Piše: Grgo Turkalj-Guslar
Toplo ljeto 1914. – petoro braće odlazi u rat
(…) Putovali smo cijeli dan i cijelu – drugu – noć. U zoru stigosmo u Karlovac, gdje smo već našli na stotine i tisuće vojnika.
Svi vojnici fasuju robu. Sve se oblači u novo ruho. Mene i Matu dodijeliše dvadeset i šestoj pukovniji. Franju i Tomu poslaše sedamdeset devetoj regementi. Janko ode trideset i devetoj topničkoj regementi.
Tu se svih nas petero braće izljubismo i u suzama rastadosmo. Jedan drugome sreću zaželismo. Rastadosmo se! Bog znade ako ćemo se ikad više sastati.
U Karlovcu, 29. kolovoza, 1914.
Odlazak na frontu Osvanulo lijepo jutro. Pun grad vojske kao lista na gori. Sve se obuklo u smrtno ratno ruho. Tu se trči tamo, amo, po kruh, po municiju. Već svuda po gradu čuvaju stražu jake patrole s nataknutim bajunetama. Već je u gradu nastala velika skupoća na kruhu, tako da se ne može doplatiti.
Trgovci veseli. Veselo taru ruke. Već se vidi, da oni ne će u rat. Njima je rat – brat. On će njima donijeti dobro. Ali mi, mi?! Što će s nama biti koji idemo napred na nišan? Kako ćemo se mi obogatiti? Hoće li me dopasti jedan metar zemlje, ili će me vrane izjesti kao strvinu? To su pitanja koja sam si stavljao, a tako i ostali vojnici. Iza mene osta pusta sirotinja, kukajući u onoj kletoj i kamenoj Liki.
Cijela četiri dana, što se vojska jednako oblači i runo ampasuje. Na posljetku dodje zapovijed od pukovnijskog zapovjednika, da svaki vojnik mora imati u lijevom džepu hlača smrtovnicu. Sve smo dobili što mora da ima jedan ratni vojnik, samo se ne zna za dan odlaska na ratište, kao i na koju stranu treba ići.
Rano u jutro 29. kolovoza stiže zapovijed od 13. kora, da se vojska odmah kreće u ratni položaj. Zapovjednik mojeg bataliona, major R., viče na našeg trubača, da trubi bojni zov.
Kad zacviliše rogovi ratnu himnu, pa “Lijepa naša domovino”, samo čovjeka groznica hvata.
Sve se već prestrašilo i pita jedan drugoga kuda će sad s nama?
Sva je vojska postavljena u kolonu za doček zastave. Ide barjaktar i nosi barjak. Prate ga dva oficira s golim sabljama, svaki s jedne strane. Iza njih ide dvanaest vojnika s nataknutim bajunetama, kao glavna straža barjaka. Cijela trupa pozdravi zastavu s okretom glave.
Major održi govor i reče: “Momci, vojnici, Hrvati! Ratno je vrijeme, još danas moramo krenuti u ratni položaj. I putujemo prema istoku na našu granicu. Prije nego krenemo, moramo se svi zakleti caru i kralju Franji Josipu I. Moramo mu položiti prisegu vjernosti i odanosti, a to znači ne uzmicati ni u najvećoj pogibelji. Moramo vjerno braniti svoju zastavu i ostati svaki vjeran do zadnje kapi krvi”.
Kada je to major R. izrekao, reče jedan vojnik iz kolone:
“A ko će braniti moju ženu i osmero djece kad ja dadem svoj život za tog kralja?”
Kad su čuli major i oficiri, što reče ovaj vojnik, dadoše ga streljati na licu mjesta, pred cijelom trupom.
Odmah me snašla nekakva žalost, gdje ubiše čovjeka za jednu riječ, a iza njega ostaje devet sirotica.
Pomislih u sebi: Ti siromače dade život za švabskog kralja, koji se za tebe i tvoju Hrvatsku nikada nije brinuo.
U tom času pridje mi brat Mato i namignu okom i reče potiho:
– Ej, brate Grgo, vidje ti ono? Ubiše onog siromaha još ovdje u Karlovcu?
