VII Poglavlje
Zima je bila oštra. Poslije oluja naiđoše susnježica i snijeg, pa zatim oštar mraz koji nije popuštao sve do kraja veljače. Životinje su nastavile gradnju kako su najbolje mogle, znajući dobro da ih ostali promatraju i da bi zavidna ljudska stvorenja uživala u svojoj pobjedi ne bude li vjetrenjača završena na vrijeme.
Ljudi su se zlobno pretvarali da ne vjeruju da je Snowball razorio vjetrenjaču: govorili su da se vjetrenjača srušila jer su joj zidovi bili pretanki. Životinje su znale da to nije istina, ali su ipak odlučile da ovog puta zidovi umjesto pola metra budu široki metar, a to je značilo da će trebati sakupiti mnogo više kamenja. Kamenolom je dugo bio zameten snijegom i nije se moglo ništa raditi. Nešto se napredovalo za suhog vremena kada je nastupio mraz, ali bio je to vrlo mukotrpan posao i životinje više nisu imale toliko pouzdanja kao prije. Patile su od hladnoće, a većinom su bile i gladne. Samo Boxer i Clover nisu gubili hrabrost. Squealer je držao odlične govore o radosti služenja i dostojanstvu rada, ali su ostale životinje nalazile više poticaja u Boxerovoj snazi i neizostavnom pokliku: “Radit ću više!”
U siječnju je ponestalo hrane. Obroci žita drastično su smanjeni, ali je bilo objavljeno da će se kao nadoknada dijeliti dodatni obroci krumpira. Međutim, otkrilo se da se veći dio krumpira smrzao u trapovima koji nisu bili dovoljno pokriveni. Krumpiri su postali mekani i crni, i samo je poneki bio jestiv. Životinje danima nisu jele ništa osim slame i repe. Činilo se da im prijeti skapavanje od gladi.
Postalo je od životne važnosti sakriti te činjenice pred vanjskim svijetom. Ohrabreni rušenjem vjetrenjača, ljudi su izmišlja li sve nove i nove laži o Životinjskoj farmi. Ponovo se počelo pričati da životinje umiru od gladi i bolesti, da se neprestano međusobno glože i da su pribjegle kanibalstvu i čedomorstvu. Napoleon je bio potpuno svjestan da bi istina o situaciji s hranom mogla uroditi lošim posljedicama, pa je odlučio iskoristiti gospodina Whympera da proširi suprotne vijesti. Do sada su životinje imale malo ili nikakvog dodira s Whymperom za njegovih tjednih posjeta. Sada je, međutim, nekoliko odabranih životinja, većinom ovaca, trebalo povremeno u njegovoj prisutnosti spomenuti da su se obroci povećali. Uz to je Napoleon naredio da se gotovo prazni sudovi za žito, koji su se nalazili u spremištu, do ruba napune pijeskom, a da vrh prekrije ostatkom žita i hrane. Našli su neki izgovor i proveli Whympera kroz spremište dopustivši mu da na tren vidi napunjene sudove. Uspjeli su ga obmanuti, pa je Whymper svuda govorio da na Životinjskoj farmi ne vlada oskudica hranom.
Bilo kako bilo, bližio se kraj siječnja i postalo je očito da će biti potrebno odnekle nabaviti još žita. Tih se dana Napoleon rijetko pojavljivao u javnosti; čitavo vrijeme provodio je u kući koju su budno čuvali oštri psi. Kad bi se pojavio, činio je to na osobit, svečan način, čvrsto okružen sa šestoro pasa koji su režali čim bi se netko suviše približio. Nije se, međutim, pojavljivao čak ni nedjeljom ujutro, već bi izdavao naređenja preko drugih svinja, najčešće Squealera.
Jednog nedjeljnog jutra Squealer je objavio da će se kokoši, koje su upravo ponovo počele nositi, morati odreći svojih jaja. Napoleon je, preko Whympera, sklopio ugovor o prodaji četiri stotine jaja tjedno. Tim novcem kupit će dovoljno žita i hrane da Farma izdrži do ljeta,
kada će nastupiti povoljniji uvjeti.
