Piše: Alexander Berkman
Ovaj esej – Kako sistem funkcioniše – preuzet je i preveden iz popularne knjige Alexandera Berkmana (1870–1936), Now and After: The ABC of Anarchism, prvi put objavljene 1929. godine. Djelo koje je Berkman namijenio običnom čovjeku kao uvod u anarhokomunizam, s vremenom je postalo anarhistički klasik, koji je jednostavnošću ideja i jasnoćom stila ostao aktuelan i u 21. vijeku
Kako sistem funkcioniše
Baci bolji pogled na sistem i pogledaj kako uistinu „radi“.
Razmisli o tome kako su život te njegovo istinsko značenje postali izokrenuti i potpuno zbrkani. Pogledaj kako je tvoja vlastita egzistencija postala zatrovana i bijedna zahvaljujući jednom ludom uređenju.
Uistinu, gdje je svrha tvog života, gdje je njegova radost?
Zemlja je bogata i prekrasna, zlatni sunčev sjaj trebao bi razvedriti tvoje srce. Čovjekov genij i rad pokorili su sile prirode, ukrotile munju i zrak u službu čovječanstva. Nauka i otkrića, ljudska industrija i rad stvorili su neizrecivo bogatstvo. Premostili smo udaljene morske obale, parna mašina dokinula je daljine, električna iskra i benzinski motor oslobodili su čovjeka stega zemlje te i nebo vezali uz njegove želje. Pobijedili smo prostor i približili i najudaljenije kutke zemaljske kugle. Ljudski glas sada kruži hemisferom, i kroz azurno nebo neki novi glasnici, prenose ljudski pozdrav cijelom čovječanstvu.
Usprkos svemu ljudi još uvijek stenju pod teškim teretom, i nema radosti u njihovim srcima. Životi su im puni bijede, duše hladne od želja i potreba. Siromaštvo i zločin ispunjavaju svaku zemlju; hiljade postaju plijen bolesti i ludila, rat ubija milione, a preživjelima nosi tiraniju i ugnjetavanje.
Zašto sav taj jad i ubistvo u svijetu tako bogatom i prelijepom? Zašto sva ta bol i tuga na zemlji tako ispunjenoj prirodnim obiljem i sunčevim sjajem?
„To je volja božja“, kaže crkva.
„Ljudi su loši“, kaže zakonodavac.
„Mora biti tako“, kaže luda.
Je li to istina? Mora li uistinu biti tako?
Ti i ja, svako od nas, svi želimo živjeti. Imamo jedan život i želimo ga s pravom provesti na najbolji mogući način. Želimo malo radosti i sunca dok živimo. Šta će biti s nama kada umremo ne znamo. Nitko sa sigurnošću ne zna. Vjerojatnost je da jednom mrtvi ostajemo mrtvi. Bilo tako ili ne, dok živimo, cijelo naše biće želi veselje i smijeh, svjetlost i sreću. Priroda nas je takve stvorila. Načinila je tebe i mene, te milione poput nas, da čeznemo za životom i srećom. Je li onda pravo i pravedno da nam to bude uskraćeno i da zauvijek ostanemo robovi šačice ljudi koji vladaju nad nama i našim životima?
Može li to biti „Božja volja“ kako nam crkva kaže?
Ali ako postoji Bog, on mora biti pravedan. Bi li dopustio da budemo prevareni i uskraćeni za dobar život i njegove radosti? Ako postoji Bog, on mora biti naš otac, te svi ljudi njegova djeca. Bi li dobar otac dopustio da neka njegova djeca budu gladna i bijedna dok druga imaju toliko mnogo da ne znaju što učiniti sa svim tim obiljem? Bi li trpio smrt hiljada, čak miliona vlastite djece, samo za slavu nekog kralja ili profit kapitalista? Bi li odobrio nepravdu, zlostavljanje i ubistvo? Ne, moj prijatelju, ne možeš vjerovati tako nešto o dobrom ocu, o pravednom Bogu. Ako ti ljudi kažu da Bog želi takve stvari, lažu te.
Možda ćeš reći da je Bog dobar, ali su ljudi ti koji su pokvareni, i zato su stvari tako pogrešne u svijetu.
Ali ako su ljudi loši, ko ih je učinio takvim? Sigurno ne vjeruješ da je Bog stvorio ljude lošima, jer bi u tom slučaju on lično bio odgovoran za to. To znači da ako su ljudi loši, nešto drugo ih je učinilo takvim. Moguće da je tako. Razmotrimo to pobliže.
Razmotrimo kako su ljudi, šta su ljudi, te kako žive. Pogledajmo kako ti živiš.
