Ima barem jedna stvar koja moje zemljake, bivše Jugoslavene, razlikuje od drugih ljudi na svijetu. Moji bivši zemljaci su neobično fascinirani vremenom. Svaki puta kad iz Amerike (njujorška strana) nazovem telefonom svoju mamu ona prvo pita:
– A koliko je kod vas sati?
– Podne.
– A kod nas je šest poslijepodne – kaže, zbog nečega zadovoljno, moja mama.
Tek nakon ove obavezne razmjene informacija o točnom vremenu ”kod njih” i “kod nas” možemo nastaviti razgovor. Moja mama nije mnogo putovala, razumljivo je da je fascinirana razlikom u satima. Međutim, ni drugi moji, ti “proputovani”, zemljaci ne propuštaju pitati za vrijeme.
Stanovnici bivše Jugoslavije bili su putnici, vagabundi, turisti, pomorci koji su oplovili svijet, pečalbari, gastarbeiteri, emigranti, kriminalci s internacionalnom reputacijom, ljudi koji su geografiju imali u malom prstu. Ipak, s vremenom kod njih, očito, nešto ne štima.
Ima jedna druga stvar koja moje bivše zemljake ne razlikuje mnogo od nekih drugih stanovnika sličnih zemalja. Radi se, naime, o specifičnom osjećaju za vlastitu poziciju u svijetu. Bilo gdje da se nađem, ako me telefonom trefi kakav moj zemljak, on će pitati.
– A pišu li oni nešto o nama?
“Oni” su pri tom stanovnici zemlje u kojoj se nalazim, “mi” smo pritom Hrvati, Srbi, Bosanci…
– Pa ne baš nešto osobito… . kažem oprezno.
S druge strane čuje se muk koji izražava i nevjericu i razočaranje.
Mali narodi na Balkanu srasli su s nepokolebljivom vjerom da su geopolitički neobično važni. Mnogi će pristati na to da su siromašni, da su netolerantni, pristat će čak i na to (iako teška srca) da Jadransko more možda i nije najljepše na svijetu (ali je zato najčišće), ali nikada neće pristati na ideju da je njihov geopolitički značaj zanemariv.
Jer oni su naime “štit” i “raskrsnica”. Hrvatska nikada i nije bila drugo do “štit”. Jedno vrijeme “štit” protiv Turaka (koji bi da nije bilo Hrvata došli do Beča), zatim štit protiv komunizma (a komunisti su, zna se, Srbi) i konačno štit Zapadne civilizacije, jer da nema Hrvatske Balkan bi mirno došetao (opet!) do Beča. Pri tom se pod rječju Balkan podrazumijevaju “srpske, pravoslavne, barbarske horde”.
Hrvatska je, dakako, znamenita i kao raskrsnica: pomorska, željeznička, zračna.
“Štit” i “raskrsnica” su državno-nacionalne fantazme rasprostranjene s jednakim setom mutnih argumenata posvuda, osobito ako se od .hrvatskog štita. krene na Istok. I Bosna je štit i raskrsnica, i Srbija, dakako. I Makedonija, dakako.
Moja prijateljica koja često putuje u južne države bivše imperije Sovjetskog Saveza tvrdi da apsolutno identične fantazme o samima sebi gaje Gruzini, Azerbejdžanci, Armenci, Uzbekistanci, Turkmenistanci, Kirgizi, Tadžikistanci, Burjati…
Ponekad se iskreno sažalim. Nije lako biti mali narod i pri tom nemati puno toga na raspolaganju. Nije lako biti ni predstavnik malog naroda, čovjek ne zna odakle bi započeo… Zato je, valjda, prvo što mu, predstavniku, pada na pamet to da se orijentira u vremenu. Nekako mu lakne kad mu i drugi potvrde da je kod “njega” šest sati. Kad je tako pravilno smješten u vremenu, predstavnik malog naroda upućuje svoj zamišljeni pogled u prostor… I gle! Opustjelim, zaraslim u travu željezničkim šinama jure blistavi vlakovi, nad njegovom glavom zuje avioni kao jato komaraca, pred njim se prostire morska pučina po kojoj klize prekooceanski brodovi kao nepregledna jata pataka… A tamo, iza neprobojnog obrambenog štita, dopire rzanje konja i ojađeni glasovi barbara koji, dakako, bezuspješno nadiru s Istoka…
Dubravka Ugrešić
Reč no. 64/10, decembar 2001.
