Anatomija Fenomena

Vrat crne mačkice [Tema: Kortasar]

Foto: Eduardo Mallmann

Uostalom nije bilo prvi put da mu se to dešava ali je u svakom slučaju uvek Lućo bio taj koji je povlačio prvi potez, tobože bi se nemarno oslonio ne bi li okrznuo ruku neke plavuše ili riđokose koja bi mu se dopala, koristio je priliku kad god bi se metro zaljuljao na krivini, a gada bi usledio odgovor, ostvario bi se spoj, prstić bi na trenutak ostao u klopci a onda nezadovoljno ili ljutito lice, sve je zavisilo od mnogih stvari, ponekad bi izišlo na dobro, krenulo bi, ostalo je ulazilo u igru onako kako su stanice ulazile u prozor na vagonu ali te večeri je bilo drugačije, prvo se Lućo smrzao i kosa mu bila puna snega koji se na peronu rastopio, i hladne kapi su mu klizile ispod šala, ušao je u metro na stanici u Ulici Bak prazne glave i tela priljubljenog uz mnoga druga u iščekivanju trenutka uz peć, čaša konjaka, čitanje novina pre nego što se prihvati nemačkog između pola osam i devet, sve po starom osim ove crne rukavice na držaču, među gomilama ruku i laktova i kaputa crna rukavičica koja se drži za metalnu šipku a on s vlažnom smeđom rukavicom koja na šipci stoji čvrsto da ne bi ugnjavio gospođu s paketima i kenjkavom devojčicom, odjednom svestan malenog prsta koji kao da je hteo da uzjaše njegovu rukavicu, provirio iz prilično otrcanog rukava od zečjeg krzna, mulatkinja je izgledala prilično mlada i nekako odsutno gledala u pod, tek jedno od mnogih ljuljanja zbijenih gela; Luću se to učinilo kao prilično zabavno odstupanje od pravila, ruka mu je ostala mirna, nije odgovarala, mislio je da je devojka rasejana, da nije svesna tog lakog uzjahivanja na vlažnog i nepomičnog konja. Voleo bi da ima dovoljno mesta da izvuče novine iz džepa i pročita naslove koji govore o Bijafri, Izraelu ili klubu Estudijantes iz La Plate, ali novine su bile u džepu s desne strane i da bi ih izvadio morao bi da pusti šipku gubeći tako neophodan oslonac na krivinama, tako da je najbolje da ostane miran, otvarajući kratkotrajan prazan prostor između kaputa i paketa da bi devojčica bila manje tužna a njena majka prestala da joj se obraća tonom sudskog izvršitelja.

Gotovo nije ni pogledao mladu mulatkinju. Sada je nazreo žbun njene kovrdžave kose pod kapuljačom na kaputu pa kritički pomisli kako je uz ovoliku vrućinu u vagonu sasvim lepo mogla da je zabaci i baš tada ga prst ponovo pomilova po rukavici, prvo samo jedan, a zatim dva, popeše se na pokislog konjica. Krivina ispred Monparnas-Bjenvenija gurnula je devojku na Luća, ruka joj je skliznula s konja da bi se dočepala šipke, tako je mala i glupava pored velikog konja koji ju je, naravno, sada zagolicao gubicom od dva prsta, ne navaljujući nego samo iz šale, još dalek i vlažan. Devojka kao da je iznenada primetila (ali i njena rasejanost, pre toga, takođe je u sebi imala nečega iznenadnog i naglog) i još malo odmakla ruku, gledajući Luća iz mračne rupe koju je pravila kapuljača, da bi se potom zagledala u svoju ruku kao da joj nešto zamera ili kao da proučava pristojna odstojanja.

