i duhovnosti. Na mojem spisku nalaze se : De Kiriko, Šagal, Magrit, Brojgel i Boš, Jonesko, Pirandelo, Markes, Gogolj i Goldoni. Vivaldi. Čaplin, Luj De Fin i Felini – zatim, nadrealizam, anti-drama, magični realizam i commedia dell arte – te pitanje koje, za svaki slučaj, moramo da razjasnimo glasi: Kako je, pored svih njih i pored svega toga, moguće tvrditi da je Stanić makar i zeru originalan slikar a on to, kao malo ko, bogami , sasvim jeste.
No, opet, kad smo sve ovo vidjeli i sve pomenute veličine prepoznali, zar ne bi, barem u krajnjoj liniji, valjalo, ipak, zaključiti da je ovdje u pitanju jedno vrlo vješto slikarsko-špijunsko oko koje je uspjelo da od drugih, kao i od stvarnosti, odšpijunira slikarske teme za sebe? Zaista u Stanićevo špijunsko oko lako je povjerovati naročito kada je riječ o tzv. stvarnosti. Štaviše, tako nešto nam i sam Stanić sugeriše, naprimjer na jednoj od svojih slika, na kojoj se, on lično, čas puzeći a čas čučeći, muva iza nekog zida i odatle, vrlo indiskretno (ali, s’ obzirom da je sve to predstavljeno neodoljivo duhovito, i nadasve šaljivo na svoj račun, nećemo reći i bezočno) osmatra situaciju s druge strane zida, gdje se svako na svoj (znači, tipično stanićevski) način – dakle, svako vršeči svoju radnju i upražnjavajući svoju opsesiju – odaje hedonizmu jedne jarko osunčane plaže.
Otprilike na onaj način na koji je, kako kažu naivni, Tolstoj uhodio svoju svastiku da bi iskrojio jedan lik, reklo bi se da Stanić uhodi (i špijunira) život u nekom mediteranskom mjestu – te na ulicama, trgovima, plažama, pučinama i rivama, komšilucima i kafanama, na krovovima i iznad krovova toga mjesta, opservira razne epizode u kojima, onda, kombinuje banalno, uzvišeno i komično, zatim tragično, patetično, groteskno i fantastično, te, najzad, moguće i nemoguće – da, povrh toga, kombinuje De Kirika, Joneska i druge pomenute, da sve to miješa onako lako kao što miješa boje – i,eto, vam njegove umjetnosti! Zaista bi se reklo da je upravo tako jer, na prvi pogled, tako izgleda. Ali, već na drugi pogled – ne ostaje mnogo od toga. Zašto? U prvom redu zato što je Stanić prije svega drugog, filozof, kako ga u nedostatku podesnijeg izraza moramo nazvati i mada je on, besumnje, uvijek bio dobrog vida i otvorenih očiju, nikad njegov posao nije mogao biti da jednostavno posmatra i zapaža šta se u raznolikim lokalnim situacijama dešava kako bi to, onda, predočio na svojim slikama – jer kad bi to bilo tako bio bi Vojo Stanić običan lokalni slikar i (ja) ne vidim kako bi, u tom slučaju, uopšte mogao da zakači u samu konstrukciju vizuelnog i empirijskog svijeta i da unutar te konstrukcije razmotri i rasporedi tolike detalje, tolike ljudske i druge događaje kao što je, vidimo, učinio.
Stanić je, kažem, u prvom redu filozof vidljivog i, posebno, ljudskog svijeta te njegov posao čine ideje i likovni eksperimenti koji iz njih proizilaze. Upravo je iz ovih operacija izronila pomenuta konstrukcija i proizišao jedan sistem koji je, kako je primijećeno, u isti mah, i kosmos i država za koju (za državu) valja odmah da kažemo, da ako možda i nije sasvim „pijana lađa“ (kako bi rekao Artur Rembo) sigurno jeste prilično pripita. Razmatran kao država, Stanićev svijet jeste stalni spektakl, karneval i cirkus. No, preko toga, on je jedna šarena pozornica apsurda. Međutim, nije ta država takva zato što su oni u njoj odlučili da prave karneval, spektakl i pozorište apsurda (ili možda, neki spektakularni apsurd) – nego je ona takva zato što je neka viša (fizička ili metafizička) sila održava u takvom stanju, zato što jedna nepoznata gravitacija pravi od nje izdvojen kosmički sistem i određuje njegovu očiglednu nagnutost, ošamućenost i nakrivljenost, bez obzira šta o tome misle i šta, pri tome, hoće oni koji ga naseljavaju.
Zahvaljujući otkriću takve anti-gravitacije, Stanić je u svojem takmičenju sa stvarnošću, stvorio jedan od najprostranijih umjetničkih svjetova u kojem je manje-više moguće sve, i u kojem je, na svoj način, sve pojmljivo – sa jedinim izuzetkom same ljudske komunikacije i poimanja. Zato u njegovoj državi-kosmosu, ljudska bića, neodoljivo slična dječijim igračkama i, bez obzira na gomilu kojoj pripadaju, izolovana poput lutaka, mjesečara i robota, upražnjavaju svoje radnje i opsesije unutar jednog rituala bez vjere: nema, naime, u tome ritualu, vjere u uzrok i posledicu kao ni vjere u sledeći trenutak i protok vremena. Nema čak vjere u elementarnu razboritost! A, ruku na srce, i nema mnogo razloga za takvu vjeru – pa tako, naprimjer, jedno od tih stvorenja, pušeći lulu, kao u cirkusu, tjera bicikl po žici zategnutoj preko mora i ono to čini striktno za svoj račun koji se ni najmanje ne tiče drugih učesnika na slici – koji, šta više, neće čak ni da ga pogledaju, dok mi, sa svoje strane, možemo biti sasvim sigurni da oni to nikako (i) ne mogu, s obzirom da svako od njih, istovremeno i takođe za svoj račun, već tjera nešto po svome, ili prosto bludi u horizont čije granice dosežu najdalje do vlastitog nosa.
