Piše: Vladimir Rosandić
(predgovor knjizi Džordža Orvela Zašto pišem I drugi eseji)
STAZE ERICA BLAIRA (U povodu Orwellove publicistike)
George Orwell (pravim imenom Eric Blair, 1903-1950) poznatiji je našoj publici kao romanopisac nego publicist i esejist.
Četiri toma njegovih sabranih eseja, novinskih članaka i pisama (Secker&Wafburg, London 1968, Penguin Books 1970), na osnovi kojih je napravljen ovaj izbor, cjelovito prikazuju životnu sudbinu, ličnost i poglede Georgea Orwella.
Ne zanemarujući vrijednost njegovih najpoznatijih romana 1984 i Životinjska farma, te imajući na umu još nekoliko romana koje je napisao, usudio bih se ustvrditi da je Orwell po vokaciji ipak prvenstveno bio esejist i žurnalistički kroničar svog doba. To se, uostalom, može nazreti i iz njegovih romana. Stanovita proračunatost, unaprijed zadana konstrukcija, svjesno odricanje od neiscrpnih poetskih mogućnosti jezika, nesmiljena analiza svake premise do kraja, do potpunog razrješenja, u romanu ponegdje mogu zasmetati, dok u esejima kakve piše Orwell to postaju dragocjene vrline. Uz to, u eseju on se zna opustiti, dati maha svojoj mašti, originalnosti mišljenja i duhovitosti, pa bi neupućeni čitalac teško mogao pogoditi da je natmureni i zamišljeni pisac 1984 i Životinjske farme napisao nadasve šarmantne eseje kao što su Zalaz engleskog umorstva ili Umjetnost Donalda McGilla.
U eseju svoju socijalnu i političku angažiranost Orwell ne mora stilizirati, podređivati fabuli, kontrolirati svaku emociju. Tako se iza eseja kao što su O vješanju, Kako umiru siromašni i Sjećanje na španjolski građanski rat do kraja otkriva onaj pravi Orwell – hipersenzibilnost osuđena na patnju, odnosno čovjek koji je u sukobu s realnim svijetom uvijek na izvjestan način osuđen da gubi. U takvoj genezi na izgled stroge i smirene racionalnosti vjerojatno se krije i tajna njene obuhvatnosti – ratio i emocije nisu dva zasebna ili suprotna pola, već su sliveni u nerazdvojnu cjelinu koja svjedoči o kompleksnom nazoru na svijet. Rijetko je koji pisac tako dosljedno, iskreno i oštroumno govorio o svakodnevnim dilemama intelektualca svog vremena.
Čitavo njegovo djelo svojevrstan je dnevnik, ispovijest moralna čovjeka koji je bio zaokupljen većinom bitnih javnih duhovnih zbivanja svog doba. Orwell je bio čovjek koji nije mogao stajati »sa strane«; međutim, ulazeći u sve vrste polemika, on je iznad svega čuvao i tražio vlastiti integritet, upravo fanatično težeći individualnom poštenju kao ishodištu svog sudjelovanja u zbivanjima oko sebe. Koliko god je u tim zbivanjima djelovao, nije se dao zavesti njihovom vlastitom, unutarnjom akceleracijom, koja je prividnom zakonitošću svog gibanja, s toliko različitih posteriornih opravdanja, na izgled vrlo razložnih, mnoge moralno naružila.
