Priroda i (auto)poetička funkcija Crnjanskovih komentara – V dio
Strah od smrti u borbi, u ratu, prolazan je, ali vojnika proganja i strah od strašne očne bolesti, trahoma, raširene u vrijeme Prvog svjetskog rata „među sirotinjom u Podunavlju“. Ta „strašna, prilepčiva očna bolest, poreklom iz Egipta“, koja se širila i među austrijskim vojnicima, nosila je opasnost sljepila na oba oka, pogotovo kada je Crnjanski „uz cerekanje majora Janaušeka“, bio raspoređen u jedan vod „trahomaša“:
Strah od smrti prolazi brzo, posle bitaka, ali kad se setim trahoma, mene, i posle toliko godina, podilazi jeza.
Tako piše Crnjanski u komentaru uz „Odu vešalima“. Tu nalazimo i porijeklo tuberkuloze kod junaka romana Dnevnik o Čarnojeviću. Dnevnik je nastajao i rastao po ratištima, usisavajući u sebe i autorove ratne doživljaje:
Pa ipak, sutradan po opštem pregledu, dr Dumić je pronašao da imam bolesna pluća i tolika je bila disciplina, u Austriji, u vojsci, da su i dva mlada lekara, Mađara, potvrdila tu dijagnozu.
Otuda tuberkuloza junaka u romanu Dnevnik o Čarnojeviću.
Crnjanski će spomenuti svoj roman i u „Komentaru uz povratak iz Italije“:
U svom prtljagu, sem svakojakih stihova, nosim i Dnevnik o Čarnojeviću koji je narastao. Kao kupusara. Šta sve nema u njemu!
Umjesto u sanduk i grob, Crnjanski je iznenadno upućen u Beč, u bolnicu, na liječenje i oporavak:
Može se zamisliti moje zaprepašćenje kada sam, kroz tri dana, pozvat u bolničku kancelariju, gdje mi je saopšteno da odlazim hitno u jednu bolnicu u Beču, u bolnicu manastira Kćeri božanske ljubavi, gde, vele, imam tetku, katoličku kaluđericu. Ja sam stajao u stavu mirno i mislio da sam poludeo. Međutim, sve je bilo u najlepšem redu. Sve je to siromah Buca udesio. Slučaj je najveći komedijant na svetu.
Život je potvrđivao Crnjanskom njegovo osjećanje svijeta: da ništa ne zavisi od čovjeka, već da je „život možda samo jedna komedija, Goldonija“; da stvari režira komičar Buca; slučaj komedijant. Spas je ovoga puta došao od žene za koju nije znao da postoji i koju je porodica, zbog promjene vjere, bila precrtala.
U Beču je od majora Koste Vujića, majčinog rođaka, slušao ponoćne priče „o onima koji su osuđeni na vešala“.
O vješalima je slušao i kasnije, u Segedinu, gdje je bio premješten na vojničku dužnost pri željeznici. Odatle je, bolje nego iz Galicije, vidio kakav je rat Austrija vodila prema Srbima, što je u pjesniku izazvalo ogromnu mržnju:
Austrija je vodila rat prema našem narodu, kao prema zverovima, ili stenicama. […]
[…]
Moja mržnja na Austriju bila je tada postala tolika, da bih mucao, pri razgovoru o alejama vešala, koja je Austrija bila u Srbiji podigla. A moje rodoljublje imalo je, katkad, oblik jednog nasleđenog porodičnog ludila. Otuda „Oda vešalima“.
O svome rodoljublju kao „nekoj vrsti ludila“ Crnjanski piše i nešto kasnije, otkrivajući svoju nadu da je „došao kraj našim patnjama“ i da je „kucnuo čas stvaranja jedne Jugoslavije koja će biti naša“, odnosno da je „najbolji lek za sve nedaće našeg naroda jedna svoja država“: „Otuda kod mene to rodoljublje, tada, kao neka vrsta ludila.“
Crnjanski je riješio da štampa svoje pjesme, usred rata, u Savremeniku, časopisu Društva hrvatskih književnika, koji je uređivao Julije Benešić. Urednik i pjesnik se nijesu poznavali; urednik je, štaviše, mislio da Miloš Crnjanski nije ime, već „neka vrsta pseudonima“.
