Admiral Sergej Mihajlovič nije bio čovjek glup i, više još od te ne pretjerano laskave fraze, moglo bi se reći da je razumijevao stvari i događaje sa mnogo fantazije. Još kao mlad fregatni oficir, Sergej Mihajlovič ratovao je na Tigrovu poluotoku, u Port Arthuru, kod jedne baterije od petnaest centimetara, i doživio Steseljevu kapitulaciju, predavši svoju espadu u ruke japanskog admirala.
Krstarica na kojoj je Sergije Mihajlovič doplovio u Port Arthur nasukala se na početku opsade na uzanom prolazu između kopna i Tigrova poluotoka, u onom prokletom tjesnacu što je, pun opasnih grebena, zatvarao portarthurski zaljev kao neprobojna barijera. U portarthurškoj kotlini, punoj terre rosse, gdje na krvavom blatu nije bilo nadaleko ni jednog jedinog drveta, nego vjetar tužno i osamljeno plače nad grmom oniske borovice, u krajini oplakivanoj žutozetenkastim blatnim kineskim morem, usred močvarnog, malaričnog predjela, Sergije Mihajlovič obolio je od melankolije. Na »Žamčugu« važio je kao dobar pijanist, a ta, tako poetski nazvana krstarica potonula je veoma prozaično na ulazu u luku, zajedno s njegovim Chopinom i Rahmanjinovljevim etidama. Imao je dva-tri sasvim pristojna druga kod baterije, izvrsne šahiste, i ti su predali dušu Gospodinu za vrijeme opsade, što od japanskih metaka, a što od skorbuta. Sjenke nije bilo, ni vode, ni konzerava; sunce je peklo sve nesnosnije, a japanski topovi tukli su sve preciznije, dvadesetičetiri sata na dan.
O davnim portarturskim danima admiral Sergije Mihajlovič govorio je sa mnogo sarkastičnog, višeg prezira, kao što se izražavaju stari, umorni ratnici koji retrospektivno savršeno preziru vojničku problematiku o kojoj je riječ.
— Čitav Port Arthur, upravo portarthurska caristička blamaža najvećeg stila, spada zapravo među najbezobraznije paname čitavog svijeta. Beton bastiona i artiljerijskih kazamata, sve samo smeće i prašina, najjeftinije engleske kvalitete! Farovi krivo iskalkulirani i uzidani, te bi samo za najpotrebnije korekture bilo potrebno minimalno tri godine sistematske pregrađuje po fortifikatorima koji se razumiju u taj posao, a ne po nekakvim varalicama iz Sanighaja koji su čitavu prevaru od početka uzeli u ruke kao japanski agenti. Drvena građa sva trula, traverze, kabeli, dinamit, artiljerija, sve englesko smeće posljednje vrste. Zašto je mrski generalštab otkupio tu staru kinesku tvrđavu za one silne milijune, to ne zna ni đavo! Nešto se po Portu govorilo kao da su dvorski krugovi bili zainteresirani oko šumske industrije na Yaluu i po mandžurskim rudnicima, ali to su bile intrige piterburških salona. Na kraju balade, za sve blamaže u historiji netko mora da preuzme krivnju …
— Tako se kod Rusa danas uobičajilo da se svi skandali terete na saldaconito one carske nikolajevske blune i njegove Virubove, ali što se Port Arthura tiče, to bi Sergije Mihajlovič mogao da bude objektivnim historijskim svjedokom da kod te krvarine Raspućin nije imao svoje prste. Port Arthur, to je posvema druga stvar. Čisti slučaj takozvane strateške ludnice, a ne sabotaža. čitav fortifikacioni sistem bio je sagrađen na očito slaboumnim, da, upravo kliničkim pretpostavkama, — svi generalštabovi svijeta sastavljeni su od paranoika, od paralitika, od manijaka do shizofreničara sviju vrsta, to je točno, ali hipoteze carskog generalštaba bile su kretenske ispod svakog nivoa: po tim hipotezama uzelo se da se Japanci uopće neće moći iskrcati i da će baterije od petnaest centimetara biti dovoljne da bezuslovno spriječe svaki takav pokušaj. Pokazalo se, međutim, da se Japanac iskrcao elegantno, takoreći bez ikakve intervencije s ruske strane, i da je počeo da bije port-arthurski tvrđavni pojas najmodernijim baterijama od trideset centimetara, po svojim vlastitim kalkulacijama koje su, za razliku od ruskih, bile egzaktne. »Dosta je jedan tvrđavni pojas«, tako se brbljalo, a pokazalo se da su i tri pojasa bila suviše slaba garancija za neku, kakvu-takvu, sistematsku obranu. Poluotok Laotiehshan gospoda dakako da nisu utvrdila jer su »gospoda fortifikatori« uzeli kao nepobitno da Japanac ne će moći preko Laotiehshana da gađa indirektno. A pokazalo se da su japanski artiljerci gađali na dvanaest hiljada metara s izvrsnim rezultatom. Sve jedna imbecilna glupost za drugom, sve jedna kriva pretpostavka za drugom, sve sama korupcija, kurve, šampanjac, špijunaža, to je bila ona ludnica od carskog generalštaba. Uostalom! Što znači danas, dan-današnji, moderan evropski rat? I najveći dreadnoughti izgledaju danas, na distanci od dvadesetak kilometara, kao tuberkule u mikroskopu. Sve je jedan krtičnjak gdje se nije na dva-tri kilometra distance. Podmornice… To je sve!
Kada Sergije Mihajlovič danas razmišlja o onim dalekim portartihurskim danima, sve su se grozote rasplinule, a jedino čega se panično sjeća jeste motor port-arthurske ledane. Cijele noći slušao je onaj prokleti motor ledane kako sopće i odjekuje od stijene jednog magazina: tef-tef, tef-tef, tef-tef, tef-tef…
Tako je melankolik Sergije Mihajlovič, prezirući svoju admiralsku karijeru, muzicirao i tako je na kraju balade za posljednjeg međunarodnog rata, što su ga ruski poeti blagoizvoljeli prozvati »Gospođom Vojnom«, zapovijedao jednom divizijom baltičke flote i predao je nekom socijaldemokratskom deputatu baltičkih Sovjeta, a da za čitavog rata ni sa jedne svoje krstarice nije opalio ni topa. Njegov admiralski brod na kome je potpisao kapitulaciju zvao se »Slava«. Sic transit — »Gloria« … Stvari su pošle svojom normalnom logikom. Potpuno se dezinteresirao za političke događaje i kada su mu godine dvadesete ustrijelili suprugu (plavokosu kurlandijsku barunicu), on je već bio prilično uzvišen iznad svih tih banalnih naših svakodnevnih sitnica.
