Koji su naši

| December 27, 2018 | 0 Comments

Poodavno to bijaše. Kada su se naši starci okupljali oko televizora-crno-bijelog lampaša- spremni da navijaju za naše. Bilo je dovoljno da im se kaže koji su naši i navijački spektakl je mogao da počne…
Proslavljalo se bučno i svesrdno. Pobijedili su naši koji su kasnije postali njihovi. A i dalje su ostali nekako naši. Barem nekima među nama koji su vjerovali da naše nikada neće biti tuđe…
Onda su se naši pretvorili u njihove i onda su njihovi postali sve samo ne naši, a kada nijesu već bili naši, bio je red da budu tuđi. A kada su već tuđi, red je i da se mrzimo, kad već nijesmo naši…
Sve što nije bilo naše, bolje da nije ni bivalo, razmišljali su naši, a ako još uvijek postoji, potrudićemo se da ga uskoro ne bude. Jer strašno je da naše ne bude naše iako nikada i nije bilo naše. Na tom mudronosnom i sudbonosnom zaključeniju počeo je da se raziđuje naš majušni svijet…
A kada smo već pregnuli sa svih strana da razidamo našu zidanicu, bio bi grijeh da razidanje ne pretvorimo u rušenje, a rušenje u krvoliptanje. Tako su nekako razmišljali naši i oni njihovi koji su njihovima takođe bili naši…
A kad smo konačno u veličanstvenoj zvijerskoj ekstazi porušili sve ono što je možda i bilo naše, dovršili smo naopaku rabotu zabijajući umobolni glogov kolac u zdravi razum i čistu svijest. Glogov kolac nam je postao jedino sredstvo protiv povampirene svijesti i zavampirene istine…
Tako smo nekako pobijedili svijest i razum, logiku i zdravoumlje proglasivši pobjedu naših. Nijesmo ni slutili da će naši ubrzo postati njihovi i da će nas njihovi ubrzo proglasiti tuđima…
Otkačili smo čunić od broda ludaka, a onda je čunić postao luđi od broda. I sada uživamo u bušnom čamčiću udaljeniji od zdravoga razuma više nego od obala čiste svijesti, koljući se oko toga ko je naš, a ko je njihov…
Naši, koji nikada nijesu bili naši, postali su nam naši u velikoj nuždi da odbranimo sve što je naše. A šta je bilo naše naši nikada nijesu ni znali…
Ponekad smo se, kao onomad oni voljeni minuli navijači ispred televizora-lampaša, pitali koji su naši i ne čekajući odgovor navijali smo zdušno za neke koji bi mogli biti naši. A znali smo da ćemo izgubiti. Kad neko pobijedi, nije naš, jer naš je samo onaj koji gubi i samo gubitak ga čini posebnim i najrođenijim… našim…
U tom pomamnom „našem” i ludačkom „njihovom” sve ovo što je preteklo od velikog našeg i velikog njihovog postalo je tuđe. I ništa što je bilo naše više nije naše…a bilo je samo onda kad smo bili kobajagi naši…
Jugonostalgija se pretvorila u crnonostalgiju. I nostalgija nam se smanjila priklana našim ljubavnim lažima i njihovim lažiljubavima…
Šta je naše u ovome što je naše… Ima li nečega našeg u malim našim zemljama, među malim našim narodima…Šta je to naše i koji su to naši u ovim malim tuđinama, među ovim malim tuđincima koji ni sami sebi nijesu naši, a kamoli nama…
Koji su naši, pitamo se dok gledamo naše na modernim tv-sokoćalima. Jesu li naši oni koji nose uskokodakali grb koji nije naš ili se upinju ispod alaj-barjaka sa resama izdaje koji ne može biti naš…
I je li ono za šta se bore zaista njihovo, ako već nije naše…ima li ikoga među njima koji zaista misli: ovo je naše. Ako ima, onda nešto nije u redu ni sa njihovim, ni sa našim…
Kako naši mogu biti oni koji su sve što je naše prodali za nešto što je samo njihovo… i kako njihovo može biti naše, ako je njihovo samo ono što je toliko daleko i toliko tuđe od našeg…
I zašto bi naše i njihovo bilo važnije od moga i tvoga kad se već toliko i u svemu razlikujemo kao da nikada nijesmo ni bili naši…
Koliko god bio naš, čovjek koji pripada zlu ne smije biti naš. A zlotvori su postali njihovi. Zlokobnici su postali naši. I oni nas uče koji su naši, a koji ne smiju biti naši…
Nije dovoljno da sričeš moj jezik da bi bio naš. I nije dovoljno da ulaziš u moj hram da ne bi bio njihov. Jer naše i njihovo su izmislili oni koji znaju samo za svoje. Naše i njihovo nijesu ni dvije obale iste rijeke. Jer rijeka života prezire obale mulja…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Koji su naši

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0