Cenzura je brisala dijelove priloga. Tako je u naslovu „Oda vešalima“ izbrisano vešalima, pa je ostala samo „Oda“. Crnjanski svjedoči, humorno i ironično, kako je Benešić „nadoknađivao“ bjeline nastale intervencijama cenzure: „kad bi cenzura nešto brisala, Benešić bi to davao muzičaru Konjoviću, svome prijatelju, da dopeva.“
Crnjanski opisuje susrete i jedan ručak sa Benešićem, koji mu je skrenuo pažnju da je patriotske pjesme pisao i Petar Preradović u uniformi austrijskog generala, ali da mu imponuje što Crnjanski svoje objavljuje usred rata pod punim svojim imenom i prezimenom. Benešić je prikazan kao epikurejac, gurman – u jelu i u književnim stvarima – aljkav i efikasan urednik („Ja nikad nisam video aljkavijeg i efikasnijeg urednika od Benešića“) koji je Crnjanskom zauvijek izgubio neke rukopise, uglavnom pjesme, ali mu je štampao Masku, i za nju mu platio visok honorar, i Legendu, prozu koja je kasnije, retuširana, štampana u zbirci Priče o muškom i koja je jako ljutila Bogdana Popovića: Popović je primjećivao da likovi ne odgovaraju istorijskoj istini.
Iz Zagreba Crnjanski odlazi u Novi Sad. Tim prelaskom mijenja se i doživljaj sopstvenih djela objavljenih u Savremeniku, njegov odnos prema tim djelima:
Maska, koja mi se, iz perspektive romantizma, u Beču, činila lepa, čini mi se sad, u oštrom osvetljenju Vojvodine, smešna. Moji stihovi iz Savremenika, za koje sam mislio da se mogu deklamovati sa barikada, izgledaju mi sad, kao za žednog u Sahari, neka limunada.
Ne bez autoironije, Crnjanski opisuje sebe kao slušaoca Kašaninovog predavanja, u zgradi opštine u Novom Sadu, o veličini Dučićeve poezije, stavljajući akcenat na svoju samoću, na samoću nepoznatog pesnika koji sedi anoniman u publici i mirno sluša hvalospjeve o vodećem nosiocu njemu oprečne poetike:
U zgradi Opštine, međutim, Kašanin već drži literarna predavanja I govori o veličini poezije Dučića. Ja sedim među slušaocima i slušam to, bez ikakave zavisti, još uvek u pohabanom odelu bivšeg oficira i niko me ne poznaje i niko ne zna. Samoća nepoznatog pesnika je jedan od najdubljih doživljaja pesnika.
Iz te samoće i letargije izgleda da dolazi i velikodušnost prema Dučiću – Crnjanski sluša, mirno i bez zavisti, o njemu Kašaninove hvalospjeve – što neće biti slučaj sa Rakićem: u komentaru uz „Epilog“ nalazimo jedan od najciničnijih iskaza o Rakićevoj pjesmi „Na Gazimestanu“.
U tom komentaru Crnjanski se poigrava i vremenom o kojem pripovijeda: malo govori o „Epilogu“, više o svom odlasku u Pariz, za Sibom Miličićem, Rastkom Petrovićem i Savom Šumanovićem. Pjesnik podsjeća čitaoca da poslednja strofa u „Epilogu“ „proročki, predviđa da će: Na Itaki da se udari u sasvim nove žice!“
A dodaje: da je svejedno, „da li ja, ili ko drugi“.
O samoj pjesmi se više ne govori, već o prilikama u kojima je otputovao u Pariz i o svom, kako veli, „političkom krahu“ socijaliste. U tom kontekstu spominje Skerlića i Rakića.