Kokoši su na to podigle strašnu graju. Doduše, ranije su ih upozorili da će ta žrtva možda biti potrebna, ali nisu vjerovale da će se to stvarno dogoditi. Upravo su pripremale gnijezda za proljetni nasad i protestirale su da je uzimanje jaja u ovom trenutku ravno ubojstvu. Prvi put od izgona Jonesa dogodilo se nešto što je sličilo na pobunu. Predvođene s tri mlade kokice vrste “Crna Minorca”, kokoši su napravile odlučan pokušaj da osujete Napoleonove zahtjeve. Njihova se metoda sastojala u tome što bi odletjele na zabatne grede i tamo snijele jaja, koja bi padala na pod i rasprsnula se. Napoleon je reagirao oštro i nemilosrdno. Naredio je da se kokošima ukinu obroci i objavio da će svaka životinja koja im dade i zrno žita biti osuđena na smrt. Psi su pazili da se naređenje provede. Kokoši su izdržale pet dana, a onda su se predale i vratile u svoja legla. U međuvremenu umrlo je devet kokoši. Sahranjene su u voćnjaku, a objavljeno je da su umrle od kokodakitisa. Whymper nije ništa saznao o ovom slučaju i jaja su redovno dostavljana; trgovčeva kola dolazila su jedanput tjedno da ih preuzmu i odvezu.
Čitavo to vrijeme nitko nije vidio Snowballa. Govorkalo se da se krije na jednoj od susjednih farmi, Foksvudu ili Pinchfielda. Napoleon je, međutim, bio u nešto boljim odnosima s ostalim farmerima nego ranije. Na sreću u dvorištu se nalazila gomila drvene građe koja je tamo ležala od prije deset godina kada je bio iskrčen bukvik. Građa je bila dobro osušena i Whymper je savjetovao Napoleonu da je proda. I gospodin Pilkington i gospodin Frederick bili su spremni da je kupe. Napoleon je oklijevao, ne mogavši se odlučiti ni za jedno. Primijećeno je da se, kad bi bio blizu sporazuma s Frederickom, govorkalo da se Snowball krije u Foksvudu, a kad bi pregovarao s Pilkingtonom, čulo se da je u Pinchfieldu.
Iznenada, u rano proljeće, otkriveno je nešto što je sve uznemirilo. Snowball je noću potajno posjećivao Farmu! Životinje su bile toliko uzbudene da su jedva mogle spavati u svojim stajama. Svake noći, rečeno im je, on bi dolazio šuljajući se zaštićen mrakom i pravio razne nedaće. On je krao žito, prevrtao vedra s mlijekom, razbijao jaja, izgazio zasađene gredice, glodao koru s voćaka. Postalo je uobičajeno da se sve loše što bi se dogodilo pripiše Snowballu. Ako se razbio prozor ili začepio odvodni kanal, već bi se našao netko tko bi sa sigurnošću mogao reći da je to učinio Snowball, a kada je izgubljen ključ od spremišta, čitava je Farma bila uvjerena da ga je Snowball bacio u zdenac. Začudo, životinje su u to vjerovale čak i onda kad je zametnuti ključ bio pronađen ispod jedne vreće s brašnom. Krave su jednoglasno tvrdile da se Snowball ušuljao u njihove staje i pomuzao ih u snu. Za štakore, koji su te zime pravili neugodnosti, također se govorilo da su u savezu sa Snowballom. Napoleon je naredio da se povede temeljita istraga o Snowballovoj djelatnosti. U pratnji svojih pasa krenuo je u pažljivo pregledavanje gospodarskih zgrada, dok su ga ostale životinje slijedile na pristojnom odstojanju. Svakih nekoliko koraka Napoleon je zastajao i njušio zemlju tragajući za Snowballovim otiscima, koje, kako reče, može otkriti po vonju. Njuškao je po svim uglovima, u suši, staji za krave, kokošinjcima, povrtnjaku, i gotovo svagdje pronašao Snowballove tragove. Pnslonio bi njušku na zemlju, nekoliko puta duboko onjušio i zavikao strašnim glasom: “Snowball! Bio je ovdje! Prepoznajem njegov vonj!”, a na riječ“Snowball” svi su psi počeli krvoločno zavijati i keziti očnjake. Životinje su bile krajnje prestrašene. Kao da je Snowball imao nevidljiv utjecaj koji je prožimao zrak oko njih i prijetio im najrazličitijim opasnostima. Uvečer ih Squealer sve okupi i s nespokojnim izrazom
lica reče da im ima saopćiti ozbiljne vijesti.