Mnogo je sveta sišlo na Monparnas-Bjenveniju pa je Lućo već mogao da izvadi novine, ali umesto toga on nastavi da proučava ponašanje ručice u rukavici s malo podsmešljivom pažnjom, ne gledajući devojku koja je sada posmatrala ponovo vidljive cipele na prljavom podu gde su iznenada nedostajali plačljiva devojčica i još mnogo sveta koji je sišao na stanici Flagjer. Trzaj pri polasku naterao je obe rukavice da se grčevito uhvate za šipku, svaka za sebe, ali dok je voz stajao u stanici

Paster, Lućovi prsti potražiše crnu rukavicu koja se nije izmakla kao prvi put, nego se nekako olabavila oko šipke, postala još manja i slabija pod pritiskom dva, tri prsta, cele šake koja se penjala i sporo i obazrivo je prisvajala, ne oslanjajući se previše, istovremeno uzimajući i ostavljajući u gotovo praznom vagonu, i sad kada se vrata otvaraju na stanici Volonter devojka se, okrećući se malo-pomalo na jednoj nozi, suočava s Lućom ne dižući glavu, kao da ga gleda iz rukavice pokrivene celom Lućovom rukom, i kada mu najzad uputi pogled jer ih je oboje protreslo drmusanje između Volontera i Vožirara, njene velike oči skrivene u tami kapuljače kao da su samo na to i čekale, nepomične i ozbiljne, bez traga osmeha ili prekora, bez ičega osim beskrajnog iščekivanja, što u Luću izazva neku neodređenu nelagodnost.

– Uvek je ovako – reče devojka. – S njima se ne može izići na kraj.

– Ah – reče Lućo, prihvatajući igru ali pitajući se zašto nije zabavna, zašto je nije osetio kao igru mada ništa drugo nije moglo da bude, nije bilo nikakvog razloga da pomisli da je to bilo šta drugo.

– Ništa se tu ne može – ponovi devojka. – Ne razumeju ili neće da razumeju, ko će to znati, ali se ne može ništa protiv toga.

Obraćala se rukavici, gledajući Luća ali ga ne videći obraćala se crnoj rukavičici, bezmalo nevidljivoj ispod velike smeđe rukavice.

– I sa mnom je isto – reče Lućo. – Nepopravljive su, zaista.

– Nije isto – reče devojka.

– Ma jeste, i sami ste videli.

– Nema tu šta da se priča – reče ona, oborivši glavu – Izvinite, ja sam kriva.

Bila je to igra, svakako, ali zašto nije bila zabavna, zašto je on nije osećao kao igru kad nije moglo da bude ništa drugo, nije bilo nikakvog razloga da misli kako je to bilo šta drugo.

– Recimo da su one krive – reče Lućo odmičući ruku kako bi naglasio množinu, potkazao krivce na šipci, urukavičene ćutljive daleke mirne krivce na šipci.

– Nije to isto – reče devojka. – Vama se čini da je isto, ali je sasvim različito.

– Dobro, uvek jedna mora da počne.

– Da, uvek jedna.

Bila je to igra, samo je trebalo poštovati pravila ne zamišljajući da postoji nešto drugo, nekakva istina ili očajanje. Zašto da ispadne budala, umesto da joj ide naruku kad joj je već tako naspelo.

– U pravu ste – reče Lućo. – Treba učiniti nešto protiv toga, ne treba ih pustiti.

– Ništa ne vredi – reče devojka.

– Stvarno, čoveku malo popusti pažnja, i vidite šta se desi.

– Da – reče ona. – Iako se vi samo šalite.

– Ma ne, govorim isto tako ozbiljno kao i vi. Pogledajte ih.

Smeđa rukavica igrala se češući ce o nepomičnu crnu rukavičicu, prevlačeći prstom po zglavku, puštala je, išla do kraja šipke i zastajala da je gleda, čekala. Devojka pognu glavu još niže i Lućo se ponovo upita zašto sve ovo nije zabavno sada kad mu je još samo preostalo da nastavi igru.

– Kada bi bilo ozbiljno – reče devojka, ali nije govorila njemu nije govorila nikome u bezmalo praznom vagonu. – Kada bi bilo ozbiljno, onda možda.