Prethodni primjer jedan je od mnogih koji, na karakteristično stanićevski način objašnjavaju atomizovani svijet u kojem je komunikacija među ljudskim bićima, kao komunikacija među robotima, lutkama, mjesečarima i mrtvim dušama, teška i nemoguća. Otprilike, nešto slično je izloženo u Joneskovim i drugim anti-dramama u kojima se, prirodno, vode brojni razgovori ali su to uvijek razgovori bez sporazumijevanja i stvarnog kontakta – a, takođe se, nešto slično, zaista, dešava u stvarnosti koju suviše dobro poznajemo i osjećamo na svojoj koži, posebno ovih godina / decenija kad, bezmalo, pa svako, ma koliko da je „mali“ ili „veliki“ uporno tjera (kao po onoj žici zategnutoj preko mora) – uporno tjera svoju politiku i izlaže svoja uvjerenja i to na precizno takav način da ga niko drugi, čak i da hoće (a, neće!) ne može razumjeti. Osim, naravno, ako samo sporazumijevanje ne shvatimo prema onoj gužvi, na jednoj staroj Stanićevoj slici na kojoj, uz jednu stranu nekog grebena vrve i jurcaju put vrha pripadnici nekog plemena (ili, recimo, zarobljenici neke opsesije ili opcije) dok, uz drugu stranu, to isto čine zarobljenici druge opsesije i opcije i, poslije čeonog sudara na samom vrhu, svako od njih, kao prosto i mrtvo tijelo, pada dolje, u morsku vodu – pa je za sve njih, po svemu sudeći, put prema gore i put prema dolje, jedan isti put, kao što bi kazao onaj (veliki) grčki filozof koji je nazivan „Mračni“.
Za likovnu pozornicu Voja Stanića reklo bi se da jeste jedna prostrana, blistavo i vedro (upravo renesansno) osvijetljena praznina ( a za nju bi čovjek pomislio čak da je naš pravi i jedini zavičaj, naše prvo i poslednje metafizičko boravište) – u kojoj se odigravaju razni događaji i zbivaju mnoga čuda, da je to raskošna i sjajna predstava mentalne, moralne i svake druge zapuštenosti, šarene slike otuđenja koje je, ko zna kad (a naročito sad) obuzelo pojedince i zajednice. Jednu teoriju pomoću koje ćemo verbalno opisati i objasniti događaje ovoga „živog teatra“ možemo izvući čak iz starog Lajbnica : prema tome, ovo je sistem monada dobro zatvorenih u sebe, s tim što taj sistem nosi na sebi znak i grb ovog vremena pa je to šareni sistem monada bez međusobne povezanosti – i baš to je, izgleda, vjerna slika svijeta koji je, zato što je,semantički i na druge načine, iscrpljen, (još jednom) izgubio svoj temeljni smisao i značenje. Drugu teoriju – koja će u dodiru sa prethodnom, konačno definisati Stanićevu umjetnost kao metafizičku možemo izvući iz Luče mikrokozma, budući da je upravo kod Stanića,kao vizuelni aksiom koji se dalje ne da razlagati, kao apriorno optičko (i metafizičko) načelo kojim se potčinjava njegov kosmološki sistem, kao malo gdje, predočeno baš to da „biće vrí u luče sjajne“ – kao što se kaže u „Mikrokozmi“ – iako (da se još malo, parafrazirajući ga, držimo Njegoša) nije, pri tome, uopšte jasno da li „zemlja priviđenje nije“.
Odmaknut od onog rasparčanog sistema monada da bi ga proučio i unio mu naknadnu (a to znači estetičku) povezanost, odmaknut od onih mjesečara, karnevala i igračaka – i primaknut njima – kao mikro događajima koji se obrazuju te izvjesno (duže ili kraće) vrijeme postoje (i traju) u svjetlosnoj makrokozmi (pa onda prođu) – i primaknut, dakle njima iz istih (saznajnih i estetičkih) razloga, Stanić je stvorio ogromno djelo koje se, po briljanciji i istinitosti, nalazi u dodiru i dosluhu sa djelima svih (onih) veličina koje smo pominjali a kojima i sam Stanić, kao najbliži srodnik, sigurno je, pripada. Ne znam ništa posebno o stvarnim uticajima među njima (čak vjerujem da oni, u direktnom obliku, i ne postoje) kao što se, mislim, uopšte ne zna kako je, uza sve korelacije, svako od njih posve svoj, samosvojan i autentičan – ali se, u svakom slučaju, dobro vidi da je (ovdje) u pitanju veliki kód i koncenzus o stvarnosti, kao što se vidi dobro da je to koncenzus i borba za kód velikih duhova.
Milorad Simunović