“Drugovi!”, povika poskakujući nervozno, “otkrili smo najstravičniju stvar. Snowball se prodao Fredericku, vlasniku Pinchfielda, koji još uvijek kuje zavjeru da nas napadne i preuzme našu Farmu! Napad će voditi Snowball. Ali ima nešto još gore. Mislili smo da je do Snowballove pobune došlo zbog taštine i ambicije. Međutim, drugovi, bili smo u zabludi. Znate li pravi razlog? Snowball je bio u savezu s Jonesom od samog početka! Čitavo vrijeme bio je tajni Jonesov agent. Sve je dokazano dokumentima koje je ostavio i koje smo upravo otkrili. Po mom mišljenju, drugovi, to objašnjava mnogo toga. Nije li nam sada jasno kako je — srećom bezuspješno — pokušao da nas u Bitki kod staje za krave dovede do poraza i uništenja?” Životinje su bile zapanjene. Takva pokvarenost daleko je nadmašivala Snowballovo razaranje vjetrenjače. Potrajalo je nekoliko minuta dok su uspjele sve shvatiti. Sjećale su se, ili su mislile da se sjećaju, kako je Snowball u Bitki kod staje za krave jurišao ispred svih, kako ih je skupljao i hrabrio u svakom naletu, kako nije zastao čak ni u trenutku kada su ga Jonesovi meci ranili u leda. Isprva je bilo pomalo teško shvatiti kako se sve to poklapa s tvrdnjom da je bio na Jonesovoj strani. Čak je Boxera, koji je rijetko postavljao pitanja, to zbunilo. Legao je, podvukao prednje noge ispred sebe, zatvorio oči i s velikim naporom uspio uobličiti svoje misli.
“Ja u to ne vjerujem”, reče. “Snowball se hrabro borio u Bitki kod staje za krave. Ja sam ga osobno vidio. Zar mu nismo odmah poslije Bitke dali odlikovanje ‘Životinjski heroj prvog reda’?”
“Druže, to je bila naša pogreška. Jer sada znamo — sve je to zapisano u tajnim dokumentima koje smo pronašli — da nas je zapravo pokušao namamiti u propast.”
“Ali bio je ranjen”, reče Boxer. “Svi smo vidjeli kako okrvavljen juriša.”
“To je bio dio dogovora”, povikne Squealer. “Jonesovi meci samo su ga okrznuli. Da znate čitati, mogao bih vam to dokazati iz njegovih zapisa. Zavjera se sastojala u tome da u kritičnom trenutku Snowball da signal za uzmak i poprište prepusti neprijatelju. Bio je vrlo blizu uspjehu, čak bih rekao, drugovi, da bi bio uspio da nije bilo našeg herojskog Vođe, druga Napoleona. Zar se ne sjećate, kako se, upravo u trenutku kada su Jones i njegovi nadničari ušli u dvorište, Snowball iznenada okrenuo i počeo bježati, a mnoge životinje za njim! I zar se također ne sjećate da je baš u tom trenu kada se počela širiti panika i kad se činilo da je sve izgubljeno, drug Napoleon jurnuo naprijed s poklikom ‘Smrt Čovječanstvu!’ i zario zube u Jonesovu nogu? Sigurno se sjećate toga, drugovi?” uzviknuo je Squealer, đipajući s jedne na drugu stranu.
Kada je Squealer tako slikovito opisao taj prizor, životinjama se učinilo kao da se prisjećaju upravo toga. U svakom slučaju, sjetile su se da je u kritičnom trenutku Bitke Snowball počeo bježati. Ali Boxer je još uvijek bio nešto zbunjen. “Ja ne vjerujem da je Snowball bio izdajica od samog početka”, reče konačno. “Ono što je kasnije učinio, to je već nešto drugo. Ali vjerujem da je u Bitki kod staje za krave bio dobar drug.”
“Naš Vođa, drug Napoleon”, odgovori Squealer, govoreći vrlo polagano i odlučno, “kategorično je izjavio — kategorično, druže — da je Snowball bio Jonesov agent od samog početka; da, čak i mnogo prije nego što se o Pobuni uopće razmišljalo.”
“Ah, onda je to nešto sasvim drugo!” reče Boxer. “Ako je tako rekao drug Napoleon, onda to mora biti tačno.”
“To je pravilan stav, druže!” uzviknu Squealer, ali se primijetilo da je svojim malim žmirkavim očicama vrlo ružno pogledao Boxera. Okrenuo se da pođe, onda zastao i značajno dodao: “Upozoravam svaku životinju na Farmi da drži širom otvorene oči. Jer imamo razloga vjerovati da se upravo u ovom času među nama prikrivaju neki od Snowballovih tajnih agenata!”