– Ozbiljno je – reče Lućo – i stvarno im nema leka.

Sada ga ona pogleda u lice, kao da se budi, metro je ulazio u stanicu Konvension.

– Ljudi ne mogu da razumeju – reče devojka. – Kad je u pitanju muškarac, naravno, odmah pomisli da…

Prostaci, nema šta, a osim toga, treba da požuri jer su ostale još samo tri stanice.

– A još crnje i gore ako je u pitanju žena – nastavi devojka. – Već mi ce dešavalo, iako počnem da pazim na njih čim uđem, i sve vreme, ali eto vidite.

– Razume se – prihvati Lućo. – Naiđe trenutak kad se čovek zaboravi, pa to je prirodno, a onda one iskoriste priliku

– Ne govorite u svoje ime – reče devojka. – Nije to isto. Izvinite, ja sam kriva, silazim na Korenten Seltonu

– Nego šta nego ste krivi – našali se Lućo. – Trebalo je da siđem kod Vožirara, a vidite, zbog vas sam propustio dve stanice.

Zaokret metroa ih gurnu na vrata, ruke skliznuše i spojiše se na kraju šipke. Devojka je i dalje nešto pričala, glupavo se izvinjavala; Lućo ponovo oseti prste crne rukavice kako se penju po njegovoj ruci, stežu je. Kada ga ona iznenada pusti mrmljajući smeteno nekakvo izvinjenje, ostalo mu je da uradi samo jedno, da pođe za njom preko staničnog perona, stigne je i potraži njenu ruku koja je kao izgubljena visila naglavce ispod rukava i besciljno se klatila.

– Ne – reče devojka. – Molim vas, nemojte. Pustite me na miru

– Kako da ne – reče Lućo ne puštajući joj ruku. – Ali ne bih voleo da sada tek tako odete. Da smo imali više vremena u metrou…

– Za šta? Više vremena za šta?

– Možda bismo na kraju nešto zajedno pronašli. Nešto protiv ovoga, hoću da kažem.

– Ali vi mene ne razumete – reče ona. – Vi mislite da…

– Ko zna šta ja mislim – reče pošteno Lućo. – Ko zna da li u kafani na uglu imaju dobru kafu, i da li uopšte postoji kafana na uglu, ovaj kraj gotovo nimalo ne poznajem.

– Ima neka kafana – reče ona – ali je loša.

– Nemojte mi reći da se niste nasmešili.

– Neću, ali kafa je loša.

– U svakom slučaju, kafana je na uglu.

– Da – reče ona, i ovoga puta se osmehnu gledajući u njega. – Ima neka kafana, ali je kafa tamo loša, a vi mislite da ja…

– Ništa ja ne mislim – reče on, i bio je đavolski u pravu.

– Hvala – reče neočekivano devojka.

Disala je kao da ju je stepenište umorilo, i Luću se učini da drhti, ali ponovo malena zarozana mlaka bezopasna odsutna crna rukavica, ponovo pod prstima oseti živost, micanje, stezanje obavijanje uznemirenost lagodnost toplotu zadovoljstvo nežnost malecke crne rukavice prstići dva tri četiri pet jedan, prsti u potrazi za prstima i rukavica u rukavici, crna u smeđoj, prsti između prstiju, jedan između prvog i trećeg, dva izmeću drugog i četvrtog. Eto šta se događalo, ljuljuškalo se tik iznad njihovih kolena, bilo je prijatno i protiv toga se nije moglo ništa, ili je bilo neprijatno i opet se protiv toga nije moglo ništa, naprosto se dešavalo, i nije se Lućo poigrao šakom koja je smestila prste među njegove i uvijala se i poskakivala, ali na neki način nije ni devojka koja je teško disala pošto se popela uz stepenice i izlagala lice sitnoj kiši kao u želji da s njega spere ustajali mlaki vazduh iz hodnika metroa.