To je bilo dvadesete, zimi, kad mu je GePeU (Gosurdarstvenoe Političeskoe Učreždenie) ustrijelilo gospođu. Onda je Moskva bila zatrpana snijegom do pojasa, a posred Petrovke vodila je jedna jedina staza između dva metra visokih snježnih zameta. Sergije Mihajlovič svakoga je dana nosio svojoj supruzi u zatvor kašiku-dvije vrele čorbe, a kada su mu rekli da sutra više ne treba da dođe, on je znao što to znači. Prva mu je pomisao bila da će biti najbolje da odmah sam popije tu čorbu da se ne ohladi. I odmah je iskapio tu toplu čorbu, a onda se vratio kući, sjeo na divan i razmišljao o tome kako je posrkao ženinu čorbu kao pseto, a što dalje? „Da, tako je to bilo, i to je bilo sve… Sad radi kao dopisnik u jednom industrijskom poduzeću, dopisuje se engleski, dobro mu je. Muzicira. Slika. Nastoji da zaboravi. Chopin, Rahmanjinov, Skrjabin … Među mlađim ruskim kompozitorima ima nekoliko interesantnih imena, ali, nažalost, slabo pišu za klavir ..
Čovjek svoje vrste, taj čudovišni admiral Sergije Mihajlovič, dobar glumac, s alirama jednog artista: kod njega u stanu izgledalo je kao u kabinetu voštanih kipova. Stanovao je u jednokatnoj drvenjari iz polovine prošloga stoljeća, gdje se kroz prozor dvorišne sobe vide pod snijegom u vrtu bijele breze, a na dnu parka stoji visoka stijena od neožbukane crvene cigle. Puši se s druge strane dvorišta od susjeda nekakva parna cijev i to se čuje u sobu kako neprekidno odjekuje u jednoličnim, portarthurskim razmacima: tef-tef, tef-tef, tef-tef…
Možda, kad je tamo za fligel royalom nad bjelokosnim tipkama maštao mladi fregatni oficir, u dolami, sa zlatnim roj tama, s ordenjem i s epoletuškama, svirajući romanse, kad se svjetlost voštanica prelijevala po porculanu i po blistavim plohama politure, kad su se u onim paučinastim ogledalima odsjaj ivala ramena mladih lijepih gospođa, biste pune marcipansfce bjeline, diskretno porubljene crnim baršunom i svilom, možda je u tim prostorijama admiralova stana bilo intimne topline i smijeha koji se pjeni kao šampanjac od duhovitih apercuja i možda je mizanscena onih dana davala pljesnivom i sivom prostoru neki drugi, šar-mantniji ton, ali danas sve to vonja po posvema finoj, jedva zamjetljivoj plijesni što se kao srebrn dašak hvata pogasle politure, ogledala i sukna na presvlakama naslonjača. Svijećnjaci, otrcana tigrovina, Makart-svjetilj- ke, samo var, sve je to natopljeno gustim uspomenama na jednu mrtvu barunicu, vitku damu, naslikanu u plein airu sa suncobranom, a sada ovijenu crnim velom. Odmah do oniske peći od obične, proste cigle, grube i neožbukane, s usijanom gvozdenom pločom na kojoj admiral kuha svoje jelo, naslagana je mokra jelovina; dva-tri naramka kvrgavog drva, sjekira i malena ručna pila. Sve zaudara po baruničinim mačkama što kao tri stare, ugojene, krastave beštije mi jauču oko admirala, krezubog pognutog gospodina, sa čupercima kudjeljave, olinjale kose.
„Eto, i te proklete mačke, i one mu ogorčavaju život, ali što da radi? To je jedino što mu je ostalo od pokojne supruge.”
Upoznao sam admirala Sergija Mihajloviča u jednom krugu gdje se govorilo o bakrorezima iz osamnaestoga stoljeća, i u vezi s tim razgovorom o starim ruskim vedutama, pozivao me da ga posjetim jer da on posjeduje čitavu zbirku starih ruskih veduta iz osamnaestog stoljeća, a vidi (to je bila s njegove strane veoma laskava fraza) da ima posla s »connaisseuram«.
Zaista! Admiral je imao čitavu jednu seriju veoma interesantnih veduta iz prednapoleonskog perioda i staroga oružja iz Petrovog doba, porculana i pokućstva (ruskog Louis-Philippea), a uvjeravao me da su to tek ostaci ostataka od svega što je tu nekoć bilo i što se zvalo vrubeljevškim obiteljskim imetkom. Čitava zbirka porculana, pak familijarnog vrulbeljevskog srebra otputovala je do đavola. Devetnaeste i dvadesete, sve do smrti njegove supruge, njilh dvoje živjelo je od tog familijarnog srebra i porculana, i tako je sve ovo što se danas ovdje vidi po vitrinama posljednje od posljednjeg smeća, spram onoga blaga kojim je jedanput bio krcat ovaj dom kad je još ovdje živio njegov blagopokojni djed, admiral Vrubelj.
»Da, to su bili dani kad se umiralo kao na kamilu: kap po kap… Svakog jutra uzeo bi Sergije Mihajlovič po koju srebrnu ikonu ili kakvu minijaturu i zaputio se na Suharevku, tamo praštaj po na najvećoj zimi, da se navečer vrati sa suhom ribom i korom pljesniva hljeba za komad petrovskog srebra. A najgluplje kod te trgovine bilo je to da su svi ti kulturno-historijski unikati otputovali u ruke inostranih agenata, u inostranstvo, za smiješnu bagatelu. Devetnaeste i dvadesete, sve do smrti njegove jadne žene koju su ustrijelili nevinu kao jagnje, živjelo se ovdje zaista perverzno, na samrti, u agoniji.«
— A zašto su ustrijelili madame Vrubelj?