Poslije Prvog svjetskog rata, veli Crnjanski, niko „književnike nije uzimao ozbiljno“, što nikako ne može biti sasvim tačno. Obrnuti primjeri su brojni: Ivo Andrić, Rastko Petrović i on sam – Miloš Crnjanski. Drugo je bilo, veli pjesnik, prije rata, u doba Skerlića, „koji je, tobože, tako isto bio socijalista“, i svoju tvrdnju obrazlaže državnom potrebom i društvenim razlozima:
Državi je tada bilo potrebno pero i hor, koji će pevati, kako su Dučić,
Rakić, Bojić, Jelić, pevali. Za čitaočku publiku.
Državotvorno.
Naravno da ovaj iskaz treba shvatiti u polemičkom kontekstu smjene poetičkih paradigmi, makar da je pisac na izmaku pedesetih godina XX vijeka polemički kontekst oživljavao i pri tom nije štedio na razornoj ironiji, posebno prema Milanu Rakiću i njegovoj pjesmi „Na Gazimestanu“.
Lirika Itake i Rakićev „Kosovski ciklus“ se, izgleda, ne mogu izmiriti: Rakić, koga sam, za njegov rad, na Kosovu, jako poštovao, bio je doterao dotle, da je za poeziju smatrao i to kad kaže: da će i on dati život za otadžbinu, neozaren sjajem starih, feudalnih vitezova, ali svestan onoga šta daje i zašto ga daje. Kao da plaća porez.
Zna dobro Crnjanski da Rakić nije na pazaru, već na tada turskom Kosovu, na tragu Kosovskog zavjeta, spreman na svjesno samožrtvovanje kao izbor carstva nebeskog, ali njegova poetička pozicija oprečna je Rakićevoj, odnosno parnaso simbolističkoj.
Spremajući se za odlazak iz Ilanče za Beograd, na nastavak studija uporedne književnosti, istorije i istorije umjetnosti („Da nastavim tamo, kako bi se to u Salamanci reklo, gde sam stao“), Crnjanski je skupljao rukopise pjesama koje je htio da štampa i Dnevnika o Čarnojeviću, „koji je bio narastao u debelu knjigu“.
Rukopis zbirke pjesama predao je knjižaru S. B. Cvijanoviću, koji je „tri puta odustajao od štampanja“, pa ipak je objavio Liriku Itake.
O knjizi se „mnogo govorilo“, a „protivno očekivanju, ta zbirka pesama prodavala se dobro“, odjeknuvši naročito na Univerzitetu i među omladinom:
[…] Kad bih prolazio ulicom, dešavalo mi se da mi nepoznati mladići i devojke, dovikuju veselo: Tužno je biti muško!
To je bio refren iz moje pesme „Gardista i tri pitanja“.
Cvijanović je, poveden uspjehom Lirike Itake, štampao Priče o muškom u prevelikom tiražu (4500 primjeraka), a tu knjigu godinama nije rasprodao.
Univerzitet je preporodio Crnjanskog. („Na tom Univerzitetu počela je za mene druga po redu epoha mog života.“) I studenti i profesori su, zbog rata, bili stariji nego inače: „Većina studenata na Univerzitetu u Beogradu, godine 1919, bila se tek vratila iz rata. Kao i ja.“ To su, dakle, bili gorki, iskusni ljudi, ratnici.
Crnjanski je, neplanirano i neočekivano, postao urednik Dana. Njegov drug, Ilija Petrović, prevodilac Bajrona, predao mu je i redakciju Dana, i svoj mali stan u ulici Braće Nedića 29: „U toj maloj kući sa jorgovanom pod svojim prozorom, proživeo sam najsretniju godinu u svom životu.“
Ovo se mora zapamtiti; sličnih godina nije bilo mnogo u životu Miloša Crnjanskog.