– Ovde stanujem – reče devojka pokazujući neki visok prozor među mnogobrojnim prozorima mnogobrojnih potpuno jednakih visokih zgrada na suprotnoj strani ulice. – Mogli bismo da napravimo neskafe, mislim da je to bolje nego da idemo u bar.

– Oh, da – reče Lućo i sada su se njegovi prsti polako sklapali oko rukavice kao da stežu vrat crne mačkice. Soba je bila prilično velika i prilično zagrejana, u njoj azaleja, visoka lampa, ploče Nine Simon i krevet u neredu koji je devojka postiđeno i uz izvinjavanje namestila u dva poteza. Lućo joj je pomagao da stavi šolje i kašičice na stočić kraj prozora, napravili su jak i zaslađen neskafe, ona se zove Dina a on Lućo. Zadovoljna, kao s olakšanjem, Dina je govorila o Martiniku, o Nini Simon, na trenutke je ostavljala utisak jedva stasale devojke u toj jednostavnoj crvenoj odeći, minisuknja joj dobro stoji, radi u nekoj kancelariji, kad polomiš zglob onda jako boli ali skijanje u februaru u Gornjoj Savoji, ah. Dvaput je zastala i zagledala ce u njega, počela da govori nešto tonom sa šipke u metrou ali se Lućo našalio, dosta je bilo, sad ćemo nešto drugo, nema potrebe za tolikom upornošću, ali istovremeno je uviđao da Dina pati, da joj možda nanosi bol time što tako brzo odustaje od komedije, kao da je to sada uopšte važno. A treći put, kada se Dina nagla da dolije vruće vode u njegovu šolju, ponovo cedeći kroz zube kako nije ona kriva, to joj se samo povremeno dešava, pa on valjda vidi kako je sada sve drugačije, voda i kašičica, povinovanje svakom pokretu, tada je Lućo shvatio ali đavo će ga znati šta, iznenada je shvatio ali bilo je drugačije, prešlo je na drugu stranu, šipka je još važila, igra nije bila igra, polomljeni zglob i skijanje su mogli da idu dođavola sada kad je Dina ponovo govorila a on je nije prekidao ili menjao temu, puštao je, saosećao, bezmalo čekao verujući jer je besmisleno, ili možda zato što Dina sa svojim tužnim licem, svojim malenim grudima koje nisu govorile u prilog tropskoj klimi, jednostavno zato što Dina. Možda bi trebalo da se zatvorim, rekla je Dina bez preterivanja, ne biraju one vreme, vi ste vi, ali kad su drugi u pitanju. Kad su drugi šta. Drugi vređaju, šljepkaju po zadnjici, na posao, mala, šta mi se tu cifraš. Ali onda. Onda šta. Ali onda, Dina.

– Mislila sam da ste razumeli – reče Dina osorno. – Kažem vam da bi možda najbolje bilo da se zatvorim.

– Koješta. Ali ja sam, u početku…

– Znam. Kako i ne biste pomislili u početku. Baš je o tome reč, u početku se svako prevari, to je sasvim logično. Sasvim logično, sasvim logično. A bilo bi logično i da se zatvorim.

– Ne bi, Dina.

– Ali tako je, jebi ga. Izvinite. Nego šta je. Bolje to, nego ono drugo. Već toliko puta. Nimfo ne znam šta. Kurvice, radodajko. Na kraju krajeva, bilo bi mnogo bolje. Ili da ih sama sebi odsečem sekiricom za meso. Ali nemam sekiricu – reče Dina smešeći mu se kao da još jednom moli za oproštaj, kako je smešna tako zavaljena u naslonjači, klizi od umora, izgubljena, s minisuknjom koja joj se sve više zadiže, zaboravlja na sebe, samo ih gleda kako uzimaju šolju, sipaju neskafe, poslušne licemerke marljive kamenjarke kurvice nimfo šta li ono beše.

– Nemojte govoriti koješta – ponovi Lućo, gubeći glavu zbog tog poigravanja ko zna čime, željom, nepoverenjem, zaštitom. Znam da je neprirodno, trebalo bi pronaći uzroke, trebalo bi. Uostalom, zašto ići toliko daleko. Mislim na zatvaranje ili na sekiricu.