— Zašto? Iz perverziteta! Ni za što! Zašto bi je bili ustrijelili? Tako… Palo im je jednog jutra na pamet. Bilo im je dosadno. Našli su da se spremala u emigraciju, zato su je ustrijelili,
— Pak valjda je zato nisu ustrijelili? Ne strijelja se iz perverziteta, Sergije Mihajloviču, ako boga znate!
— Vi Ste naivan i mlad čovjek, mili moj! Šta vi znate zašto 01 judi strijeljaju jedni druge? Iz perverziteta, dakako, a zbog čeiga drugog bi je bili ustrijelili? Zašto onda mene nisu ustrijelili? To bi tek bilo logično da su ustrijelili mene, a ne nju. Jer ako ise ona spremala u emigraciju, onda sam, valjda, logično, i ja morao nešto o tome znati. A mene, eto, Vidite, nisu ustrijelili… Ne znate vi što je GePeU! Stotine hiljada ustrijelili su oni, savršeno bez ikakva razloga! Iz perverziteta!
— Sami ste mi rekli da ste odmah pošto su vam saopćili smrt vaše gospođe popili njenu toplu supu. Zar je i to bilo iz perverziteta?
— Da, razumije se, bilo je! B’ilo je iz perverziteta! Točno! Sve je to bilo perverzno, ludo i neuračunljivo… Sve je to bilo perverzno, ali ipak vidite: zgaziti jedan ljudski život zato jer se netko odlučio na emigraciju, pardon?
— Dakle, prema tome, vaša se žena ipak spremala da emigrira?
— Spremala se, dakako,
— A vi?
— Jesam, dakako, i ja sam htio emigrirati! a što može pas bez imartke i bez krova, inego rep pod noge palk niz cestu kuda bog da… Svi smo mi bili na kraju svojih snaiga i nitko nije više bio normalan,
— Kalko to da ste onda ipak rezignirali?
— Nisam imao moralne snage da se ustrijelim. j^e bih znao da vam kažem zašto. Nije to bilo iz kukavičluka, nego više zbog dobrog ukusa. Ustrijelio mi se jedampu’t u Rigi, na brodu, u svojoj kabini, jedan moj dobar oficir, karabinom u usta, pak mu se lubanja rasprsla na stropu od kabine u paramparčad. Tako nisam se ustrijelio. A poslije smrti Alice Petrovne pao sam u potpunu abuliju, postao sam nekom vrstom kretena. A da smo se kojom srećom spasili, bili bismo danas živi i zdravi,
— A vi, Sergije Mihajloviču, vi mislite da bi vam danas u emigraciji bilo bolje? Ne znate vi kako se žjvi u emigraciji! Što biste vi već bili u emigraciji? Klavirist po šantanima, i to jedva. Svirali biste balalajku, u kozačkom kostimu. Kao donski hetman u crvenim pantalonama, igrali biste trepak po provincijalnim kabaretima, na Balkanu ili u Turskoj…
— A što bi mi falilo? Bio bih slobodan čovjek! A propos! Kod vas, u vašoj zemlji, ima prilično našeg svijeta? Tamo je, ako se ne varam, i Wrangelov štab?
Admiral Sergije Mihajlovič neobično se živo zainteresirao za život ruske emigracije u našoj zemlji: Za gospodu generale, za vladike i za visoke dostojanstvenike u Srijemskim Karlovcima, i ja sam morao da mu detaljno pričam o patnji tih bijednih Don Ouijotea.
I to, kako otvaraju kabarete i bordele, kako su financi i žandari, kako kao plaćenici ratuju s vojskom Ahmed-bega Zogua po Albaniji, kalko kolportiraju štampu na ulicama, kako su policijski konfidenti i kako stradavaju jalovo bez ikakve perspektive.
— Nikakvog rezona nema ovo emigrantsko stradavanje. Nema, prije svega, nikakve perspektive,
— Kako da nema perspektive? Gospoda Wrangeli i Kutuzovi i Goleniščevi i Denikini znaju zašto stradavaju. Gospoda su hazarderi, gospoda igraju va banque! Tko može znati kako mogu još da se okrenu karte? I ako se karte jedanput ipak okrenu, vratit će se gospoda u busiju kao francusko plemstvo što se vratilo s kraljem, poslije dvadeset i tri godine. I tako će njihovo emigrantsko gospodstvo ipak izvojštiti svoju moralnu i materijalnu zadovoljštinu, ali mi koji smo ostali, mi ćemo ostati smeće kao što smo i danas. Za nas je sve izgubljeno, a drugo nismo ni zalšlužili.
Da bih utješio Sergija Mihajloviča, i samo zato da bih ga utješio u njegovim tlapnjama, ispričao sam mu žalosnu i bijednu scenu što sam je doživio s ruskim carskim emigrantom, čuvenim evropskim ambasadorom von Iks, u salonu jadnog našeg dubrovačkog grofa, nosioca slavnog historijskog imena. U Dubrovniku, netko mi je bio skrenuo pažnju na to da grof G. posjeduje čitavu seriju starih holandskih ormara iz prve polovine sedamnaestog stoljeća, a kalko gospodin grof ima neke kombinacije s tim prokletim ormarima, našao sam se u razgovoru s naivno podjetinjenim, šmrcavim grofovskim starčićem, zapleten u bezizlaznoj konverzaciji
o tim prokletim ormarima i o tome kako bi trebalo nagovoriti glavnog dubrovačkog konzervatora, profesora M., da ih otkupi za kneževski dvor. Situacija je postala potpuno beznadna, kad je banula u salon (kao tobože sobarica) jedna konavoska »božica« najavivši gospodinu grofu posjetu baruna von Iks. Preuzvišeni carski ruski ambasador u Carigradu, wrangelovski emigrant, barun von Iks, koji je svojedobno putovao arapskim dvanaestoropregom, lokao šampanjac sa turskim pašama i od Madrida do Kvirinala palio lagume, pojavio se ponizan i krotak kao prosjak na crkvenoj porti.