U svom djelovanju Orwell je pronašao ravnotežu između iskrenog pristajanja, kad je to trebalo, i razumskog odstojanja kojim je čuvao dostojanstvo individualnog pogleda na svjjet i koje je izazivalo poštovanje i kod onih koji se s njim nisu slagali, a tih je, zaista, bilo mnogo. Orwell nikada nije dijelio puritanske lekcije; on nije bio »pošten« zato što je tome stremio, već zato što je, jednostavno, takav bio. Uostalom, sjetimo se njegove rečenice iz teksta o Gandhiju: »Svece valja uvijek smatrati krivima, sve dok ne dokažu svoju nevinost.«
Njegovu »nevinost« ne treba ni pokušati dokazivati, jer je oduvijek bio blizak svakodnevnom životu, s puškom u ruci, bombama o pasu, ako je trebalo (u Španjolskoj 1936/37.), što ga, međutim, nije spriječilo da ustraje u svojim stavovima, dapače. Jedna od bitnih karakteristika Orwellovog publicističkog djelovanja jest da je za čitava života bio napadan i zdesna i slijeva, i da je cijelo vrijeme svoje polemike i bitke vodio sam, ne vežući se čvršće ni za jednu organiziranu grupaciju. Njegova vizija demokratskog socijalizma nije se mogla uklopiti u Staljinove recepte, koji su tridesetih godina bili vrlo popularni kod britanskih intelektualaca lijeve orijentacije, i koji su ih, kao i mnogi drugi u to doba, prihvaćali bez rezerve. Za njih je Orwell bio anarhistični individualac koji nije shvaćao potrebu besprijekorne poslušnosti, reda i discipline radi ostvarenja »viših ciljeva«. U tim prepirkama Orwell im, s punim pravom, ali bez djelotvornijeg odjeka, nije ostajao dužan.
Za drugog svjetskog rata, među ostalim, napisao je i ovu rečenicu, koje težina nadilazi čarkanja u britanskom lijevom pokretu: »Grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo jest da su željeli biti antifašisti, a da pritom ne budu i protiv totalitarizma.«
Jedna druga misao još preciznije obuhvaća pravu prirodu Orwellovog poimanja svijeta dnevne politike početkom četrdesetih godina: »’Realizam‘ (nekad se to nazivalo nepoštenjem) jest dio političke atmosfere što vlada našim vremenom.«
I površni poznavalac Orwellovog djela znat će da se iza te tvrdnje ne krije odstupanje od odgovornosti, koje su mu dogmatici u ime nekog apsoluta predbacivali, već empiričko uvjerenje da »prodavanje prijatelja nije baš posljednja riječ političke mudrosti« i iskustvo čovjeka koji je za svoje stavove bio spreman ginuti, ali stoga nikako i pravdati zakulisne manevre političkih stranaka, što su češće proizlazili iz neobaviještenosti i pogrešaka onih koji su ih tvrdokorno vodili, nego iz takozvanih povijesno datih nužnosti. Zato ni povijest za Orwella nije skup sakrosanktnih činjenica koje su se morale dogoditi, kako se to često prikazuje, pod plaštom ravnomjernih i neizbježivih društvenih zakonitosti, već zbir okolnosti u kojima je ljudski faktor često imao neusporedivo veće značenje nego što smo spremni priznati, odnosno, nego što nam je predočeno.
Problemi individualne slobode i istinitosti činjenica, kako nam ih predstavlja Orwell, i njegovo inzistiranje na njima nisu mušičavosti zadrtog moralista. To su bitni problemi koji određuju strukturu čitavog suvremenog svijeta – ukoliko se ne osigura barem minimum slobode i uporište zdravom razumu, same osnove civilizacije i njezina daljeg razvoja dolaze u pitanje.
1984 je u književnoj kritici gotovo redovno svrstana u žanr »negativne utopije«, a Životinjska farma u sarkastičnu bajku koja korespondira sa zloćom Swiftovih Gulliverovih putovanja. Ako promatramo Orwellova iskustva i publicistički rad, ta će nam se djela učiniti znatno ostvarljivijim i konkretnijim nego što u prvi mah izgleda i nego što su mnogi spremni prihvatiti. »Moralni svinjac« o kojem Orwell govori nije stvar prljavštine jednih i čistoće drugih, kao što košmar koji je nastao rušenjem osnovnih normi ljudskog ponašanja nije pitanje sekundarnog značenja koje se olako može opravdati tehnološkim razvojem, fiktivnom razuzdanošću novog doba ili, kao što se to najčešće činilo, stjecajem okolnosti.