– Ko zna – reče ona. – Možda bi trebalo ići vrlo daleko, do kraja. Možda bi to bio jedini način da se izvučem.

– Šta to znači vrlo daleko? – upita Lućo umorno. – I kakav kraj?

– Ne znam, ništa ne znam. Samo se plašim. I ja bih izgubila strpljenje da mi neko ovako govori, ali ima dana kad. Tako je, dana. I noći.

– Ah – reče Lućo primičući šibicu cigareti. – Pošto i noću, naravno.

– Da.

– Ali ne kada ste sami.

– I kada sam sama.

– I kada ste sami. Aha.

– Razumete šta hoću da kažem.

– Dobra je – reče Lućo ispijajući kafu. – Sasvim je dobra, vrlo vruća. Baš nam je to trebalo po ovakvom vremenu.

– Hvala – reče ona jednostavno, i Lućo je pogleda jer ona nije želela ni na čemu da mu zahvali, jednostavno je osećala da joj je ovaj trenutak odmora nešto nadoknadio, šipka je najzad prestala.

– A pritom niste bili ni zli ni neprijatni – reče Dina kao da pogađa.

– Nije važno što mi ne verujete, ali prema meni prvi put niste bili ni zli ni neprijatni.

– Prvi put šta?

– Pa to, da neko ne bude ni zao ni neprijatan.

– Da ne počnu da?…

– Jeste, neki počnu, a vi niste bili ni zli ni neprijatni.

– Jesu li vas ikad uhapsili zbog toga? – upita Lućo spuštajući šolju na tanjirić laganim i promišljenim pokretom, vodeći ruku da bi se šolja spustila baš posred tanjirića. Zarazno, burazeru.

– Ne, nikada, međutim… Ima drugih stvari. već sam vam rekla, ima onih koji misle da je namerno pa i sami počnu, isto kao vi. Ili se razbesne, žene, na primer, pa moram da siđem na prvoj stanici ili da bežim iz prodavnice ili iz kafane koliko me noge nose.

– Nemoj da plačeš – reče Lućo. – Ništa nećemo postići ako se rasplačeš.

– Neću da plačem – reče Dina. – Ali nikada nisam mogla s nekim ovako da razgovaram, posle… Niko mi ne veruje, niko ne može da mi poveruje, ni vi mi ne verujete, samo ste dobri i ne želite da me povredite.

– Sad ti verujem – reče Lućo. – Do pre dva minuta i ja sam bio kao ostali. Možda bi trebalo da se smeješ umesto što plačeš.

– Vidite – reče Dina sklapajući oči – vidite da ne vredi. Ni vi, iako tako govorite, iako verujete. Suviše je glupo.

– Išla si na pregled?

– Jesam. Znaš već, umirujuća sredstva i menjanje sredine. Nekoliko dana se zavaravaš, misliš da…

– Znam – reče Lućo pružajući joj cigarete. – Čekaj. Tako. Da vidimo šta će da radi.

Dinina ruka uze cigaretu palcem i kažiprstom, a srednji prst i malić istovremeno pokušaše da se obmotaju oko Lućovih prstiju, on je bio pružio ruku i pažljivo posmatrao. Oslobodivši se cigarete, njegovih pet prstiju spustiše se i obuhvatiše malu tamnoputu šaku, blago je stegoše, počeše polako da je miluju, pa skliznuše i ostaviše je da drhti u vazduhu; cigareta pade u šolju Iznenada se ruke podigoše do Dininog lica, ona se povi nad stolom dok ju je potresalo grcanje kao da povraća.

– Molim te – reče Lućo podižući šolju. – Molim te, nemoj. Nemoj tako da plačeš, nema nikakvog smisla.

– Neću da plačem – reče Dina. – Ne bi trebalo da plačem, naprotiv, ali vidiš.