Našao se čovjek kod grofa na tavanu, u nezavidnoj ulozi podstanara, zajedno is miševima i parovima i golubovima pod krovom grofovskog palazza. Mizerija, jadna i prokisla, u trulom, do koljena dugom salonskom kaputu s izlizanim zelenkastim reverima, tanka metla, s riđom ufitiljenom bradicom (španjolskoga granda, barun von Iks stigao je do svog ljubaznog grofovskog gostoprimca da digne energičan protest u, nema sumnje, delikatnoj aferi. »Njemu je dragi naš konte stavio na slobodno raspolaganje potkrovlje svoga palazza, svoj grofovski tavan s polupanim pokućstvom i smećem, i to je od strane gospodina kontea gest, nema lapora, veoma ljubazan, i tako von Iks može uživati u vjetru i u pjesmi kiše kako plače čitave noći i u mišjoj igri, koja je sama po sebi prilično vesela i glasna a nema joj konca ni kraja, ali gospođa supruga ambasadora i baruna teško je bolesna dama, pa ipak, priznat će svako tko ima smisla za objektivnost da silaziti s tavana u prizemlje, u toaletu, silaziti čitava četiri sprata, pak opet penjati se ponovno četiri sprata na tavan, u potkrovlje, u mišje salone, u ,Hotel promaju’, sve to ne bi bila stvar zavidna ni pod najnormalnijim okolnostima, kad bi čovjek bio okružen zaista šarmantnim i dobro odgojenim sugrađanima koji ne misle da imaju monopol na jednu jedinu raspoloživu toaletu. Istina je, gospodin grof je ustupio barunu svoj tavan pod uvjetom da ga dalje ne uznemiruje, i to je od gospodina grofa veoma ženerozno, ali kako gospodin grof stanuje sam samcat u svome stanu od jedanaest soba, on nije mogao doći na tu bizarnu misao da je svemir takvo jedno remek-djelo koje zapravo vrvi nedostacima, a naročito pak naše bijedno ljudsko tijelo, za koje je već Gautama Budha bio napisao da je poderana vreća sa devet rupa, he, he, to naše bijedno (tijelo je bijeda, dakle u vezi s tom našom tjelesnom poderanom Budhinom vrećom postoje perverzni prirodni zakoni, a naročito kod bolesnih starijih dama, što neki barbari ne će da uzmu ad notam …«
— A tko je taj koji tu nešto ne će, prekinuo je kanite našeg baruna diplomatski, očilto neraspolažen zbog ove kverulantske kuknjave.
— To je gospodin Majdić, gospodin postolar iz prizemlja, majstor svakako veoma ugledan i posjednik jedinog ključa te nesretne jedine toalete, i taj gospodin majstor Majdić izvolio je uzapttiti taj fatalni ključ i tako je uhapsio praktično sve stanare sa tavana u karanteni, on ih je takoreći osudio na smrt i ne uslijedi li neposredna intervencija s mjerodavnog mjesta, od strane gospodina grofa, kao ipak, mora se priznati, jedinog autoriteta u ovoj aferi, autoriteta kome pripada po svim
zakonima nesumnjiva i konačna arbitraža, ako dakle gospodin grof ne ospori onom sankilotu monopol na ključ od toalete, što ga »gospodin majstor Majdić« smatra svojim stečenim pravom, barunu i barunici ne preostaje nego da izvrše samoubojstvo …
— Zašto nije gospodin barun tu bagatelu riješio izravno s onim vandalom dolje u prizemlju, opro se konte ambasadorskoj verbalnoj noti zaobilaznim pitanjem, koje u trenutku kad je izgovoreno nije baš imalo mnogo smisla.
— Ne mogu ja ovom sumašedšem gaspođinu sapožnjiku ništa… I nous deteste comme des etres les plus detestables, exce‘llence, on je mojoj supruzi pljunuo pred noge, mi smo za čovjeka »svoloč« koja ga smeta zbog tog prokletog ključa. Chacun de nous deiteste to us les autres, ciest bien entenidu, ali bi ipak bilo potrebno da gospodin grof razgovara sa gaspađinom sapožnjikom — direktno, da uloži svoj autoritet kalko bi se stvorio neki modus vivendi u ovim nemogućim odnosima, jer je veoma teško bolovati u takvim žalosnim prilikama kad je čovjek prisiljen da smeta svoje sugrađane i da ih molestira zbog običajnog vršenja više-manje priznatih građanskih prava, a nema, nažalost, više nikakvih društvenih atributa jer spada, takoreći, u socijalne ništice .. .
Način i ton starog diplomata, virtuozna verbalna vještina u trajnom uklanjanju izravnom izrazu »toaleta«, sve je to bilo izgovoreno otmjenom, diplomatski uvijenom frazom kao da se radi o markiranju neke sporne granice u međunarodnim odnosima, s odlučnom prijetnjom eventualnog dvostrukog samoubojstva, a istodobno s punim poštovanjem sankrosanktnog grofovog prava da stanuje u svojoj aristokratskoj izolaciji sam samcat u stanu od jedanaest soba, a da mu uopće nije palo na pamet da svom plavokrvnom drugu u nevolji pomogne nekim direktnim gestom.
Naš slaboumni konte ostao je dokraja uzvišeno tajanstven. Namješteno bezazlen i pretvorljiv, on je svoju sklerotičnu ružičastu masku rastegnuo kao gumenu grimasu te se sav zajapurio kao pjetlić, i tako je ponudio von Iksa zlatnom foteljom uz kamin na kome je stajao zlatom izvezeni ampir-abažur, on nam je servirao šljivovicu, ponudio nas cigaretama s očitom namjerom da vrati prekinuti razgovor na svoje stare holandske ormare, samo da ne bi trebalo da gubi vrijeme oko otvorenog pitanja šoštara Majdića, ruskog ambasadora i tog slavnog ključa koji je postao životnim problemom emigrantske sjenke sa grofovskog tavana.
Scena je ispala neuporedirvo sablasnije nego što mi je uspjelo da riječima ocrtam admiralu Serglju Milhajloviču kako položaj ruske emigracije nije baš tako briljantan te bi trebalo da čezne iza idealnim ruSkim životom za granicom, gdje su boljari postali comciergei i, kako on misli, kao taksi-šoferi žive »slobodno«.