Za Orwella je pojam »moralnog« i svakodnevnog, normalnog ljudskog ponašanja važan u tolikoj mjeri jer obuhvaća suviše širok spektar oblika komuniciranja da bi se mogao bezbolno kršiti bez većih posljedica po sudbinu čovječanstva, koje, po njemu, srlja u totalitarizam. A fantomom totalitarizma Orwell nije bio opsjednut bez razloga, jer i njegov mladenački period i gotovo sve što je vidio u posljednjih petnaestak godina svog prerano prekinutog života davalo je njegovim strepnjama puno opravdanje.
Sve do španjolskog građanskog rata, koji je bio prijelomni događaj u njegovu životu, jer je do kraja formirao njegove političke nazore, Orwell je o društvenim pojavama uglavnom razmišljao na razini pravda-nepravda, ne bilježeći ih doduše kao izolirane slučajeve, ali njihovo uopćavanje nije se uzdizalo do globalne slike društva koje neminovno valja mijenjati iz temelja. S nipodaštavanjem koje sa sobom nosi siromaštvo, što će mu nakon nekoliko godina biti opsesija i tema prve knjige, autobiografskih zapisa Nitko i ništa u Parizu i Londonu (1933), Orwell se suočio već u počecima svog školovanja u školi Svetog Ciprijana, u kojoj je bio jedan od rijetkih učenika čije je školovanje plaćala država. U opširnom zapisu pod ironičnim naslovom »Takve su, takve bile radosti«, opisao je brojna poniženja kojima je bio podvrgnut: od batina – kojih su bogata djeca bila pošteđena, do trauma rođendana bez torte uobičajene za slavljenike, trostruko manjeg džeparca, lišavanja pribora za kriket ili svih slobodnih aktivnosti koje su zahtijevale i najmanji trošak. Naravno, nije se tu radilo o minimalnim troškovima, koje bi i roditelji siromašne djece lako platili, već o sistemu školovanja koji je od najmanjih nogu pojedincu jasno davao na znanje kakav mu je status i što ga očekuje u jednom davno petrificiranom društvu. U spomenutom tekstu Orwell piše: »Ali u svakom slučaju bila je to velika, trajna lekcija mog dječaštva: živio sam u svijetu u kojem mi nije moglo biti dobro. Dvostruke batine bile su za mene prekretnica, jer tada sam prvi put shvatio okrutnost sredine u koju sam bio bačen. Život je bio strašniji, a ja zločestiji nego što sam ikada zamišljao.«6 Nakon mirnog razdoblja u koledžu u Etonu (gdje je pisao satiričke pjesme i surađivao na izdavanju više školskih magazina), umjesto da ode na studij, Orwell sljedećih pet godina provodi u Burmi služeći u više mjesta u Indijskoj imperijalnoj policiji. Ako imamo na umu čitav Orwellov životni put, taj podatak zazvučat će u najmanju ruku bizarno. Nisu sasvim jasni razlozi Orwellove odluke, ali iskustvo u Burmi bilo je vrlo značajno za njegov kasniji razvoj. U Burmi je upoznao okrutnost i apsurdnost imperijalizma, tamo se razvio njegov prezir prema nacionalizmu, koji je u Engleskoj, središtu Britanskog imperija, bio veoma razvijen. Jedanaestogodišnji dječak, koji se javnosti prvi put predstavio u lokalnim novinama patriotskim pjesmicama »Probudite se, mladići Engleske« i »Kitchener«, petnaestak godina kasnije, nakon burmanskog iskustva, pisat će: »Nacionalizam je glad za vlašću ublažena samozavaravanjem. Svaki nacionalist sposoban je počiniti najsramnije svinjarije, ali je pri tome, jer je svjestan da služi nečemu većem od sebe, nepokolebljivo uvjeren da je u pravu.«
Nastaviće se