– Drži, prijaće ti, vruća je; napraviću sebi drugu, čekaj da operem šolju.

– Ne, pusti, ja ću.

Ustadoše istovremeno, sudariše ce pored stola. Lućo vrati prljavu šolju na stolnjak; ruke su im bile mlitavo opuštene uz tela; samo usne se dodirnuše. Lućo je gledao Dinu pravo u oči koje je ona sklopila, sva u suzama.

– Možda – promrmlja Lućo. – Možda to treba da radimo, jedino to možemo učiniti, i onda.

– Ne, nemoj, molim te – reče Dina, nepomična i ne otvarajući oči.

– Ne znaš ti šta… Ne, bolje ne, bolje ne.

Lućo joj obgrli ramena, polako je privi uza se, njen dah uz svoje usne, topao dah s mirisom kafe i tamne puti. Poljubio ju je posred usta, ponirući u njih, tražeći zube i jezik; Dinino telo se opuštalo u njegovim rukama, četrdeset minuta ranije njena ruka je pomilovala njegovu na držaču sedišta u metrou, četrdeset minuta ranije malena crna rukavica preko smeđe. Osećao je njen slabašni otpor, ponovljeno odbijanje i u njemu kao začetak nekog upozorenja, ali je sve u njoj, u oboma posustajalo, sada su se Dinini prsti polako penjali uz Lućovo rame, njena kosa mu je padala u oči, njen je miris bio miris bez reči i bez upozorenja, plavi pokrivač uz njihova tela, poslušni prsti traže dugmad, razbacuju odeću, izvršavaju naredbe, i njegovi i Dinini, na koži, među butinama, ruke kao i usta i kolena a sada i trbuh i struk, promrmljana molba, otpor pritisku, zabacivanje unazad, u magnovenju pokret koji od usana do prstiju od prstiju do međunožja prenosi onu toplu penu koja sve poravnava, istovremeno spaja njihova tela i baca ih u igru. Kada u tami upališe cigarete (Lućo je hteo da ugasi lampu, pa je ova pala na pod uz zvuke slomljenog stakla, Dina se uspravila kao u strahu, nije htela mrak, govorila je da treba da se upali barem jedna sveća i da se siđe u radnju po novu sijalicu ali ju je on ponovo zagrlio u tami i sada su pušili i nazirali jedno drugo pri svakom izdisaju dima, ponovo se ljubili, napolju je uporno padala kiša, pregrejana soba zadržala ih je gole i opuštene, dok su se rukama i strukom i kosom dodirivali i ostavljali jedno drugo na miru, beskrajno se milovali, gledali se ponavljanim, vlažnim dodirima, njuškali jedno drugo u tami i šaputali mnoštvo jednosložnih reči i izdaha. Jednog trenutka pitanja će ce vratiti, ona zaturena pitanja koja je pomrčina sačuvala po ćoškovima ili pod krevetom, ali kada je Lućo hteo da sazna ona se baci na njega, sva znojava, i ućutka ga poljupcima, maznim ugrizima, pa tek mnogo kasnije, uz nove cigarete na usnama ona mu reče da živi sama, da joj muškarci izmiču, da ne vredi, da bi trebalo upaliti neko svetlo, da s posla pravo kući, da je nikada niko nije voleo, da ima tu bolest, sve kao da u suštini i nije važno ili je previše važno da bi reči nečemu služile, ili možda kao da sve to neće trajati duže od ove noći pa se objašnjenja mogu preskočiti, kao da je sve to nešto što je samo počelo na onoj šipci u metrou, nešto zbog čega je najvažnije upaliti svetlo.

– Ima neka sveća tu negde – jednolično i uporno je ponavljala odbijajući njegova milovanja. Već je kasno za kupovinu sijalice. Pusti me da potražim, mora biti u nekoj fioci. Daj mi šibice.

– Nemoj još da pališ – reče Lućo. – Baš je dobro ovako, kad se ne vidimo.