— »Sloboda«, kao sve na svijetu, relativan je pojam,
— Da, da, slažem se, »sloboda« je relativan pojam, a čovjek koji se ne osjeća slobodan, on relativno osjeća da nije relativno slobodan, i to je relativno logično. Sve je na svijetu relativno, dalkalko, pak ni ovaj provizorij nije da nije relativno prolazan,
— Varate se, Serglije Mihajloviču, kad mislite da je ovo provizorij! Taj provizorij traje već osmu godinu i nije to nikakav provizorij, nego život kao takav, u svom najpravilnijem odvijanju. Po vašem nerazumijevanju Stvarnosti, po krivom objašnjavanju događaja i prilika, po vašem kliničkom neredu u kome se gubite, vidi se da vjerujete da je sve u čemu živite provizorij i da se nadate da će »nešto« odigrati ulogu metafizičke intervencije odozgo. Vis maior, u Obliku novog svjetskog rata? Sve su to fikcije. Bilo bi potrebno, Sergije Mihajloviču, da se logično i stvarno odredite spram čitavog niza fakata, da se pomirite sa Stvarnošću, da uvidite…
— Meni je svejedno, ja nemam šta da uvidim, ja sam na kraju puta, ja ću, nadam se, doskora sklopiti svoje oči, i kakva bi smisla imalo da se nekako naročito odredim, i zašto, i za koga? Svi smo mi ovdje već u grobnici, još samo da nas zaispu zemljom i sve je gotovo.
Doista! U sivoj polurasvjeti snježnog martovskog poslijepodneva, čovjek, u svojoj admiralskoj dolami sa
koje je vrijeme izlizalo sve zlato, izgledao je kao s onoga svijeta. Blijed, krezub, s pepeljastim čuperkom kose preko tjemena, s uvelim, kao pergamena prozirnim pastelnoplavim ustreperenim vjeđama polukrepane kokoške koja se sva uzlepetala od panike pred nožem, admiral je sjedio leđima okrenut spram svijetla kao leš izmoždenog morfinista. On je govorio, njegove su se usne micale, njegovi prozirni neurastenični prsti listali su bakrorezima iz osamnaestoga stoljeća kao da dodiruju trule koprene, ali poplašen zelenkast pogled što je zračio iz mrene podlivenih žućkastih bjelutaka u crno obojadisanim, kao kitajskim lakom tuširanim očnim rupama, taj pogled dodirivao je predmete tangentama koje se, iznad ovog razgovora, i ovog stana, i ovog vremena, gube kao asimptote, negdje daleko vani, u nepoznatim, beskrajnim prostorima.
— Da, da, možda imam pravo! Možda je on zaista opterećen predrasudama svog odgoja i svog društvenog kruga, možda spada među one nastrane manijake (kakvima ruski život, nažalost, obiluje) koji nisu u stanju da vide stvari kako one doista izgledaju, nego kako ta gospoda priželjkuju da bi stvari izgledale. Možda se kod njega radi isto tako o političkom daltonizmu, o krivoj perspektivi, na temelju optičke varke. On sam ne uviđa da ne vidi više ništa. On je zbunjen događajima, njega dinamika ruskog života nosi kao smeće. Možda se on zaista buni u procjeni stvarnosti. Ja sam inostranac, ja sam doputovao prvi put u Rusiju, pa kakav dojam danas čini na mene Rusija? Kakav je ovaj današnji ruski život u poređenju s evropskim? Sto radi Evropa?
— Jedna stvar pala mi je u oči odmah poslije prijelaza ruske granice i toj sam stvari posvetio naročitu pažnju: nigdje nisam primijetio ni jednog jedinog čovjeka s lošom obućom! Svi su, više-manje, imali dobre čizme i valjenke,
— To se vama iz vagona en passant pričinilo da je ta obuća dobra! A najposlije, sve kad bi sve ruske čizme danas i bile dobro potkovane, zar se isplatilo proliti toliko krvi za te nesretne čizme?
— Pa nije samo stvar u čizmama i galošama! Na ulicama vlada srednja jednostavnost, luksuza nema, ali nigdje nisam mogao konstatirati neku naročito uočljivu bijedu kakvom vrve zapadni velegradovi! Upadljivog pauperizma nisam mogao da primijetim!
— Onda niste dobro gledali, mili moj! Naša ruska bijeda ne sjedi u izlogu! Ona se ne pokazuje inostrancima! Ona je duboko zakopana, a vi pojma nemate kako izgleda naša ruska bijeda. Selo rusko da ste imali prilike vidjeti!
— Pa bio sam i po selima! Vidio sam električnu rasvjetu po selima, slušao sam radio!
— Vi ste bizaran čovjek, nasmijao se gorko Sergije Mihajlovič. — Uvjeravam vas da ste gledali Potemkinovo selo ako ste u njemu slušali radio! Na moju časnu riječ, mili moj! Da ste vi vidjeli Peterburg kakav je bio to grad! čitav Peterburg oko Admiraliteta, to je bila jedna kulturnohistorijska riznica! Čitav ampir-Peterburg moglo se postaviti u muzejsku vitrinu. A danas, to je ruševina i smeće! (Smeće, to je bila admiralova riječ i on ju je upotrebljavao s naročitim naglaskom.)
— Bože moj, klasa koja je robovala dok je Peterburg bio ampir-vitrina nije od te vitrine imala savršeno ništa, kao što nema ni danas! Ta klasa, dakle, po toj razlupanoj vitrini nije ništa dobila ni izgubila! A osim toga: bio sam po zbirkama i po muzejima i našao sam ih u dobrom stanju. Bit će, dakle, da te riznice s ruskim historijskim blagom nisu baš tako uništene kao što se govori. Uopće: suviše se laje. Sve je zatrovano mržnjom. Nitko ne umije tako mrziti kao klasa koja je deklasirana,
— Vi ste bizaran čovjek! I vi zaista vjerujete u »klasu«? Vi vjerujete da postoje neke »klase«? Jedan čovjek htio je jedanput davno da me uvjeri da zaista postoji i da historijski djeluje neka »klasa« i dao mi je da pročitam »Komunistički manifest«. Pročitao sam tu brošuricu do sedme stranice, ali to je sve tako naivno da sam je bacio. Kakva »klasa«, molim ja vas? Vrubelji žive na ovome svijetu, što je zapisano, preko četiri stotine godina, a jedan Vrubelj (brat moga djeda) pao je godine 1830, u julu, na barikadama u Parizu! Kakva je to »klasa«? Šta ima smrt mog po djedu prastrica s »klasom«? Osamnaest godina prije tog vašeg Komunističkog manifesta, jedan je moj Vrubelj pao za stvar Revolucije! A danas ja dobijam od te iste revolucije po glavi! Idite, molim vas, kakva je to logika?