– Jest, vidio sam Mato – odvratim mu.
– Ja velim, da ono nije bilo pravo – nastavi Mato. Čujem da govore ljudi da su ga zato ubili, što je bio pravoslavne vjere. A vjere mi brate, ja mislim, da to nije po zakonu uradjeno. Ubiti čovjeka iza kojega ostaje žena i osmero djece! Eh, Bože, što se to radi na ovom grbavom i krvavom svijetu!
– Nemoj Mato, da svašta govoriš, nastavim ja, jer vidiš li ti one velike papire pribijene po kućama, po drveću i svuda?! Ono je zakon – prijeki sud! Onda uvuci jezik za zube, pa duraj braco dok se dade, jer ćemo inače i mi dobiti jednu kuglju u čelo kao onaj vojnik.
– Ti meni uvijek kažeš, da duram i trpim, a koji vrag može sve nepravde izdurati, kad se dogadjaju svaki čas? Ta vidiš, da je uvijek vražja nepravda na svijetu, a do slobode i pravde nigdje ni spomena.
– Jest, pravde bi bilo, kad bi svi ljudi, ili većina njih, bili jedne misli, pa ove vragove sve od reda uništili, što nas gone na klaonicu. Kad bi mi sami sebi sudbinu krojili, to budi uvjeren, da ne bi nikada do rata došlo. A tako, Mato, dok bude vladala ogromna manjina nad ogromnom većinom, uvijek će biti ratova i svih drugih vragova.
– Ja mislim, Grgo, da ovaj rat neće dugo trajati. Oni će već stupiti u pregovore i nagodit će se.
– Ko se nagoditi?! Vrag njih nagodio, kad su svi gladni. Oni idu za osvajanjem, za zlatom, za slavom i tako dalje.
– Ja jutros čuh u gradu, da je sv. Otac papa posredovao za mir izmedju Austrije i Srbije, i da se moraju pomiriti. Vele, da sv. Otac ima veliku moć; da on dobije knjigu svakog jutra s neba, i da je on najstariji na svijetu, stariji od kralja i cara. I svi oni njega moraju slušati. Jer ako njega ne bi država slušala, vele, da on na nju može poslati koleru i uništiti je do temelja.
– O, Mato, ne budali! Ti zbilja misliš, da je tako! Sv. Otac je gospodar crkava i naroda, koji vjeruje u Boga, i uči narod božjem putu, ali on nije zapovjednik Franjinih i Vilimovih topova. Ko će njega slušati, taj mora vjerovati u Boga. A ko ide krv piti, taj će dospjeti vragu za slugu. A to su svi ovi i mi šnjima. Okrenuli smo se od Boga k vragu – i narod i vojska i car i svi. Niti sv. Otac papa ne zna kako će dugo ovaj rat trajati, jer ćeš vidjeti, da će i druge države ući u rat. Ratovat će cijeli svijet. Bar se meni tako čini, pa onda nije kriv sv. Otac papa, a niti Bog, što se ovi vragovi kolju na zemlji. Vidjet ćeš, ako nam dragi Bog dade zdravlje, kako će i što biti.
Dodje major R. i zapovijeda: “Opremu na sebe!” Uzjaši na konja izvuče sablju i reče: “Prvi batalion pravac kolodvor! Stupaj!”
Lijepi to bio ljetni dan. Prašina se za nama vije, kao da cesta gori. Sav je grad okićen zelenim vijencima. Civilno pučanstvo prati nas na kolodvor, odajući nam zadnju počast.
– Eh, Grgo! reče Mato, pogledaj tamo onog starca traljavoga, što ide na desnoj strani ceste. Čuješ ga kako viče “Živio rat!” Pas mu njegovu majku izjeo! On lako viče “Živio rat!”, kad on ne mora danas ići poput mene i tebe. Kad bi on sa mnom išao danas, ne bi vikao, da živi rat.