Još od najranijeg djetinjstva usađeno je u tebe da moraš postati uspješan, moraš zarađivati novac. Novac znači udobnost, sigurnost, moć. Nije bitno ko si ti, cijenjen si po tome koliko „vrijediš“, po veličini vlastitog bankovnog računa. Tako su tebe učili, tako su učili i sve druge. Možeš li se onda čuditi da je svačiji život postao utrka za novcem, za dolarom, i da je cijelo tvoje postojanje pretvoreno u borbu za posjedovanjem, za bogatstvom?
Glad za novcem raste što se čovjek više trudi utoliti tu glad. Siromašan čovjek se bori za dostojan život, za malo ugode. Dobrostojeći čovjek želi veća bogatstva, da mu pruže sigurnost i da ga zaštite od straha neizvjesne sutrašnjice. Kada postane veliki bankar, glad i borba se nastavljaju, jer uvijek mora držati jedno oko na suparnicima iz straha da ne izgubi u utrci od koga drugoga.
Na ovaj način svako je natjeran da sudjeluje u toj mahnitoj utrci, te glad za posjedovanjem postaje sve jača u čovjeku. Postaje najvažniji dio života; svaka misao posvećena je novcu, sve snage upregnute u bogaćenje, i u trenu glad za bogatstvom postaje opsjednutost, ludilo koje zahvaća one koji imaju i one koji nemaju.
Tako je život izgubio svoje istinsko značenje radosti i ljepote; postojanje je postalo nerazuman, razuzdani ples oko zlatnog teleta, suludo klanjanje bogu Mammonu (u hrišćanskoj mitologiji personifikacija materijalnog bogatstva i pohlepe/lažni bog u Novom zavjetu, op.prev.)
Tijekom tog plesa i klanjanja čovjek je žrtvovao sve uzvišenije osobine srca i duše – ljubaznost i pravdu, čast i čovječnost, saosjećanje i razumijevanje s drugim čovjekom.
„Svako za sebe, a đavo neka nosi posljednjeg“ – nužno mora postati princip i poriv većine ljudi u takvim uslovima. Je li ikakvo čudo da se u ovoj ludoj utrci za novcem razvijaju najgore ljudske osobine – pohlepa, zavist, mržnja i druge najniže strasti? Čovjek postaje pokvaren i zao; postaje opak i nepravedan; okreće se prevari, krađi i ubistvu.
Pogledaj bolje oko sebe i vidjet ćeš koliko se zlodjela i zločina dogodi u tvom gradu, u tvojoj zemlji, u cijelom svijetu, radi novca, vlasništva, posjedovanja. Pogledaj svijet puno siromaštva i bijede; pogledaj hiljade koje postaju plijen bolestima i ludilu, gluposti i nasilju, samoubistvu i ubistvu – sve zbog neljudskih i brutalnih uslova u kojima živimo.
Uistinu je mudar čovjek rekao da je novac izvor svih zala. Gdje god pogledaš oko sebe, vidjet ćeš izjedajući i ponižavajući učinak novca, posjedovanja, manije da se ima i da se zadrži. Svatko je mahnit od želje da ima, da grabi milom i silom, da nakupi što više može, tako da uspije uživati danas i osigurati se za sjutra.
Ali možeš li reći da je zbog toga čovjek loš? Nije li on natjeran da sudjeluje u ovoj utrci za novcem uslovima egzistencije, uslovima ludog uređenja u kojem živimo? Jer uistinu nemaš izbora – moraš sudjelovati u utrci ili propasti.
Je li onda tvoja greška što te život prisiljava da se ponašaš tako i budeš takav? Je ti to greška tvog brata ili susjeda ili bilo čija? Nije li prije da smo svi mi rođeni u ovakvom suludom poretku stvari i da mu se moramo prilagoditi?
Nije li poredak koji nas prisiljava da se tako ponašamo pogrešan? Razmisli i u svom srcu da zapravo i nisi toliko loš, ali često te okolnosti natjeraju da radiš stvari za koje znaš da su pogrešne. Radije ih ne bi uradio. Kada možeš sebi priuštiti, tvoj poriv je da budeš ljubazan i susretljiv prema drugima. Ali ako bi slijedio svoje sklonosti u ovom pravcu, zanemario bi vlastite interese i uskoro bi ti bio u nepovoljnom položaju.
Dakle uslovi egzistencije potiskuju i guše instinkte ljubaznosti i humanosti u nama, te nas čine neosjećajnim na potrebe i bijedu drugog čovjeka.