– Neću. Dobro je, ali znaš već. Znaš. Ponekad.

– Molim te – reče Lućo pipajući po podu u potrazi za cigaretama – za trenutak smo zaboravili na to… Zašto opet počinješ? Bilo nam je lepo ovako.

– Pusti me da nađem sveću – ponovi Dina.

– Nađi je, kako god hoćeš – reče Lućo pružajući joj šibice. Plamen je lebdeo u ustajalom vazduhu u sobi ocrtavajući telo jedva nešto manje crno od tmine, blesak očiju i noktiju, ponovo mrak, kresanje nove šibice, kratkoveki plamen koji ce gasi u dnu sobe, kratak i nekako prigušen trk, težina nagog tela koje se sručilo preko njegovog pričinjavajući mu bol u rebrima, njegov jauk. Zagrlio ju je snažno, ljubeći je i ne znajući zbog čega ili od čega bi trebalo da je umiri, šapućući reči utehe, pomogao joj da legne pored njega, pod njega, uzeo je blago i gotovo bezvoljno od nekog dugotrajnog umora, ušao u nju i dopro do dna osećajući kako se grči i opušta i otvara se i sad, sad, da, sada, tako, oseka ih je vratila odmoru nauznak zagledani u prazno, osluškuju damare kiše koja protiče kroz žile noći tamo napolju, beskrajno veliki trbuh noći štiti od straha, od šipki u metrou i polomljenih lampi i šibica koje Dinina ruka nije htela da drži, koje je okretala nadole da sagore i da je izgore, kao slučajno, jer ce u tami prostor i položaj stvari menjaju i čovek je neposredan kao dete, ali onda nova šibica ugašena meću prstima, pobesnela kraba sva se izgorela u želji da uništi svetlo, zatim je Dina pokušala da upali poslednju šibicu drugom rukom pa je bilo još gore, Luću nije mogla da kaže a on je slušao šta ona radi y neodređenom strahu, s bljutavom cigaretom. Vidiš da neće, opet isto. Šta opet isto. Pa to. Šta to. Ne, ništa, treba naći sveću. Ja ću je naći, daj mi šibice. Tu su pale, u ćošak. Budi mirna, čekaj. Ne, nemoj da ideš, molim te nemoj da ideš. Pusti me, naći ću ih. Hajdemo zajedno. Ne, pusti mene, ja ću da ih nađem, reci mi gde bi mogla da bude ta prokleta sveća. Tamo, na polici, ako upališ šibicu možda. Neće ce videti ništa, pusti me. Odgurujući je nežno, razdvajajući joj ruke koje su ga stezale oko struka, ustajući polako.