U Danu je preštampao Masku ćirilicom, „pošto izdanje Maske, latinicom, niko nije čitao“, a onda je počeo, bezuspješno, da traži izdavača za Dnevnik o Čarnojeviću. Rukopis je u prvobitnoj, i nesačuvanoj, verziji, bio „isuviše dug“: „Našao sam izdavača za Đerzeleza Iva Andrića, ali Dnevnik je bio isuviše dug.“
Ovo je najmanje treći put kako Crnjanski ponavlja da je Dnevnik o Čarnojeviću prvobitno bio neuporedivo duža knjiga od svoje drastično skraćene verzije. Sudeći po iskazu: „a posle sam počeo da tražim izdavača za Dnevnik, koji sam bio nazvao O Čarnojeviću“, moglo bi se pretpostaviti da Crnjanski nije od početka rada na ovom romanu imao ideju o konačnom naslovu. Sve su prilike da je radni naslov bio, jednostavno,
Dnevnik i da je rukopis, vremenom, kao i svaki dnevnik, rastao; da je pisac svoj dnevnik „vodio“ kao umjetničku, fikcionalnu prozu, kojoj je u skladu s njenom prirodom i pojavom Čarnojevića u toj prozi, dodao drugi dio naslova. Skraćivanja su, sudeći po onome što autor piše u Komentarima, došla spolja, kao iznudica i nasilje nad tekstom, pa i kao cenzura. I to cenzura „koju je i jedan profesor Univerziteta podupirao“, uz to još i piščev prijatelj, docnije vrhunski istoričar i rector Univerziteta, Vladimir Ćorović.
Izdavača je pronašao Stanislav Vinaver:
On je, u jesen 1920, uspeo da zadobije kompanjone knjižare koja se nazivala Sveslovenska, za izradu jedne biblioteke modernih. U tu biblioteku trebalo je da uđe, prvo, moja knjiga o Čarnojeviću, Vinaverov Gromobran i Rastkov Perun.
Samo, posle dugih pregovora, knjižara je tražila da nijedno delo ne sme biti duže od sedam tabaka.
Profesor Ćorović je u sve ovo bio umiješan voljom knjižare, a on je tražio da se dobar dio Dnevnika izbaci kao pornografija, optuživši, uz to, pisca za pesimizam i dekadenciju i založivši se za „optimističku“ i „zdravu“ književnost. Obim Dnevnika je konačno sužen na pet tabaka, a Crnjanski je, spremajući se na put u Pariz, spalio stara pisma, rukopise koje u Zagrebu nije štampao i sve što je iz Dnevnika izbačeno. Crnjanski, uz to, tvrdi da mu je Vinaver, prilikom korekture i štampanja, dok je on već bio u Parizu, „pomešao i raspored pojedinih poglavlja“. Ostaje nejasno zašto te promjene nijesu ispravljene u kasnijim izdanjima, ili je, pisac, ipak, na njih prećutno pristao.
Autograf Dnevnika o Čarnojeviću, kakav je namjeravao Crnjanski prvobitno da štampa, sa oko dvanaest autorskih tabaka, nikada neće moći biti uspostavljen.
O našim tadašnjim „štamparskim prilikama“ Crnjanski je, dakle, mislio vrlo loše, a još gore o čitaocima i, naročito, kritici. Tako optužuje Ratka Parežanina, doista kritičara bez osjećanja za avangardnu književnost, da je – da bi dokazao svoju tezu prema kojoj je Crnjanski futurista – uzeo tri strofe iz triju različitih Crnjanskovih pjesama i štampao ih kao jednu. Pjesnika je posebno pogodila kritika na Itaku u Srpskom književnom glasniku koja je bila „violentna“:
Što je glavni kritik Glasnika tvrdio da sam ja rušilac narodnih svetinja, to je možda bilo tačno. Pitanje je samo kakvih svetinja. Međutim, taj kritičar se nije bio zadovoljio time. On je tvrdio da sam se protiv tih svetinja bunio tamo negde oko 1916. Hteo je da kaže da sam ja Austriji služio. Imao je pravo. Čitalac je video kako.
