Ljudi su izmislili različite načine verbalne i neverbalne socijalizacije. Amerikanci performiraju svoj znameniti hug, medvjeđi zagrljaj s tapšanjem po ramenima. Holanđani se ljube tri puta. Zbog toga se jednom Holanđaninu dogodilo da su ga umalo pretukli u Zagrebu. Mislili su da je Srbin. Jer Srbi se ljube tri puta. Hrvati samo dva.
Ljudi u neverbalnoj socijalizaciji koriste usta, ruke, oči, ponegdje i noseve; ponegdje, kažu, čak i nožne prste. U verbalnoj socijalizaciji najljubazniji su Amerikanci: oni su uvijek fine, a i dani su im uvijek nice. Holanđani će se prvo raspitati gdje vam je bicikl, a ako ga nemate, ostat će zapanjeni, a onda se ponuditi da vas uvedu u normalan život. Jer samo život s biciklom može se nazvati normalnim, sve drugo je mizerija. “Istočnjaci” – Arapi, Indijci, Kinezi – pitat će vas odmah jeste li udati, koliko imate djece, koliko braće i sestara, jesu li vam živi roditelji i slične stvari.
U umjetnosti male ritualne konverzacije (small talk) najbolji su, čini se, Englezi, a u maratonskim razgovorima punim dima i alkoholnih isparenja Rusi su apsolutni šampioni.
Najgori su moji zemljaci, bivši Jugoslaveni. Na ulicama inozemnih gradova odmah ćete ih prepoznati. Mrko zvjeraju uokolo, kreću se oprezno, spremni na obranu, baš kao da su u džungli, baš kao da ih iza svakog grma čeka kakva strahota. Moji zemljaci su ljudi koji u zubarskim čekaonicama razjapljuju čeljusti – jedni drugima pokazuju karijese. To su ljudi koji u bolničkim čekaonicama ne prezaju od toga da razdrlje grudi, skinu košulje i hlače da pokažu jedni drugima ožiljke od operacija, da dokažu da su njihovi vlastiti najveći. Kada ih zapitate Kako ste? moji zemljaci redovito odgovaraju Bolje ne pitajte!
Često mislim da ti moji zemljaci i nisu ljudi nego morske sipe u ljudskom obličju: dovoljno je da ih dotaknete, odmah ispuštaju crnilo. To su ljudi koji u svojoj kulturi od davnina njeguju neobično zanimanje: narikače, profesionalke s povećanim suznim žlijezdama koje na pogrebima glasno oplakuju pokojnike. To su ljudi koji su stoljećima razvijali senzibilitet za nesreću, to im je u genima, dapače, nesreća se uvukla u kolokvijalni jezik kao izraz najveće sreće. Kada mladu majku tamo zapitate kako je njezina novorođena beba, ona će s nježnošću odgovoriti: Eno je, spava kao zaklana!
U drugim kulturama djeca spavaju kao anđeli, u toj kulturi djeca spavaju kao zaklana.
Dok druga društva u svojim ideološkim paketima imaju stavku o pravu građanina na osobnu sreću, moji bivši zemljaci borili su se (i izborili) za suprotno – za pravo na osobnu nesreću.
Svakog ljeta skoknem na lijepi plavi Jadran. Umjesto da se odmaram, ja strpljivo slušam redovite izvještaje o lokalnom vodostaju nesreće. Tako sam lani iznajmila sobu na otoku Braču. Moj prvi susjed, nepismeni radnik, izgradio je kuću od bračkog kamena s nekih tridesetak soba. Vrag mi nije dao mira, pohvalila sam ljepotu građevine. Najprije sam čula gnjevnu tiradu o komunistima pod kojima se nije dalo živjeti (golim je rukama gradio tu “kućicu”!), onda tiradu o Srbima koji su upropastili turizam, a onda tiradu o novim vremenima u kojima čovjek ne može čak ni pošteno opremiti sobe. Opremio je samo petnaest soba, a ostalih petnaest, eno ih, zjape prazne!
Svakog ljeta, kažem, skoknem po dozu nesreće. Postala sam ovisnik. Papreno plaćam smrznute skuše po kojima puze lokalne muhe i pijem kiselo vino samo da bih se naslušala lokalnoga gunđanja.
Inače, svake subote zovem mamu. Subote su konstanta. Samo se gradovi koje telefonirajući vidim s prozora mijenjaju: New York, Amsterdam, Boston, Berlin…
– Znaš tko je umro? – pita me vedro moja mama.
– Tko? – pitam vedro, ponesena maminim tonom.
– Stara Sušekica… A znaš li da je Perić imao moždani udar?
– Ne, otkud bih znala?
– Preživio je, ali ima teške posljedice…
Kod Perića se smirujem. Do sljedeće subote.
Dubravka Ugrešić
