Projekat “Ženske hronike” NVO Fenomeni realizuju uz podršku Koalicije KORAK.
KORAK je koalicija nevladinih organizacija iz Srbije, Crne Gore i Kosova, osnovana sa ciljem da se bori protiv diskriminacije na regionalnom nivou, a čine je Komitet pravnika za ljudska prava – YUCOM, Beogradski centar za ljudska prava, CHRIS Mreža i Gej strejt alijansa iz Srbije, Centar za građansko obrazovanje (CGO) i LGBT Forum Progres iz Crne Gore, Fond za humanitarno pravo Kosovo i Inicijativa mladih za ljudska prava sa Kosova.
Anja Drašković – Treba doći do ove kafane
Prevodilaštvo i pozorište
Studiram jezike, prevodilaštvo – engleski i francuski. Bavim se pozorištem amaterski, to mi je hobi. Trenutno se ne bavim ničim drugim.
Priključila sam se dramskoj sekciji škole kada sam bila u gimnaziji, kada sam bila drugi razred, jer sam htjela da probam. I onda mi se jako dopalo. Onda sam, od tog kolaža koji smo radili te godine kao dramska sekcija, pošto sam bila uporna i ozbiljna i prilično zainteresovana, nastavila da radim sa ostalim članovima pozorišta. Tako sam dobila i neke druge uloge. Jezici su me uvijek zanimali i tokom školovanja sam često išla na takmičenja iz engleskog i francuskog, naročito francuskog. Bila sam prilično uspješna i profesorica me je podržavala. Međutim, kad sam počela da se bavim pozorištem nekako sam odustala od profesionalnog bavljenja prevodilaštvom, jezicima, lingvistikom. Kada sam završila gimnaziju htjela sam da upišem glumu, međutim, te godine nijesu primali klasu, pa sam odlučila da pokušam da upišem pozorišnu režiju. I u tome sam se oprobala ranije te godine, režirala sam jednu predstavu koja je bila, onako, slatka – sa omladincima Kolašinskog amaterskog pozorišta. Nijesam položila prijemni na Akademiji na Cetinju i onda mi je jedini izlaz bio da te iste godine upišem jezike, jer sam zbog svih prethodnih diploma imala otvorena vrata na Institutu za strane jezike. Inače bih morala da napravim pauzu te godine. Tako sam upisala jezike. Prilično sam zadovoljna time, ide mi, i većina stvari kojima se bavim je zanimljiva. Na prvoj godini studija sam se prijavila za program UGRAD koji podržava američka Vlada i dobila stipendiju da studiram godinu dana u Americi, tako da sam ovu prethodnu godinu provela u Minesoti. Tamo sam bila više fokusirana na književnost, jer oni se baš i ne bave toliko dubinski jezikom kao što to radimo ovdje, naročito ne stranim. Bilo je dobro, ono što mi ne odgovara je odnos nekih ljudi ovdje prema tome, odnos profesora prema studentima i prema radu pojedinca i grupe, to je nešto što mi baš smeta. Ali, u stvari, to se svugdje dešava; pretpostavljam na svakom fakultetu, tako da bi mi to rušilo ono što radim gdje god da sam.
Da stvaramo umjetnost koja kritikuje
Sigurna sam da nijedno drugo pozorište i nijedan drugi grad, nijesu toliko otvoreni prema amaterima, prema ljudima koji nikad ništa nijesu radili po tom pitanju pa hoće da probaju. Mislim da bi sve bilo dosta drugačije da nije pozorišta. Možda bih bila više zainteresovana za ovo što radim na fakultetu i sa više strasti prilazila proučavanju jezika… U suštini, nije u pitanju samo pozorište, u pitanju su i ljudi iz pozorišta. Možda bi mi neki drugi, veći grad, pružio neke druge stvari. Ranije sam se bavila sportom, možda bih se profesionalno bavila sportom, plesom ili nečim drugim, ali onda ne bih imala ljude koji su jako bitni, koje sam upoznala kroz to pozorište i koje vjerovatno ne bih znala da nije bilo pozorišta, jer su dosta stariji od mene i kako se svi držimo svojih generacija, kad se družimo ostajemo u nekim krugovima, i mislim da su ti ljudi i druženje sa njima i rad u svim tim predstavama dosta uticali na mene. Dok sam odrastala i sazrijevala, baš u tom periodu kad je bilo bitno đe skrenuti.