Taj „glavni kritik Glasnika“ vjerovatno je Branko Lazarević.
Matori Marko Car je bio mnogo genijalniji u napadu.
Sve je to, veli, zato što smo mi usisali mađarsku kulturu i imali u srcu peštansku modernu.
Što je bilo još ružnije, tu je tezu, docnije, Bogdan Popović preuzeo.
Tih godina, jedino nas je Skerlićev đak Milan Bogdanović branio.
To, naravno, neće smetati Crnjanskom da se i sa Bogdanovićem ljuto zavadi.
Pandurovićevoj kritici Crnjanski ironično priznaje da je jedina „imala duha“, pošto je utvrdila da „tavan ima oči“ u Crnjanskog, odnosno da „duša može biti brkata“. Obje primjedbe su rezultat hotimičnog nerazumjevanja Crnjanskovih stihova ili čak samo pojedinih leksema.
Crnjanski je upotrebio oblik pridjeva tavan umjesto taman. U drugom slučaju riječ je o figuri iz druge strofe „Moje pesme“ u kojoj je duša personifikovana i transponovana „u sliku seržana, brkatog, blago nasmejanog“:
Svet je prošla samohrana,
u krvavom plaštu šeržana,
ko ubica.
Stajaše tužna, zavejana,
na straži, u kapijama,
brkata, blago nasmejana.
Pjesnik je bio najogorčeniji na Pavla Popovića koji je Crnjanskog optuživao za nemoral u književnosti. Riječ je o danas teško provjerljivim, navodno ogovaranjima i anegdotama, usmjerenim na privatni, pa čak i na porodični život i svijet pjesnikov. Zato ne čudi pjesnikova završna rečenica uz pjesmu „Ja, ti, i svi savremeni parovi“: „Što se mene tiče, ja sam počeo da se gadim naših ’kritičara’.“
Naše čitanje je potvrdilo polifunkcionalnost i žanrovsku hibridnost Crnjanskovih Komentara. Oni, nesumnjivo, imaju naglašenu poetsku funkciju, pa se mogu čitati kao poetska proza, odnosno poetski esej, pjesnički memoari, pa čak i kao fragmentarni avangardni roman.
Analiza te funkcije ovoga puta je izostala.
Komentari imaju naglašenu i referencijalnu funkciju i ona se grana u više rukavaca koji se međusobno prepliću, pa se Komentari mogu čitati i kao svojevrsna autobiografija, odnosno pjesnikovo svjedočenje o svom životu. Oni, iz stranice u stranicu, dovode u neraskidiv odnos pjesnikov život i njegovu literaturu, odnosno poeziju, što je karakteristika avangardnih pisaca. Pokazuje se da nijedan naš avangardni pjesnik nije imao takvu tragičnu saglasnost svoje poetske vizije života i svijeta i samog ličnog života. Čovjek ne upravlja svojim životom, već njime vitlaju nevidljive sile; podsmijevaju mu se komedijant Slučaj i komičar Buca. Odiseja se pjesniku vratila kao životna sudbina.
Komentari se mogu čitati i kao slika Prvog svjetskog rata iz neobične perspektive jednog mladog Srbina, vojnika i oficira u austrijskoj vojsci, koji pjeva u slavu atentatora Principa.
Oni imaju veoma naglašenu autopoetičku funkciju, jer opisuju životne okolnosti u kojima su pojedine pjesme nastajale, šire i osvjetljavaju kontekst u kojem ih treba čitati i razumijevati. Oni takođe osvjetljavaju i pjesnikov negativan odnos prema književnoj kritici i književnom životu, pa se može reći da imaju i metakritičku funkciju.
Komentari se, po našem osjećanju, pokazuju dragocjenim za razumijevanje poezije i poetike Miloša Crnjanskog i vremena u kojem je nastajala. A to jeste cilj i smisao ovoga istraživanja.
Jovan Delić
Kraj