Četiri dana kasnije Napoleon je naredio da se predveče sve životinje okupe u dvorištu. Kad se sve skupiše, iz kuće iziđe Napoleon, noseći svoje obje medalje (nedavno je sam sebi dodijelio odlikovanja “Životinjski heroj prvog reda” i “Životinjski heroj drugog reda”); oko njega je poskakivalo devet ogromnih pasa i lajalo tako da se svim životinjama ježila koža. Tiho su se stisle na svojim mjestima i izgledale kao da unaprijed znaju da će se dogoditi nešto strašno.
Napoleon je stajao strogo gledajući publiku; onda ispusti piskav glas. Tog časa psi nahrupe naprijed, zgrabe četiri krmka za uši i, dok su skvičali od straha i boli, dovuku ih pred Napoleona. Krmcima su krvarile uši; psi su osjetili krv i činilo se da će za nekoliko trenutaka potpuno poludjeti. Na opće iznenađenje, tri se baciše na Boxera. Boxer je vidio da mu se približavaju, ispruži svoje veliko kopito, zahvati jednog psa u zraku i prikova ga na zemlju.
Pas je cvilio moleći za milost, a druga dva pobjegnu podvijenih repova. Boxer pogleda Napoleona da vidi može li zatući psa. Napoleon promijeni izraž lica i oštro naredi Boxeru da psa pusti, na što Boxer podigne kopito, a prebijeni se pas pokunjeno i zavijajući odšulja. Za trenutak žagor se stišao. Četiri krmka čekala su dršćući, a krivica im je bila ispisana u svakom pokretu. Napoleon ih pozva da priznaju svoje zločine. To su bila ona ista četiri krmka koja su protestirala kad je Napoleon ukinuo nedjeljne Sjednice. Bez ikakvog daljnjeg poticanja priznali su da su bili u tajnoj vezi sa Snowballom od kada je protjeran, da su surađivali s njim u rušenju vjetrenjače i da su se dogovorili da Životinjsku farmu predaju gospodinu Fredericku. Dodali su da im je Snowball privatno priznao da je godinama bio tajni Jonesov agent. Kad su krmci završili svoje priznanje, psi im odmah pregrizoše grkljane, a Napoleon strašnim glasom zatraži da svaka životinja koja nešto krije sada to i prizna. Tri kokoši koje su bile kolovođe u pokušaju pobune zbog prodaje jaja istupile su naprijed i izjavile da im se u snu bio pojavio Snowball i poticao ih na neposlušnost Napoleonovim odredbama. I njih zaklaše. Onda iziđe guska i prizna da je od prošlogodišnje žetve skrila šest klasova žita i noću ih sama pojela. Ovca priznade da je mokrila u pojilište, a na to ju je — tako izjavi — prisilio Snowball. Druge dvije ovce priznaše da su ubile starog ovna, posebno vjernog Napoleonovog sljedbenika, i to tako da su ga naganjale oko krijesa kada je bio prehlađen. Sve ih zaklaše na licu mjesta. I tako su se ređala priznanja i pogubljenja, sve dok pred Napoleonovim nogama nije ležala gomila leševa a zrak postao težak od mirisa krvi koji se nije osjetio otkako su protjerale Jonesa.
Kad se sve to završilo, preostale su životinje, osim svinja i pasa, otišle zajedno. Bile su potresene i osjećale su se jadno. Nisu znale što je bilo strašnije — izdaja životinja koje su se povezale sa Snowballom ili okrutna odmazda kojoj su upravo prisustvovale. U stara vremena često je bilo takvih strašnih prizora krvoprolića, ali svima se činilo da je ovo mnogo strašnije jer se dogodilo među njima. Otkako je Jones napustio farmu, sve do danas nijedna životinja nije ubila drugu životinju. Nije bio ubijen čak ni štakor. Životinje su došle do brežuljka gdje je stajala poludovršena vjetrenjača; jednodušno su sve polijegale i priljubile se jedna uz drugu kao da se žele zagrijati — Clover, Muriel, Benjamin, krave, ovce, čitavo jato gusaka i kokoši — zaista sve, osim mačke koja je iznenadno nestala baš prije nego što je Napoleon naredio da se okupe. Neko vrijeme nitko nije progovorio ni riječi. Samo je Boxer ostao stajati na nogama.
Nemirno se vrpoljio amo-tamo, mahao svojim dugim crnim repom, a povremeno bi se oglasio kratkim, iznenadnim rzanjem. Konačno progovori:
“Ja to ne razumijem. Nisam vjerovao da se takvo što može dogoditi na našoj Farmi. Mora biti da nešto s nama nije u redu. Rješenje je, kako mi se čini, da više radimo. Od sutra ujutro ustajat ću pun sat ranije.”