Vidjet ćeš to u svakoj fazi egzistencije, u svim odnosima među ljudima, kroz cijeli naš društveni život. Naravno, da su naši interesi isti, ne bi bilo potrebe da jedan čovjek iskorištava drugoga. Ono što bi bilo dobro za Jacka bilo bi dobro i za Jima. Budimo sigurni, kao ljudska bića, kao djeca jednog čovječanstva, mi zaista imamo jednake interese. Ali kao članovi jednog glupog i kriminalnog društvenog uređenja, sadašnjeg kapitalističkog sistema, naši interesi nisu nikako identični. Interesi različitih klasa u društvu zapravo su suprotni jedni drugima; oni su neprijateljski i nepomirljivi, kako sam već istaknuo u prijašnjim poglavljima.
Zbog toga možeš vidjeti ljude koji iskorištavaju druge ljude kada mogu profitirati iz toga, to jest kada im to nalažu njihovi interesi. U poslu, u trgovini, u odnosima između poslodavca i zaposlenika – svugdje ćeš ovaj princip pronaći na djelu. Svako pokušava biti iznad drugog čovjeka. Konkurencija postaje duša kapitalističkog života, započinjući s bankarom milijarderom, preko velikog proizvođača i lorda industrije, niz cjelokupnu društvenu i finansijsku ljestvicu, sve do posljednjeg radnika u fabrici. Jer čak su i radnici natjerani da se međusobno bore za posao i bolju platu.
Na ovaj način naš cjelokupni život postaje borba čovjeka protiv čovjeka, klase protiv klase. U toj borbi svaka metoda je prihvatljiva da bi se postigao uspjeh, da se uništi „suparnik,“ da se uzdigne iznad drugoga dopušteno je svako moguće sredstvo.
Jasno je da će takvi uslovi razvijati i poticati najgore osobine u čovjeka. Jednako je jasno da će zakon štititi one koji posjeduju moć i uticaj, bogate i imućne, bez obzira kako su stekli bogatstvo. Siromašni neizbježno moraju izvući deblji kraj u postojećim uslovima. Pokušaće napraviti sve na način bogatog čovjeka. Ali kako sam nema priliku da ostvari svoje interese pod zaštitom zakona, često će ih pokušati ostvariti izvan zakona i ubrzo će se naći zapleten u mrežama tog istog zakona. I tako, iako nije napravio ništa drugačije nego bogat čovjek – iskoristio nekoga, prevario nekoga – napravio je to „nezakonito“ i takvu osobu nazvaćeš kriminalcem.
Pogledaj na primjer, onog siromašnog dječaka na uličnom uglu. On je odrpan, blijed i polu-izgladnio. Ugleda drugog dječaka, sina bogatijih roditelja, i vidi da taj dječak nosi lijepu odjeću, da je sit, i da se neće ni udostojiti poigrati sa siromašnijim dječakom. Odrpani dječak se naljuti na njega, zamjera mu i mrzi bogatog dječaka. I gdje god siromašni dječak krene, doživljava istu stvar: ignorišu ga i preziru, često ga maltretiraju – osjeća da ga ljudi smatraju manje vrijednim od bogatog dječaka, prema kojemu je svako pažljiv i pun poštovanja. Siromašni dječak postaje ogorčen. I kada odraste opet vidi istu stvar: bogati su cijenjeni i poštovani, siromašni su odbačeni i prezreni. Na taj način siromašan dječak nauči da mrzi svoje siromaštvo, sanja o tome kako može postati bogat, steći novac, i pokuša ga steći na svaki način na koji može, iskorištavajući druge kao što su drugi iskorištavali njega, varajući i lažući, te ponekad se okrećući i zločinu.
Tada kažeš da je on „loš“. Ali zar ne vidiš šta ga je učinilo lošim? Ne vidiš li da su ga cjelokupni uslovi njegovog života učinili takvim? Ne vidiš li da je sistem koji održava takve uslove veći kriminalac nego jedan sitni lopov? Zakon će ga kazniti, ali nije li to onaj isti zakon koji omogućava istim lošim uslovima da postoje i čuva sistem koji stvara kriminalce?
Razmisli još jednom, i vidi nije li zapravo sam zakon, sama vlada, ta koja uistinu stvara zločin tjerajući ljude da žive u uslovima koji od njih čine zločince. Pogledaj kako zakon i vlada održavaju i štite najveći od svih zločina, kapitalistički nadničarski sistem, i tada nastavlja kažnjavati sitnog kriminalca.
Razmisli: ima li razlike ako počiniš zločin zaštićen zakonom, ili ako ga počiniš nezakonito? Stvar je ista i posljedice su iste. Čak i gore: zakoniti zločini su veće zlo jer uzrokuju više bijede i nepravde nego nezakonito nedjelo. Zakoniti zločin događa se cijelo vrijeme: nije kažnjiv i lako se počini, dok je nezakoniti zločin rjeđi te suženiji u dometu i posljedicama.