U Kolašinu ima dosta ljudi koji nikada nijesu odustali od bavljenja time i onda su ti ljudi motivisali nas druge, koji u tom trenutku još nijesmo bili ništa započeli, da se i mi borimo, da ne bude to „a kako ću sad, ja nemam uslova“ nego da se uvijek stvaraju uslovi, zbog toga što nam kreativnosti ne fali, ideja nam ne fali, a s obzirom na to kakva nam je uprava grada ne fali nam ni motivacije da stvaramo umjetnost koja sve to kritikuje.
A što se Amerike tiče…
Tokom vremena provedenog u Americi dosta sam izgubila nit vezanu za stručno prevođenje, jer se nijesam bavila time. Sa druge strane, dosta sam obogatila svoj rečnik, što se tiče engleskog jezika, i upoznala sam sjajne ljude, radila sa sjajnim profesorima, tako da sam iz nekih oblasti koje mene zanimaju a koje su malo zapostavljene na Institutu, kao recimo književnost, stekla dosta novog znanja i osnovu, korijene, da radim nešto dalje u toj oblasti. A što se Amerike tiče… Oduvijek mi je bio san da pođem tamo. Čak i u srednjoj školi sam se prijavljivala ali tada nijesam dobila stipendiju. Htjela sam da odem, jer mi je nekako bilo dosta svega što mi se dešavalo ovdje tokom prve godine studija. I htjela sam da odem, i jedna od glavnih stvari zbog koje sam htjela da odem jeste to što sam znala da bih tamo godinu dana živjela sama, nezavisno, jer sam imala tu stipendiju koja je pokrivala sve troškove i još džeparac, tako da sam bila i finansijski nezavisna, i imala svoju sobu, i nije bilo nikoga oko mene ko bi mi govorio „bolje ti je ovako“, kao što to često radi porodica – a to može da stvara neprijatan pritisak, koliko god da ih volimo. To je bio glavni razlog zbog kog sam htjela da odem, i jeste se stvarno isplatio odlazak. Bilo je i teških momenata, onih kad sam htjela da se istog trena vratim kući, i tuge i svega, ali sad kad pogledam, bilo je odlično.
Ipak je bolji taj veliki grad
Fascinantna je razlika, između ovog ovdje i tog tamo. Ja sam bila u Mineapolisu, a Mineapolis i Sant Pol su dva spojena grada – gradovi blizanci, i to je jedan ogroman, ogroman prostor. Baš veliki grad, glavni grad Minesote. Bilo je jako čudno da devet mjeseci idem skoro svakog dana istom ulicom, kada idem na predavanja, da me niko ne poznaje i niko ne obraća pažnju na mene, ili možda obrati pažnju u prolazu ali tako da ja to ne znam. Kasnije, kada sam upoznala ljude, desilo bi se da sretnem nekoga, i pozdravimo se, ali sam se svakako osjećala puno slobodnije. Hoću da kažem: hodam ulicom i nema veze ako mi frizura nije na mjestu ili, ne znam, ako mi se ne slažu boje, ili bilo šta drugo, jer ljude jednostavno nije briga, dok se ovdje, nakon 20 godina života u ovom gradu, ja i dalje osjećam neprijatno kad treba da prođem uz ulicu u podne, a treba doći do ove kafane, koja je ovako, na vrhu. Onda se dešavalo da se osjećam usamljeno, jer toliko je veliki grad da niko nema vremena i svi vode svoj posao. Ali opet, ako bih već birala je li bolje to ili mali grad đe svako vodi tuđi posao i niko ništa ne radi, onda je ipak bolji taj veliki grad. Jer, od 50-60, ili možda 2000 ljudi koje poznajem u Kolašinu, opet su 5-6 moji pravi prijatelji. Toliko bih ih vjerovatno našla i u nekom milionskom gradu.