Trzaj koji je osetio na udu izmamio mu je krik, više od iznenađenja nego od bola, on munjevito zgrabi pesnicu koja ga je vezivala za Dinu opruženu nauznak i u jecajima, rastvori joj prste i snažno je odgurnu. Ču kako ga doziva, moli ga da se vrati, više se neće ponoviti, on je kriv što je bio tvrdoglav. Upravljao se prema mestu za koje je mislio da je ćošak i sagnuo se pored nečega što je moglo biti sto i poče da pipa tražeći šibice, učini mu se da je našao jednu ali je bila suviše dugačka, možda čačkalica, ni kutija nije tu, dlanovi su prelazili preko ofucanog tepiha, na kolenima se zavukao pod sto; na patosu kao da je bilo još mračnije, osećalo se na ustajalo, na dugo vreme. Oseti kako mu kandže puze preko leđa, penju se do zatiljka i kose, uspravi ce u jednom pokretu odbacivši Dinu koja je vikala na njega i govorila nešto o svetlu na odmorištu u hodniku, ali naravno, kako na to nisu pomislili ranije, gde su vrata, tamo preko, nemogućno jer je sto sa strane, ispod prozora, kažem ti da su tamo, onda idi ti kad znaš, hajdemo zajedno, neću sad da ostanem sama, pusti me ili ću te udariti, ne, ne, kažem ti da me pustiš. Udarac ga ostavi samog pred jaukom, nešto pored njega je drhtalo, vrlo blizu; on ispruži ruke tražeći zid, zamišljajući vrata; dodirnu nešto toplo što ga je zaobišlo uz krik, njegova druga ruka se stegla oko Dininog vrata kao da steže rukavicu ili vrat crne mačkice, nešto mu kao žeravica opeče obraz i usne, zakači mu oko, on ce baci unazad da bi ce oslobodio toga što je i dalje krvnički stezalo Dinino grlo, pade nauznak na tepih, povuče ce u stranu znajući šta će ce desiti, topli vetar nad njim, splet noktiju na trbuhu i rebrima, rekla sam ti, rekla sam ti da ne može, da upališ sveću, potraži brzo vrata, vrata. Odvukavši se daleko od glasa koji je lebdeo negde u mračnom vazduhu, uz grcanje i dugo gušenje, nalete na zid, prođe uz njega uspravljajući se dok ne naiđe na dovratak, zavesu, još jednom dovratak, reza; ledeni vazduh pomešao se s krvlju koja mu se slivala niz usne, pipao je tražeći prekidač za svetlo, začuo za sobom Dinin krik, udarac u staklena vrata, mora biti da je naletela na vrata čelom, nosem, vrata su mu se zalupila za leđima baš kada je pritiskao prekidač za svetlo. Sused koji ga je posmatrao s vrata preko puta pogleda ga i uz prigušen uzvik uđe unutra i zalupi vrata, Lućo nag na odmorištu opsova i pređe prstima preko lica koje mu je gorelo dok je sve ostalo bilo hladnoća na odmorištu, koraci koji se trkom penju s prvog sprata, otvori mi, smesta mi otvori, zaboga, otvori, evo svetla, otvori, ima svetla. Unutra tišina i kao čekanje, starica umotana u ljubičastu kućnu haljinu gleda odozdo, vrisak, besramniče, u ovo doba, pokvarenjače, policija, svi su isti, madam Rože, madam Rože! „Neće mi otvoriti”, pomisli Lućo sedajući na prvi stepenik, brišući krv s usta i iz očiju, „onesvestila se od udarca i sad je tamo na podu, neće mi otvoriti, uvek isto, hladno je, hladno.” Poče da lupa na vrata kada je čuo glasove iz stana preko puta, brzi koraci starice koja je silazila dozivajući madam Rože, zgrada se budila i na donjim spratovima, pitanja i žamor, trenutak čekanja, go i sav u krvi, pobesneli ludak, madam Rože, otvori mi, Dina, otvori mi, nema veze što je uvek bilo tako, samo mi otvori, mi smo bili nešto drugo, Dina, mogli smo zajedno da nađemo, zašto si tamo na podu, šta sam ti učinio, zašto si naletela na vrata, madam Rože, ako mi otvoriš naći ćemo izlaz, videla si malopre, videla si kako je sve dobro išlo, samo da upalimo svetlo pa da nastavimo zajedno da tražimo, ali nećeš da mi otvoriš, plačeš, mjaučeš kao ranjena mačkica, čujem te, čujem te, čujem, madam Rože, u policiju, a vi, hiljadu vam majki Božijih što me špijunirate iza vrata, otvori, Dina, još možemo da nađemo sveću, okupaćemo se, hladno mi je, Dina, evo stižu sa ćebetom, tipično, golog čoveka treba uviti u ćebe, moraću da im kažem da ležiš tamo, neka donesu još jedno ćebe, neka razvale vrata, neka ti obrišu lice, neka se pobrinu za tebe i zaštite te jer ja više neću biti tu, odmah će nas razdvojiti, videćeš, odneće nas dole odvojeno i odvešće nas daleko jedno od drugog, čiju ćeš ruku potražiti, Dina, koje ćeš lice izgrebati sada dok te nose, svi zajedno, i madam Rože.

Hulio Kortasar

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.