Tako smo razgovarali o baltičkoj floti, o nesnosnom i neljudskom, izobličenom životu na ratnim brodovima i o tome kako je ratni brod vrhunac tehničke organizacije, s jedne strane, a kako se život na ratnom brodu onečovječio, kako pola oficira svih ratnih flota svijeta spada u nastrane lude, i da nije bilo pobune u baltičkoj floti, Revolucija ne bi bila pobijedila.
— Bilo je jedamput kada je komadić smrdljivog sleđa vrijedio kao prvorazredna delikatesa, a onda su gladni ustali i oborili državnu vlast. Sve mi se čini da će i opet doći vrijeme kad će smrdljiva i gnjila riba ponovno postati delikatesa. Onda će i opet ustati gladni i oboriti državnu vlast! Danas vlada Rusijom Trijumvirat (Bronštejn, Džugašvili, Dzeržinski), a poslije trijumvirata nije daleko vrijeme Prvoga konzula! He-he! A zna se što dolazi poslije Osamnaestoga Brumairea! Ha-ha! Ote-toi de la, que je m’y mette! To je sve!
Već je pao sumrak kad sam se oprostio da pođem. Admiral Sergije Mihajlovič toliko se gostoljubivo konvencionalno uznemirio mojim odlaskom, te nisam mogao da mu odbijem da me ne otprati, i tako smo se našli na ulici.
U žutom martovskom predvečerju sniježilo je. Mokre i teške pahulje lijepile su se o znojne nosnice i vjeđe, ulica moskovska brujala je neobično živo, valjajući se kao ponornica koja ne staje i huči iza zidina. Na Lubjanskoj ploščadi, oko Vitalijeve fontane, zvonili su tramvaji svojim oštrim odzvucima, cviljele su sirene i klaksoni, kolporteri izvikivali »Večernju Moskvu«, igrajući se razuzdano neke vrste golfa po blatnim i snježnim pločnicima za palćinjik (poltinnik) srebra. Bilo je to baš onog dana kada je u Palači Profesionalnih saveza u velikoj dvorani Mramornih kolona ležao na odru Predsjednik Sovjeta, doktor Narimanov, i sa sviju su se kuća vijale crne zastave.
Po trgovačkim magazinima pale se prve svjetiljke, talasaju se crni ljudski talasi u žutom predvečerju, masivne crne kupole grada sa zvonicima i s antenama, u modroj maglenoj perspektivi crni prokisli barjaci i ulična graja, slika uznemirena, puna pokreta. Moskovskim ulicama stupaju beskrajne povorke sindikalnih i političkih organizacija na posljednji poklon mrtvom Predsjedniku Sovjeta, a iznad gomila po trgovima i ulicama talasaju se bezbrojne crvene zastave, sa crnim velima, razvite visoko na kopljima, kao da se same kreću iznad mase, uličnom bujicom. Nizovi crvenih barjaka istočnjačkih narodnosti sa turskim i arapskim pismenima i engleskim parolama, masa barjaka s parolama pojedinih fabrika i kvartova, nepregledna masa barjaka moskovskih, lenjingradskih, gruzinskih, tatarskih, laponskih, finskih. Ljudi sa koso rezanim očima, brončane, tamnosmeđe lakirane masti, masa Lotiša, Ukrajinaca, Bjelorusa, masa ruska, sovjetska, masa revolucionarna koja teče kao velika rijeka zapljuskujući pločnike. Mongoli, iz dalekih azijskih predjela, zaogrnuti krznom svijetložutih sobova, mašu na kopljima golemim natpisom: »Camarades, preparez-nous l’Oc- tobre Universel«, stupaju školska djeca s bubnjevima i trubama, grme kamioni krcati radničkim delegacijama iz najdaljih fabrika po gradskim periferijama, i sva se ta masa od stotina i stotina tisuća glava slijeva pred palaču Profesionalnih saveza gdje leži na odru predsjednik Sovjeta Narimanov.
— Pogledajte, molim vas, Sergije Mihajloviču (nisam mogao da se svladam, a da ne podijelim s njime svoju impresiju), vi valjda ne ćete ustvrditi da ovo kretanje masa nije spontano, da to nije neki pokret iz simpatije za mrtvog predsjednika! Prosto bi tehnički bilo nemoguće da se naredbom istjeraju na snijeg i vjetar stotine i stotine tisuća!
— A vi kao da niste čitali historiju baš ni jedne revolucije? Na primjer, uzmimo, francuske! Zar vam nije poznato da je pariška ulica klicala Robespierreu još dvije nedjelje pred smrt? Što vi znate što je ulica? Gledajte radije ona svijetla na onoj zgradi! Ono je GePeU!
Admiral Sergije Mihajlovič Vrubelj izgovorio je ova tri posljednja slova — GePeU sa tako misterioznim naglaskom te sam i nehotice bacio pogled na svijetložuto rasvijetljene prozore visoke tamne zgrade na Lubjanskoj ploščadi na čijem timpanonu svijetli transparentna zemaljska kugla, staklena, obasjana crvenim ekvatorom i meridijanima i simbolima proleterske diktature: srpom i čekićem.
GePeU! Ta tri slova izgovaraju se po čitavoj Rusiji veoma ozbiljno, a značenje toga pojma — GePeU tako je zamašno te se upotrebljava i u dramama i u filmu, kao tragičan efekt u posljednjem činu. Uloga — GePeU-a u suvremenoj ruskoj dramatici podudara se s ulogom Usuda u staroj klasičnoj tragediji i kada se GePeU javi na sceni, svi su protivnici izgubljeni.
— Da, ne razumijem u kakvoj vezi stoji ova zgrada na Lubjanskoj ploščadi s ovom manifestacijom?
— U kauzalnoj, gospodine! U kauzalnoj. Ako nemate ništa protiv toga, to je specifičan slučaj ruskog kauzaliteta! Da nema onih osvijetljenih prozora, ne bi bilo ni ove parade! Ničega od svega toga ne bi bilo u Rusiji danas da nema one kuće s osvijetljenim globusom! To je najkrvavija kuća na svijetu! Niste vi još doživjeli šta to znači kad je netko vaš, bližnji, nestao za onim vratima! Došli ste s njim do one straže i više nikada … Ne znate vi šta to znači.