Svako gleda samo svoju korist
Koliko ja primjećujem, jedina stvar koja ovdje ide na bolje je u stvari pozorište. Možda i razvoj kulture i umjetnosti, ali to opet nije podržano od strane sugrađana onoliko koliko bi trebalo da bude. Sjećam se, kada sam bila mala – možda sam imala 4, 5 godina, možda sam bila i mlađa – moji roditelji su prodavali one američke krofnice u glavnoj ulici i ja sam svake noći bila sa njima tu i sjećam se da je bilo toliko ljudi, toliko mnogo ljudi, tolike su bile gužve, da je taj hotel Bjelasica uvijek bio pun, da su ljudi – građani, u stvari – mogli uvijek da pođu tamo, da je bilo pristupačno popiti kafu kao u bilo kom drugom lokalu, da su tretirani sa poštovanjem. Od tada do današnjeg dana, jedini put kad pamtim da je glavna ulica bila tako zakrčena bilo je kad je bio koncert tamburaša prije mjesec dana tu. U tom hotelu Bjelasica sad kafa košta 2, 3, 4 eura, i mnogo više poštovanja dobijaju strani gosti i turisti nego ljudi koji ovdje žive. Do skoro je čak bio zabranjen ulaz u spa centar ljudima iz Kolašina. Opština ne radi ništa po pitanju razvoja bilo čega, turista nema. Kasnije su moji roditelji – evo, sve nekako kroz to što su moji roditelji radili i ja sam bila uključena – radili u sportsko-turističkom objektu, i ja se sjećam da je svake zime i svakog ljeta taj objekat bio pun, da je tu dolazilo toliko sportista, toliko ljudi, stranaca, i iz okoline, iz bivše Jugoslavije i iz Crne Gore i da su ljudi uživali, da su voljeli da dođu, da prošetaju, da popiju kafu u Kolašinu, da idu na skijanje. A sad je otprilike to ovako: turisti koji dođu ostanu u najjeftinijim privatnim apartmanima ili kampuju, u grad rijetko izlaze zato što se traži previše para za prelošu uslugu. Ja mislim da Kolašin ima toliko prirodnog potencijala koji ljudi uopšte ne umiju da iskoriste, zato što svako gleda samo svoju korist, a ne opštu. Tako je svima gore, samo što to još ne shvataju, a shvatiće tek kad bankrotiraju, vjerovatno.
Jedino što bi me vuklo da se vratim da živim ovdje je to amatersko pozorište koje, nadajmo se, za desetak godina više neće biti amatersko. Ukoliko ovaj grad napokon dobije od svojih građana ono što zaslužuje, mislim bi bio jedno jako prijatno i lijepo mjesto za život. Ali, ako ljudi svjesno nastave ovako da ga uništavaju onda ja sama – ne sama, ali sa još 20 ljudi – protiv 5000 drugih ne mogu ništa da uradim i nekako sam, razmišljajući, došla do toga da možda treba da se posvetim borbi za svoj život a ne za okolinu jer mi okolina to malo čime vraća.
To što sam žensko ne znači da ću da rintam po kući
Imam mlađeg brata i roditelji nas stvarno nikad nijesu, što se stvari van kuće tiče, razdvajali zbog toga što sam ja žensko a on muško. Uvijek su odluke o tome u kolikoj mjeri mogu na nas da se oslone donosili na osnovu toga koliki je naš stepen odgovornosti i koliko smo zrelosti pokazali do određenog trenutka. To da oni odluče možemo li mi nešto ili ne – to je već davno prošlo vrijeme.