– Pusti ga, Mato, k vragu, odvratih mu. Nije taj stari najludji. Mi smo svi od njega bedastiji, koji idemo mirno, lijepo i bez protesta na klaonicu, kao bedasto janje. Kad bi ja uživao slobodu u mojoj domovini kakvu uživaju narodi nekih drugih država, ne bi žalio poginuti za nju danas. Reci ti meni, za koga se vraga Hrvat bori? Za koga Hrvat da gine? Gdje je hrvatska sloboda? Mi ćemo se boriti za madjarske i švabske grofove i barone, a ne za onu moju tužnu domaju, u kojoj nema nigdje ništa.
– Jest, to je istina, nastavi Mato, da smo mi ludji od marve. Marva ne zna govoriti, ali kad vidi nož, onda ga se boji, a mi znamo što nas čeka, pa svejedno idemo dobrovoljno u susret smrti.
– Pustimo takve razgovore, Mato. U tebe je dosta dug jezik, pa ćeš nastradati samo ako te čuje major R. Ubit će te kao zeca, jer ti tvoj vrag ne da šutjeti.
– Bogami, Grgo, ne će biti. Ja se ubiti ne dam. I major R. znade koga može ubiti na sramotan način, kao pseto. I ti Grgo upamti što ti ja reče, major će R. odgovarati za onog čovjeka, što ga je ubio u Karlovcu. Jer ako ne bude odgovarao sudu, to će odgovarati svim ovim ljudima koje vodi na ratište. I njemu su dani odbrojeni, kako ja mislim, jer onaj ubiti vojnik ima ovdje svoje braće i polubraće. Doći će osveta, vidjet ćeš.
Stignusmo na kolodvor, koji je već sav bio zatrpan raznim kolima i konjima. Tu se sve slaže u vagone. Redom jedno za drugim. Najprije se ukrca pukovnijska blagajna sa zastavom. Onda kola s municijom, kuhinje, hrana za vojnike, mašingeveri, odijela, sanduci s bombama i bačve s raketama, potom zdravstveni odjel s 4 liječnika. Kad se je to sve ukrcalo, tad dodje na red infanterija. Goniše nas u vagone kao blago, 46 u jedan vagon, pa niti imamo gdje sjesti ni za što drugo, te nam se je gore za voziti nego da smo čopor svinja, a ne ljudskih bića, i još tome onih, koje vode u obranu zemlje.
– Grgo! vikne Mato. Eno ide i Rosenberg liječnik na ratište. Ma što će nam ona ćorava židovska kuja, odnio ga vrag! Nije sposoban da izvede operaciju na konju, a kamoli na čovjeku. Niti dobro vidi, niti čuje, pa što će nam vraga on na ratištu? Ja sam jučer bio kod njega na marode viziti, a on pridje meni, pa me upita: “A što tebe bolila?” Ja mu odgovorim, da me boli glava. I zapisa me u marode knjigu, da imam nositi lagane cipele i dadne mi nekakvog zrnja, a izgleda kao grah okruglo. Jedno je bijelo, drugo crno, treće žuto i vrag zna što je to, a svega toga oko pola šake. I onda mi reče: “De ti to požderala”. A ja ti to pozoba kao trešnje, pa brate čuda bi od mene noćas. Poče nešto po meni urlikati. Mislio sam, da će mi želudac eksplodirati. I tad sam rekao u sebi: Ej, židove, ne ćeš me više dobiti, da ja budem iz tvoje ruke “žderala grah”.
– Ti nemoj pripovijedati tu svoju sramotu, evo sad krećemo na put, u vražje svatove. Sada ostavljamo naš ubavi Karlovac moguće za uvijek.
Muzika zasvira ratnu himnu i vlak krenu u tamnu noć. Mnoštvo naroda, a najviše djevojaka, mašu maramicama i viču posljednji zbogom. Vlak sve brže odmiče, a u daljini isčezavaju maramice i guše se glasovi na rasvjetljenom kolodvoru.
Dugi niz vagona poput zmije mota se po tračnicama, a lokomotiva silno stenje pod velikim teretom, koga mora da vuče.
Čuju se pjesme u vagonima. Izmučeni vojnici smažu još dovoljno kuraže, pa pjevaju… Bijaše to pjesma rastuženih srca i duša, koje idu daleko od milog rodnog kraja, da kolju druge, nikad ne vidjene ljude, i oni – njih…
I čuje se pjesma:
Signal tuče, ajziban se kreće,
u rat ide moje milo cvijeće.
