U oktobru 2011. putovala sam u New York, i već drugi ili treći dan nakon dolaska uputila sam se prema Wall Streetu, i ne provjerivši gdje se točno nalazi Zuccotti Park. Izašavši iz metroa ugledala sam, na sreću, informacijski punkt.
– Oprostite, molim vas, gdje je tu… revolucija? – upitala sam glupo.
– Idite ravno, par blokova odavde – rekao je mladić i raširio lice u osmijeh.
Krenula sam obodrena mladićevim osmjehom, i osjetila da moj puls ubrzava ritam. Pitala sam se nije li se u meni probudio stari buntovnički virus. Buntovnički?! Tja, kada se poslože neki historijski i neki personalni detalji može se reći da mi buntovništvo nije strano.
Roditelji su me začeli u vrijeme Informbiroa, kada je Tito rekao svoje znamenito NE Staljinu. Došla sam na svijet 1949. godine, kada su Sovjetski Savez i pridružene zemlje-članice optužili Jugoslaviju da “skreće s puta marksizma i lenjinizma”. Bila je to godina kada je Tito proglašen za izdajnika, a Jugoslavija osuđena na izolaciju. Rodila sam se 27. marta. Istoga datuma, iako osam godina ranije, rođena je parola Bolje grob nego rob, bolje rat nego pakt. U nježnoj dobi usvojila sam parolu i s vremenom razvila oblik ponašanja koji bi današnji psiholozi, tako brzi na kreiranju termina, mogli svrstati u LAT (Law Authoritarianism Tolerance) sindrom. Posve je moguće da me je Titovo historijsko NE Staljinu odredilo kao budućega naysayera. Na zvuk Internacionale i na stih Ustajte prezerni na svijetu moja se koža ospe žmarcima, a na Bandiera Rossa puštam suzu. Dok su djeca u nekim drugim, mirnijim zemljama listala slikovnice o mjedvjedićima, ja sam iz svoje žedno upijala priču o mladiću Danku. Hrabri mladić Danko vadi iz svojih grudi srce da bi ustrašenim ljudima, zarobljenima u gustoj i mračnoj šumi, osvijetlio put i izveo ih na sunčanu čistinu.
Na kraju Danko umire, naravno. Sam i napušten, naravno. Detalj u kojem neki šumski kreten, tek što je izašao iz mraka na svjetlo, gazi Dankovo još uvijek pulsirajuće srce, zauvijek je naselio moj imaginarij. A moja neproduktivna simpatija prema zanesenjacima koji koriste vlastito srce kao bateriju prati me, ne posustajući, cio moj život.
Već u osnovnoj školi, zajedno sa svojim suučenicima, slala sam pisma podrške Patriceu Lumumbi, u neki zatvor, u dalekoj zemlji Kongo. Imena vođa pokreta nesvrstanih – Jawaharlal Nehru, Gamal Abdel Nasser, Kwame Nkrumah i Sirimavo Bandaranaike – izgovarala sam kao djevojčica s jednakom lakoćom s kojom današnja djeca izgovaraju imena Rubeus Hagrid, Albus Dumbledore ili Alastor Mad-Eye Moody. Nije čudno, imala sam dvanaest godina kada je u Beogradu održana prva konferencija Pokreta Nesvrstanih. Protestirala sam protiv rata u Vijetnamu, iako nisam znala gdje se Vijetnam točno nalazi. Moje djetinjstvo prošlo je u iskrenu uvjerenju da pravo na slobodu i jednakost imaju svi ljudi na ovome svijetu, i crni i žuti i bijeli…
Približavajući se Zuccotti parku, provjerila sam načas vlastiti puls. Pitala sam se nije li parola sva vlast radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji ipak učinila svoje; i nisu li moji sunarodnjaci, ti koji su me prije dvadeset godina optužili da sam jugonostalgičarka, ipak bili u pravu? Tada sam se bila javno pobunila protiv histerije nacionalizma, umjesto da shvatim da je nacionalizam pitanje profita, a ne osjećaja. Pobunila sam se protiv rata, umjesto da prihvatim tezu da je rat samo ekonomija koja se ostvaruje drugim sredstvima. Moji sunarodnjaci skužili su takve stvari od prve i zgazili me ravnodušno, baš kao onaj idiot iz moje slikovnice još uvijek pulsirajuće Dankovo srce. Dok se približavam Zuccotti parku, pitam se nije li se revolucionarni zanos hibernirao u meni i samo čeka da se pokrene, sada, u krivo vrijeme, na neočekivanu mjestu.
Dubravka Ugrešić