Tromim kasom otputio se prema kamenolomu. Tamo je skupio dvostruku količinu kamena i odvukao ga do vjetrenjače prije nego što je legao na počinak.
Životinje su se bez riječi pripile uz Clover. S uzvišice na kojoj su ležale pružao se širok vidik na okolicu. Veći dio Životinjske farme nalazio se u njihovu vidokrugu — veliki pašnjak koji se sterao do glavne ceste, sjenokoša, šikara, pojilište, uzorana polja na kojima je raslo gusto i zeleno mlado žito, crveni krovovi gospodarskih zgrada i dim koji se izvijao iz dimnjaka. Bilo je jasno proljetno veče. Vodoravne zrake sunca pozlatile su travu i procvjetalu živicu. Nikada se Farma nije životinjama učinila tako privlačnom; sa stanovitim iznenađenjem prisjetile su se da je to bila njihova vlastita farma, da je svaki kutak pripadao njima. Dok je gledala niz obronak, Cloverine se oči napuniše suzama. Da je mogla izreći svoje misli, kazala bi da ovo što sada imaju nije ono što su životinje željele kad su se udružile da se otarase ljudskog soja. Ovi prizori terora i klanja nisu ono čemu su se nadale one noći kad ih je stari Major prvi put potakao na pobunu. Ako je imala ikakvu predodžbu o budućnosti, bila je to slika društva životinja oslobođenih od biča i gladi, društva u kojem su svi jednaki; svatko radi prema svojim mogućnostima, a jaki zaštićuju slabe, kao što je one noći kad je govorio Major, ona svojom prednjom nogom zaštitila jato malih pačića. Umjesto toga — ona nije znala zašto — došla su vremena u kojima se nitko ne usuđuje govoriti što misli, kada svuda krstare divlji psi koji reže i kada morate gledati kako vaše drugove, nakon priznanja strašnih zločina, razdiru na komadiće. Clover nije pomišljala na pobunu ili neposlušnost. Znala je da je čak i ovo mnogo bolje nego ono što je bilo u Jonesovo doba, i da je važnije spriječiti povratak ljudskih stvorenja. Što god se dogodilo, ona će ostati vjerna, dobro raditi, izvršavati naređenja i prihvatiti Napoleona za vođu. Pa ipak, to nije bilo ono čemu su se ona i ostale životinje nadale i zbog čega su se mučile. Nisu zbog toga gradile vjetrenjaču i suprotstavljale se Jonesovim mecima. O tome je razmišljala Clover, iako nije nalazila riječi da to izrazi.
Na kraju je, osjećajući da bi to mogla biti zamjena za riječi koje nije mogla pronaći, počela pjevati “Životinje Engleske”. Ostale su životinje prihvatile pjesmu i otpjevale je triput za redom, ali na način kako je nisu pjevale nikada prije — vrlo melodično, ali polako i žalobno.
Upravo su završile pjevanje, kad ugledaše kako im se približava Squealer, praćen dvojicom pasa, držeći se kao da ima saopćiti nešto važno. Squealer objavi da je specijalnim ukazom druga Napoleona pjesma “Životinje Engleske” ukinuta. Od sada pa ubuduće bilo je zabranjeno pjevati je.
Životinje su se zgranule.
“Zašto?” zavapila je Muriel.
“Više nam ne treba, drugarice”, naduto reče Squealer. “‘Životinje Engleske’ bila je pjesma Pobune, a Pobuna je sada dovršena. Popodnevno smaknuće izdajica bilo je njen posljednji čin. Neprijatelj, vanjski i unutarnji, pobijeđen je. U ‘Životinjama Engleske’ izrazili smo čežnju za boljim društvom u budućnosti, a sada je to društvo ostvareno. Prema tome, jasno je da ta pjesma više nema nikakve svrhe.”
Usprkos preplašenosti, neke bi životinje možda protestirale, ali u tom trenu ovce su počele svojim uobičajenim blejanjem “Četiri noge dobre, dvije noge loše”, što je potrajalo nekoliko minuta i zaključilo raspravu.
Tako se pjesma “Životinje Engleske” više nije čula. U zamjenu za nju pjesnik Minimus komponirao je drugu pjesmu, koja je počinjala:
Životinjska farmo, Životinjska farmo,
Nikada ti neću nanijeti zlo!
i to se pjevalo svake nedjelje ujutro, nakon podizanja zastave. Ali životinjama se činilo da se ni riječi ni melodija nikako ne mogu usporediti sa “Životinjama Engleske”.
Džordž Orvel
Nastaviće se