Zbogom ostaj golubice b’jela,
zbogom majko, familijo c’jela.
Zbogom divni ti Karlovac grade,
ostavite ja za uvijek sade.
Utri svoje srebrne suzice,
nemoj plakat moja golubice.
Ako čuješ da me više nema,
potrudi se preko ravnog Srema.
Nemoj žalit diko truda svoga,
po svem svijetu traži groba moga,
pak mi diko ti moj grob ogradi,
oko njega cvijeće mi posadi,
i orosi suzam lice svoje,
te se sjeti ti ljubavi moje,
i tada se ti povrati doma,
novu diku sebi traži odma.
– Bog zna, braćo, ako će nas ova garava lokomotiva povesti ovuda natrag, nakon što je prestala pjesma, opet poče Mato. Hoće li ona opet ovako veselo htjeti rikati kad bude mene natrag vozila? Ili će mi kurjaci negdje oglodjati ova već sada mršava rebra. Eh, da mi je to znati! … A što će biti od ove tužne hrvatske sirotinje?!
Sjedimo tako u onim smradnim vagonima, sve jedan na drugome. Vlak se vuče poput zmije preko ovih ravnih poljana. Lijepa i tiha noć je poklopila te puste ravnice i ne može se ništa vidjeti, što bi čovjeka zanimalo na putovanju.
Sjajne zvijezde se igraju po svodu nebeskom kao da i one hoće da isprate ove tužne i čemerne putnike.
Dosta momaka, vojnika, spava po podu vagona, a nekoji sjede i razmišljaju o svojoj sudbini, kao i o sudbini cijelog siromašnog naroda.
Grgo i Mato ne spavaju. Oni jedan drugom nešto pripovjedaju. Na posljetku zapjeva Mato staru pjesmu iz turskog zemana:
Sjeo aga unuka na krilo,
pa mu priča što je nekad bilo.
Priča njemu jade svakojake,
spominje mu hrvatske junake,
Kazuje mu nekadašnje jade,
i niz obraz pusti suze tade.
Pitao ga unuk jesu l’ muke –
bile tako teške od hrvatske ruke? …
Eh, Mato, blažena majka koja te je takvog rodila! – viče jedan vojnik iz kuta vagona.
Dosta bijaše vojnika, koje je Mato svojom pjesmom do suza ganuo.
–Tako valja, Mato! – nastavi Grgo. Tvoje je pjesma bolje nego sve naše šutjenje. Vidim, da su svi ovi naši drugovi tužni i žalosni. Ali nemojte braćo, za Boga taki biti! Ta mi smo svi ostavili ono što nam je na svijetu najmilije. Ostavismo naše žene i djecu, a neki i samohranu ostarjelu majku, koja je sada onako stara zamijenila svog sina u teretnom poslu i pod stare dane mora nositi drva iz šume na svojim staračkim i grbavim ledjima. Vjerujem, da vam svakom srce puca od tuge i žalosti za svojom sirotinjom, koja je ostala na domu plakajući. Nu u zalud takva misao. Imamo nadu jedino u Boga, koji nas je stvorio, jer držim, da je Bog gospodar od života i smrti. (…)
U ranu zoru usred Slavonije, trči narod do željezničke pruge, ne bi li moguće još jednom vidjeli svog milog i dragog. Vlak i opet krenu, a potišten svijet na stanici maše maramicom. Odaje nam zadnju počast. Staro i mlado, žene i djeca, sve se to umiva u suzama. Vlak se sve brže pomiče prema istoku, sigurno na srpsku granicu.
U pola četiri sata poslije podne stigosmo u Županju, lijepo srijemsko mjestance. Trube zatrubiše ratnu himnu. Opet i Lijepa naša domovina! Vojska se izvuče iz vagona na polje. Natovarismo ratni teret na ledja – pušku, telećak, krušnu torbu. šatorski pribor, jedan zimski pokrivač, jedan par cipela, dva para rublja i – svaki vojnik pet stotina metaka i četiri bombe. Taj cijeli teret iznašao je 60 kilograma.
