Pitam se postoji li neka veza između dva umijeća, vožnje bicikla i konverzacije. Nisu li, naime, na račun jednog umijeća dovedenog do savršenstva, Amsterdamci izgubili sposobnost da vladaju drugim. Jer, doista, nigdje nisam srela ljude koji su spretniji u vožnji biciklom od nekih Amsterdamaca i nespretniji u konverzaciji od nekih Amsterdamaca.
Apsolutni prvaci u umijeću konverzacije su Rusi. Oni su svoj zanat kalili desetljećima, u salonima, u kućama za vrijeme dugih zima, na ladanjima, u vježbanju tipično ruskog konverzacionog žanra koji se zove razgovory po dusham, u logorima, u dugačkim redovima u kojima se znalo stajati po nekoliko sati, u zajedničkim stanovima (komunalnaja kvartira), u životu u podzemlju (podpolje) i dugočasnim pijankama punim buke, dima, ljubavi i ogorčenja. Umijeće konverzacije cijenilo se poput dobre literature, dobar konverzant zasluživao je aplauz i obožavanje svoje okoline.
Istina, Rusi su za razvoj svoga umijeća imali na raspolaganju to što danas više nemaju: željeznu zavjesu i beskonačno vrijeme.
Englezi i Amerikanci najbolji su u umijeću male konverzacije (small talk). Mala konverzacija obavlja se svuda, u autobusima, kućnim stepeništima, na ulici, u prolazu, u trgovinama, ona se prima kao poklon svakidašnjice i daje besplatno. Mala konverzacija podiže raspoloženje, nismo u svijetu ni sami niti izgubljeni, na svakom uglu čeka nas nečiji osmijeh i topla riječ.
Razgovor s ponekim Amsterdamcima doživjela sam kao posjetu zubaru. U zubarskoj ordinaciji sve je u zubarevim rukama, nema načina da se preokrenu odnosi moći. Jer, teško je zamisliti da će pacijent skočiti na zubara i uzeti bušilicu u svoje ruke.
A prilikom te, zubarske, konverzacije moji sugovornici pitali su me kako se zovem, tko su mi mama i tata, kako se oni zovu, jesu li živi, što moji roditelji rade i gdje žive, imam li braću i sestre, imam li djece, gdje sam rođena, kada sam rođena, gdje sam išla u školu, koje sam škole završila, što radim, gdje stanujem, koji mi je broj telefona, kada idem na godišnji odmor, kamo idem na godišnji odmor, kada ću se vratiti s godišnjeg odmora i kada ću ponovo ići na godišnji odmor… Prilikom konverzacije moji sugovornici nisu zamijetili graške znoja na mome licu, niti su odgovorili na reciprocitetna pitanja s moje strane.
Tko zna odakle nekim Amsterdamcima gore opisani konverzacijski stil.
Možda oni doživljavaju small talk kao vožnju biciklom, gdje vozača zanima isključivo okretanje pedala i efikasno savladavanje udaljenosti. Možda stil takve konverzacije određuje nizozemski krajolik i naviknutost stanovnika ravnice na čist, ravan i ničim neometan pogled. Možda se, tko će znati, radi o imperijalnom refleksu koji se nesvjesno budi u stanovniku zemlje koja je jednom bila imperija, da bi danas bila obilno .okupirana. imigrantima. A možda je na mome licu, a da to i ne znam, ispisana žudnja da pričam o sebi, i osjetljivi Amsterdamci joj, toj žudnji, idu u susret.
Bilo kako bilo, nakon što sam iskusila nekoliko takvih small talks, sada, zbog predostrožnosti, uvijek sa sobom nosim listu s odgovorima. Čim neka osoba pokaže volju za “malim razgovorom”, a ja osjetim da bi se razgovor mogao voditi u gore opisanom stilu, ja joj šutke uvaljujem listu. I pratim pogledom kako osoba čita listu pućkajući dimove iz svoje cigare, kako odlaže listu, vadi cigaru iz usta, zapiljuje u mene svoj pogled i nakon duže šutnje izgovara pospanim glasom…
– Who are you?
I ja odgovaram…
– I hardly know, sir, just at present, at least I know who I was when I got up this morning, but I think I must have been changed several times since then…
Dubravka Ugrešić