Jeste me bilo strah da nakon 8, 9 sati uveče izađem sama dok sam bila u Mineapolisu, ili na putovanjima po Americi, jer opasna je sredina i ima ljudi koji pljačkaju, napadaju, siluju, i možda sam se osjećala ranjivije zato što, eto, muškarac ima više snage nego što je imam ja, ali to je tako fizički predodređeno, nije društveno. Što se svega ostalog tiče, stvarno nikada nijesam imala problema. U porodici sam mojima više puta objasnila da to što sam žensko ne znači da ću ja da rintam po kući. Pospremim za sobom i spremim ponekad nešto za jelo, zato što mi je merak, a ne zato što moram. A ovo je prilično patrijarhalna sredina. U poslednje vrijeme se neke stvari mijenjaju, ali se čak i mijenjaju kako ne bi trebalo, jer mlade žene izlaze iz tog patrijarhata na pogrešan način, provokativnim oblačenjem, kičom, štiklama od pet metara, i u stvari opet sve to rade da bi se pokazale pred muškarcima. Onda to uopšte nije ta borba za ravnopravnost o kojoj mi govorimo, nego je to već neka druga stvar, nešto kao: „sad je 21. vijek pa ne moram da nosim suknju do koljena nego ću da nosim suknju koje nema“. Ali postoji, pritisak sredine definitivno postoji, dosta je ljudi u ovom gradu nesrećno upravo zbog toga. A to se otprilike najbolje vidi kroz neke ljude i čuje kroz priče drugih o tim ljudima. Da te priče ne postoje, možda ni ljudi ne bi bili tako nesrećni.
Nijesam ni u jednom trenutku za tih devet mjeseci u Americi primijetila bilo kakvu rodnu neravnopravnost. Zamjeram im dosta stvari kao društvu, ali to je nešto što uopšte nijesam vidjela, primijetila. Mada su mi cimerke pričale da je i dalje dosta problematično to pitanje porodiljskog odsustva, da je i dalje teže izgraditi karijeru ukoliko u isto vrijeme želiš da gradiš i porodicu na drugoj strani, a ambiciozna si što se tiče te karijere… Ali ide sve to na bolje. Vjerovatno će i kod nas, za nekih 20 godina, pošto sve dolazi sa 20 godina zakašnjenja, i to doći kasnije.
Mislim da se sa svim normalnim ljudima sve može postići dogovorom, i mislim da je u muškom dijelu populacije kod nas ukorijenjeno od rođenja to „Ti si muško“. Ali na ženama naše generacije je da naprave pravi izbor muškarca, i da onda zajedno sa tim muškarcem vaspitavaju svog sina (kog će dobiti kad ga dobiju, a ne kad abortiraju tri ćerke prije njega!), da ga vaspitaju kako treba. Ljudi pogrešno shvataju, niko ne traži od muškaraca da postanu ženski Petko koji po cio dan usisava kuću i kuva kafu dragoj. Sve se postiže dogovorom, i mislim da to sve može vrlo lako da se riješi, samo treba vremena – jer, treba prvo iskorijeniti ove postojeće loše navike. Ovi stari, patrijarhalni običaji odumiru polako, a na nama je da vidimo šta ćemo napraviti od sledećih generacija.
Dosta pravila je prilično labavo i mi smo na to navikli
Idealan život bi bio: imati dobru platu, živjeti u Crnoj Gori, i putovati. Jer je živjeti u Crnoj Gori tako super. U stvari je toliko super jer je dosta pravila prilično labavo i mi smo na to navikli, pa je meni bilo jako teško da se prilagodim pravilima, u stvari da prihvatim činjenicu da ja moram da poštujem pravila – ne sad da bih ja da kršim zakone i da budem kriminalac, nego neke nepotrebne procedure, ne znam… Na primjer, u Americi: ako kupujem svakog dana cigare ovdje, možete li bar jednom da mi ih date a da mi ne tražite ličnu, kad vam je već stalno pokazujem. Eto o takvim, izlišnim stvarima pričam.
Ne znam šta dalje. Još dvije godine sam na Institutu, moram završiti i specijalističke studije tu da bih dobila diplomu koju želim, a nakon toga, ne znam. Planiram neki magistarski program u Evropi, koji bi se možda ticao književnosti, a u isto vrijeme planiram i da probam da upišem glumu, a da li ću se isto tako osjećati kad završim ovaj fakultet – to još ne znam. Uglavnom – opcije su otvorene.
Jedan Komentar