Sergije Mihajlovič zagledao se u rasvijetljenu kuću na drugoj strani Lubjanske ploščadi i ja sam primijetio kako mu se lijevo oko zalilo suzama. Grickao je donju usnu nervozno, klimao značajno i polagano glavom, a zatim uzeo šešir s glave i prekrstio se triput pobožno i tako ostao gologlav. Žalostan, tih i pognut.
— Polnoe sočinjenije Gercena, poltora (sabrana djela Hercena, rubalj i po), urla iz snježne vijavice promukao bukinist iza naših leđa, a život se valja dalje glomazan i težak, po svojim dubokim i neoborivim zakonima. Izvikuju trgovci krimske jabuke, pijuckaju ljuske sjemenki, nuđaju sušenu ribu, limene male žabice, zelene gatalinke što trčkaraju amo-tamo na malenim kotačićima, a iznad Kitajgorodskog zida od Ni- kolinke valjaju se koprene gustog, crnog, neprozirnog dima obavijajući čitavu ulicu čađom i gustim mirisom požara.
Promatram ćelavog blijedog admirala kako golo- glav zaplakano, slaboumno zuri u intenzivno osvijetljene prozore na Lubjanki i osjećam kako mi taj čovjek postaje svakoga trenutka sve neprijatniji.
„Šta me, do đavola, muči tim svojim stvarima kao po nekom sistemu? Neka patološka luda. Ja mu ionako ne mogu pomoći…”
Htio sam da se oprostim od te admiralske blune, da se ukrcam na jedan tramvaj spram Arbata, ali i on je izjavio da ima posla na Arbatu i tako smo se zajedno popeli na tramvaj, pretrpan putnicima, uguravši se jedva jedvice u znojne mesnate grozdove od zgužvanih tkanina i blatne gumije na platformi.
— Gledajte, molim vas, upozorio me admiral na kašu mesa, kaputa, čizama, blata. — Molim vas, kako su sva ta lica očajna i žalosna! Tu nema ni jednog jedinog za koje bi se moglo reći da je sretno …
— Vraćaju se ljudi s posla, umorni su, imaju briga, bože moj, a tko danas nema briga?
— A ona udovica, zar ta dama ne izgleda kao da je čitavo poslijepodne mjerila Moskvu Rijeku kako je duboka?
To je bila istina! Zgurila se na klupi jedna građanska udovica, u crnom žalobnom velu, s licem turobnim, po svim dekorativnim pogrebnim propisima kako već izgledaju udovice na žanr-kompozicijama osamdesetih godina, na platnima koja treba da djeluju turobno, sentimentalno, jer druge svrhe i nemaju nego da se sviđaju nesretnim udovicama. Dama upaljenih očiju, gustih metličavih trepavica u građanskoj koroti, sva zaokupljena svojom tugom, unakrštenih ruku na krilu, ona je izgledala uzvišena iznad ulične i tramvajske gužve, skoncentrirana na svoju ličnu patnju, te bi u pravilnom intervalu sa dubokim uzdahom od vremena na vrijeme crnoobrubljenom maramicom sušila suzu za suzom. Osim te, nesumnjivo nesretne udovice, još je jedan čovjek, s rukom u povoju, grimasirao i mijenjao boje kod svake jače trešnje, kao da ga probada bol svježe iščašene desnice. To su bila jedina dva lica za koja bi objektivni svjedok mogao da utvrdi da su žalosna: jedna udovica i jedan čovjek koji je iščašio ruku u ramenu. Ostala lica u tramvaju bila su banalne prljave sive maske, pod masnim, snijegom natopljenim šubarama, i u onom vonju mokrog ruha i kože, u lapavici što se cijedi u malom potočiću tramvajskim vagonom, iza zahukanih stakala i u slaboj rasvjeti, svi smo se mi lijepili jedni uz druge, duvajući jedni drugima u obraze i nervozno iščekujući da se što prije iskrcamo.
Nasuprot nesretnoj udovici u crnini, na klupi, sjedile Siu dvije djevojke, sa crvenim partijskim jakobinskim rupcima, dvije djevojčice, po svemu radosne što putuju ovim tramvajem. Jedna od njih, do prozora, lijepila je naljepnice na staklo mokrog tramvajskog prozora, razvijajući ih kažiprstom veoma pomno. Te naljepnice nisu bile veće od reklamnog biljega kakvi se obično lijepe po prozorima trgovačkih iziloga.
Jedan glas iz mase tramvajske skrenuo je pažnju djevojci da je pod prijetnjom globe od pet rubalja zabranjeno lijepiti vinjete po tramvajskim staklima, ali je ona, prilijepivši nekoliko vinjeta, lijepila sve noviju i noviju, bez obzira na dobronamjernu opomenu ljubaznog suputnika.
— Jeste li čuli, građanko, zabranjeno je lijepiti vinjete po staklu? Kaznit će vas sa deset rubalja, javio se glas suputnika negdje iz druge klupe.
— To je sasvim bezazlena marka, ta nikome ne smeta! Neće me zato globiti, ogradila se djevojka i dalje lijepila svoje vinjete po staklu prozora.
— Neće globiti samo vas nego i mene, građanko, upleo se u taj dijalog kondukter. — Zabranjeno je lijepiti bilo kakvu hartiju po tramvajskim staklima, izvolite, molim, budite dobri, čitajte što piše na tabli!
— Ja ću i plaititi ako me budu globili, odgovorila je djevojka mirno i nastavila svojim poslom.
— Ali ja vam zabranjujem da u kolima za koja ja odgovaram lijepite kartiju! Građanko, jeste li me razumjeli?
— A što vičete na mene? Prošlo lje vrijeme kad su muškarci vikali na žene!
— Ne vičem ja ništa nego vas mirno molim da odmah skinete te papire, građanko!
— Neću!
— A ja vam kažem da ih skinete i ne budete li ih skinuli smjesta, pozvat ću milicionara!
— Pa ga pozovite, izvolite, molim! To je smiješno! Što vi meni prijetite milicionarom, šta vičete na mene?
— A tako? Vi ibaš hoćete da pozovem milicionara? E, pa dobro, da vidimo!
Kondukter, razdražen ovim dijalogom, histerično je triput povukao za remen zvonceta i dao znak vozaču da stane.