Ko uzrokuje više bijede: bogati poslodavac smanjujući plate hiljadama svojih zaposlenika ili nezaposleni čovjek koji je ukrao da bi spasio porodicu od gladi?
Ko čini veće zlo: supruga krupnog industrijalca trošeći hiljadu dolara na srebrnu ogrlicu za svog psića ili potplaćena djevojka zaposlena u industrijalčevom pogonu, koja ne uspijevajući odoljeti iskušenju ukrade neku sitnicu?
Ko je veći kriminalac: špekulant u trgovini žitom koji zarađuje milionske profite dižući cijenu hljeba ili skitnica beskućnik koji počini neku krađu?
Ko je veći neprijatelj čovjeka: pohlepni vlasnik rudnika odgovoran za izgubljene ljudske živote u svojim slabo prozračenim i opasnim rudnicima ili očajan čovjek odgovoran za napad i pljačku?
Zločini i nedjela kažnjivi zakonom nijesu ti koji uzrokuju najveće zlo u svijetu. To su zakonita nedjela i nekažnjeni zločini, opravdani i zaštićeni zakonom i vladom, koji ispunjavaju zemlju bijedom i oskudicom, razdorom i sukobom, klasnom borbom, pokoljem i uništenjem.
Puno slušamo o zločinu i zločincima, o provalama i pljačkama, o kaznenim djelima protiv osobe i vlasništva. Redovi dnevnih novina ispunjeni su takvim vijestima. Smatraju se za „vijest“ dana.
Čujemo li, s druge strane, puno o zločinima kapitalističke industrije i poslovanja? Kažu li ti nešto o konstantnoj pljački i krađi koju predstavljaju niske plate i visoke cijene? Pišu li često o široko rasprostranjenoj bijedi uzrokovanoj tržišnim špekulacijama, pokvarenom hranom, hiljadu i jednim oblikom prevare, iznude i lihvarenja pomoću kojih cvjetaju poslovanje i trgovina? Kažu li ti o nepravdi i zlu, o siromaštvu, o slomljenim srcima i uništenim domovima, o bolestima i prijevremenoj smrti, o očaju i samoubistvu koja sva slijede konstantno i neprekidno u ozračju kapitalističkog sistema?
Kažu li ti o jadu i brizi hiljada izbačenih s posla, dok niko ne brine hoće li preživjeti ili ne? Kažu li ti o bijednim primanjima žena i djevojaka u našoj industriji, koje mnoge od njih izravno prisiljavaju na prodaju tijela ne bi li nekako skrpali za život? Kažu li ti o vojsci nezaposlenih koju kapitalizam drži spremnom da uzme hljeb iz vaših usta kada krenete u štrajk za bolje plate? Kažu li ti da je nezaposlenost, zajedno sa svom svojom tugom, patnjama i bijedom, izravna posljedica kapitalizma? Kažu li ti kako su rad i znoj plaćenog radnika utkani u profite kapitalista? Kako je zdravlje radnika, njegov um i tijelo, žrtvovano pohlepi lordova industrije? Kako su rad i životi uludo potrošeni u glupom kapitalističkom nadmetanju i neplanskoj proizvodnji?
Uistinu, kažu ti mnogo o zločinu i zločincima, o „pokvarenosti“ i „zloći“ čovjeka, posebno „nižih“ klasa, radnika. Ali ne kažu ti da kapitalistički uslovi proizvode većinu naših zala i zločina, te da je upravo kapitalizam najveći zločin od svih; da u jednom danu uništi više života nego sve ubice svijeta zajedno. Uništenje života i vlasništva što su počinili zločinci cijelog svijeta od početka istorije obična je dječja igra kada se uporedi s deset miliona ubijenih i dvadeset miliona ranjenih te neopisivim uništenjem i bijedom kao posljedicom samo jednog kapitalizmom prouzročenog događaja – nedavnog Svjetskog rata. Taj holokaust zapanjujućih razmjera, legitimno je dijete kapitalizma, kao što su svi ratovi radi osvajanja i dobiti rezultat sukobljenih finansijskih i trgovačkih interesa međunarodne buržoazije. Bio je to rat za zaradu, kako je kasnije priznao i sam Woodrow Wilson i njegova klasa.
Opet profit, kao što vidiš. Ugrađivanje ljudskog mesa i krvi u zaradu u ime patriotizma.
„Patriotizam!“, protestuješ, „ali to je plemenit cilj!“
„I nezaposlenost“, zanima se tvoj prijatelj, „je li kapitalizam odgovoran i za to? Je li moj šef kriv što on nema posla za mene?“
Nastaviće se