Tu se ukrcasmo na ladju i podjošmo prama Brčkom. Stigosmo u Brčko u 6 sati po podne, istog dana. Tu se vojska iskrca. U to je mjesto već stiglo mnoštvo konjaništva i topništva. Vojska se odmara. Vojnici se rastresli po onim silnim turskim voćarima.
I mi dobismo zapovijed za odmor i dobismo večeru, koja se sastojala iz govedine s krumpirom. Svaki je vojnik dobio i pola litre vina i deset cigareta.
Nešto po večeri zatrubiše rogovi, po onim turskim voćarima; alarm! Svi najednom ustadosmo, kao da je grom medju nas opalio. Za deset minuta sve je bilo poredano u kolone, pješadija, konjaništvo, i topništvo.
Kad smo se svrstali, dobismo zapovijed:
“Vojnici! Noćas ćemo putovati. Ne smije se vikati ni pjevati. Sve mora biti tiho. Ne smije nijedan ostati iza svoje trupe. Ako bi se koji udaljio do svoje vojske, to će svako takov biti sudjen po ratnom spremom.” (…)
Putujući kroz tursko selo, osigurali smo se spreda i s lijeva i desna. Dva momka, što su bili spoj izmedju glavne trupe i naše predhodnice sagnuli se i svaki pojeo par šljiva. To je opazio major R. Pritrči na konju i ubi iz revolvera obadva.
U to je vrijeme neko iz trupe zavinuo:
– Ej, R., tako će i tebi biti!
R. se povratio natrag, pa pitao, koji je to rekao. Ali vojnici nisu htjeli kazati. Bijesan major R. samo je još nešto mumljao, a kod vojnika razvijao se gnjev protiv takvog bezdušnika.
– Vidiš, Mato, reče Grgo, ne hvataj se šljiva, jer će te R. ubiti prije reda, ubio ga Bog! Zato se, Mato, čuvaj, jer on sotona vidi sve, a ova dva momka, što ih je ubio, vjeruj meni, njemu to dobra donijeti ne će. Tako će i njega netko sa zemljom sravniti.
– Ah, brate, žao mi je gaziti ove zrele šljive, a ne smijem ni jednu ubrati. Zašto bar ovi seljaci ne puste svoje svinje, da ih pojedu, jer im ovako u ludo propadaju?
– Ta Mato, što je s tobom? Jesi li lud, čovječe božji? Zar ne znaš, da Turci ne drže svinja. Gdje je ko vidio u muslimana krmaču, a? On je ne može ni gledati ni kad se nalazi na drugom brijegu, a kamo li da mu skiči oko kuće.
Bit će da onda da ovi muslimani još nisu ni vidjeli svinja dok mi ne dodjosmo ovamo.
Onda ti Grgo računaš, da smo mi svinje (…
Ulomak iz knjige Grge Turkalja-Guslara, 1609 dana na fronti, priredio za tisak Peter Stanković, izdala knjižara Kanadskog glasa, 293 Market Ave., Winnipeg, Man., Canada, 1930.
U Zarezu br. 377 objavili smo izvatke iz knjižice Put do pobjede sastavljen za vojnike Hrvate, objavljene 1917. godine u Zagrebu, u nakladi potpukovnika Slavka Štancera. Izbor upravo te promidžbene knjižice, pisane jednostavnim stilom i s mnogim usmenoknjiževnim formulacijama bio je obrazložen višedesetljetnom zapostavljenošću službenih, prohabsburških pogleda na smisao i tijek oružanih sukoba 1914.-1918.
Međutim, gotovo podjednako zapostavljena bila je i perspektiva ciljanih recipijenata te promidžbene knjižnice, dakle svih onih mobiliziranih, većinom nepismenih običnih vojnika. Bila je ona, doduše, doticana u određenom broju historiografskih, a i književnih tekstova, najutjecajnije zacijelo u Krležinoj noveli Bitka kraj Bistrice Lesne, ali uglavnom je ostalo nejasno na kojoj je razini opravdano uopćiti njihova stajališta – raspoloženje običnih vojnika 1914., 1916. ili 1918. očito nije bilo jednako, a moglo se razlikovati i po teritorijalnom, etničkom ili vjerskom svrstavanju, pa i na sasvim individualnoj razini pojedinačnih životnih sudbina. Premda je umjesto o nekoj cjelovitoj perspektivi stoga uputnije govoriti o heterogenim perspektivama, na jednoj strani tako se razvio dominantno proturatni, protuhabsburški i sl. narativ, a na drugoj onaj o trajnoj pretežnosti ratničkih vrlina.
Na žalost, sasvim pouzdane obavijesti ne možemo dobiti niti iz četrdesetak dosad objavljenih većih autobiografskih zapisa hrvatskoga korpusa, budući da su i njih, što je sasvim logično, pretežno pisali intelektualci (uvjetna oznaka za sve sa završenom srednjom školom), koji su mahom služili kao niži časnici. Njihovi prikazi vojnika, koje se nerijetko tretira kao anonimnu momčad, počesto su dani kroz prepoznatljive ideološke ili barem statusne “naočale”, a kada to i nije očiti slučaj, opet nam nedostaje uporište za solidnije zaključke. Uostalom, i sami su vojnici zadržavali određeno, distancirano nepovjerenje prema “gospodi” te se doista može primijetiti da su si časnici ili vojnici neprijateljskih strana često bili bliskiji od vojnika i časnika iste vojske.
Sjećanja Grge Turkalja (1609 dana na fronti od Grge Turkalja-Guslara, Winnipeg 1930.), u kojima se obrađuju i doživljaji njegove braće u tom su smislu višestruka iznimka. Kao prvo, objavljena su u inozemstvu, zacijelo uz nešto slabiji utjecaj naknadnih reinterpretacija, danih u jugoslavenskom okviru. Kao drugo, i u ovom slučaju odlučnije, njihov autor se, završivši svega četiri razreda pučke škole, tijekom rata uzdigao tek do dočasnika. Očituje se to i u protkanošću teksta usmeno-književnim formulacijama pa i postupcima, uključivši i uobičajena pretjerivanja, zbog kojih je nekada teško donijeti siguran sud o tomu čemu je točno svjedočio, napose u pogledu mučenja i smaknuća ratnih zarobljenika, o kojima su zapisi intelektualaca znatno škrtiji. Iako je po tomu vjerojatno najbliži mogućim perspektivama običnih vojnika, ni Turkaljev prikaz rata ne bi trebalo uzeti kao nekakav povlašteni činjenični izvještaj.
Osim na tvrdoglavu, na osobnoj časti zasnovanu seljačku upornost zbog koje su, čini se, mnogi ustrajali u borbi, iako su izgubili vjeru u pobjedu, ili ih otpočetka nije bilo briga za ratne ciljeve, u tekstu, naime, nailazimo i na jedan sloj “potonulih” anarho-socijalističkih ideja koje vjerojatno nisu bile karakteristične za hrvatsko selo onoga doba, već za američke čeličane, u kojima je pečalbario još prije 1914. godine.
Rođen 1884. u selu Sastavak kraj Slunja, Grgo Turkalj mobiliziran je početkom rata u karlovačku 26. domobransku pješačku pukovniju, s kojom se borio na srpskom (1914.), ruskom (1915.-1917.) i talijanskom bojištu (1918.). Nakon rata ponovo je otišao na rad u SAD, gdje se povezao s agilnim novinarom i urednikom Petrom Stankovićem, koji mu je ratna sjećanja, zasnovana na dnevničkim bilješkama, osim monografski objavio i u Kanadskom glasu. Vjerojatno u to vrijeme u New Yorku mu je, u nakladi Hrvatskoga lista i Danice hrvatske tiskana i autorska zbirka Hrvatske narodne ratne pjesme 1914.-1918. Kao i mnogima sličnoga životnoga puta, njegova daljnja sudbina još je nepoznata. U ovom broju donosimo njegovo viđenje prvoga pokreta prema bojištu, potkraj kolovoza 1914. godine (Filip Hameršak).