— Čekajte, da vidimo, hoćemo li vas opametiti s milicionarom?
Uzrujan i povrijeđen u svome dostojanstvu, kondukter je stao da se probija (kroz gužvu spram izlaza. Tramvaj se zaustavio.
Glasovi putnika: — A zašto niste htjeli da skinete tu svoju glupu marku? Šta će vam ta igračka?
Druga proleterka koja nije do ovog trenutka šutjela uzvišeno i neutralno: — A što je vikao, na ikoga on ima da viče, mi već vrlo dobro znamo što se smije, a što se ne smije!
Čovjek s maskom bešćutnom, bethovenskom: — Drugarice, ‘molim vas, budite dobri, skinite tu svoju igračku, nama se žuri, mi nemamo vremena za te vaše gluposti!
Jedna kurzistkinja s torbom punom knjiga: — Tako je, mi ne možemo da gubimo vrijeme zbog tuđih gluposti!
Udovica u žalobnom velu, prividno uzvišena iznad svih zemaljskih zapletaja: — Zar je to dostojno jedne žene, igrati se ovakvim stvarima?
Djevojka koja je dosad posve mirno lijepila svoje vinjete, glasom uzrujanim, jedva primjetljivo ustreperenim: — Što hoćete da kažete, što treba da znači: »igrati se ovakvim stvarima«? Kakvim stvarima? Što znači »igrati se«? Izvinite, građanko, nisam ni najmanje znatiželjna na vaše mišljenje, to više što je neinteligentno!
Jedan građanin sa šiljastom bradicom i cvikerom ustao je i progurao se do novopolijepljene vinjete na tramvajskom prozoru, skinuo svoj cviker i tako se sagnuo spram stakla i čita: — MOPR.
Za tim kratkovidnim građaninom više je putnika napustilo svoja mjesta i svi se guraju do vinjetuške na tramvajskom prozoru da bi odgonetali tajanstveno značenje ovih hijerolglifa: MOPR.
Druga djevojka: — Molim vas, građani, budite dobri i ne uplećite se u tu stvar! Sve to se vas savršeno ništa ne tiče!
Jedan čovjek u crnoj košulji: — To su marke Međunarodne pomoći revolucionarima. Međunarodna organizacija pomoći revolucionarima: MOPR. To naši drugovi gnjiju po evropskim tamnicama i treba im pomoći! To je pametna stvar! To se ne može zabraniti!
Tramvaj se zaustavio na jednoj od najprometnijih ulica od Teatralne ploščadi spram Mohovaje a za našim kolima stajalo je već oko dvadesetak vagona, a svi su davali nervozne signale zvoncima. Glasovi, uzrujavanje, Vika. Signali tramvaja. Nervozna zvonjava našeg vozača da krenemo. Psovke. Stanka.
A kad je naš kondukter dovukao milicionara, napetost je u kolima znatno porasla i svi su se suputnici učtivo uklonili predstavniku vlasti kao jato pingvina. Milicionar, plavokos, golobrad dečko, dobroćudna izgleda, spram čitavog tog zapletaja vidljivo indiferentan, prosto kao da nije umio da se snađe pred ovom kvadraturom kruga. Jest, vinjete lijepiti po tramvajskim prozorima zabranjeno je u smislu pozitivnih propisa, o tome nema nikakve sumnje! Ali agitirati za pomoć revolucionarima koji skapavaju po kapitalističkim tamnicama nije zabranjeno, upravo obratno od toga, svijestan revolucionar tu pomoć treba da smatra svojom prvom dužnošću.
Graja, glasovi i hitre kretnje proleterske djevojke koja je izazvala skandal, a zapravo se bori za revolucionare iz solidarnosti i dalje sve brže lijepi svoje vinjete po prozorima kao da se ništa nije desilo, sve je to milicionara zbunilo te nije znao šta da uradi: da ureduje ili ne?
— Ja sam je upozorio, građanko, budite dobri, propisi su takvi i takvi, ja odgovaram za kola, a ne vi, zabranjeno je lijepiti bilo kakve parole i uotpće hartiju po staklu, i to je štampano na hartiji, zanovijetao je kondukter očekujući od milicionara pomoć.
— Idemo, idemo, nemamo vremena, već je kasno. Bacite je napolje iz kola, objasnite se na ullici!
Netko je povukao za remen i dao signal vozaču, a na to je naš kondukter stao da urla iz svega glasa: — Izjavljujem, građani, da ovako ne mogu da vršim svoju dužnost! Ostavit ću kola!
Glas: — Sretan vam put!
Graja glasova: — Misli da je još uvijek oficir! Prošlo je to vrijeme, moj druže! Nema više danas epoleta, mili moj! A gdje vam je legitimacija? Mi smo članovi partije i mi smo dobili dozvolu da lijepimo ove marke! Ne čitate novine! Ne pratite našu štampu. U svim novinama bilo je odštampano jasno i glasno da je MOPR izuzet od zabrane! Analfabeti! To je stvar međunarodna. To je revolucionarna dužnost iz solidarnosti da pomažemo svojim drugovima revolucionarima u kapitalističkim tamnicama! Pa dobro, drugovi, gdje vi živite? Hoćete li hapsiti »MOPR-ovce«?
Protuglasovi: — Druže milicionaru, uređujte po pozitivnim propisima! Molim! Kakav je to način da za jednoga propisi vrijede, a za drugoga ne! Kakva je to ravnopravnost? Tko ste vi? A tko ste vi? Ja sam proleter! Svi smo mi proleteri, i ja sam proleter upravo kao i vi!
Jedan kratkovidni intelektualac, s torbom punom hartije i rukopisa: — Građani, molim vas, građani, molim vas, idemo, mene čekaju na radničkom univerzitetu …
Tako je graja rasla. U gužvi iza nas grmjeli su signali tramvaja, a kondukteri i vozači tramvajskih kola skupili su se oko našeg vagona i tukli šakama po staklu, da krenemo, što čekamo, da li smo sišli s uma?
Sergije Mihajlovič Vrubelj promatrao je ovu borbu oko jedne prozirne markice MOPR-a pasivno, s nekim ironičnim prezirom, a zatim je planuo s pogledom pritajene strasti. Kao stara kavalerijska kljusina kad prisluškuje zveketu izvučenih sabalja, taj se čovjek zaletio na neodgovoran ispad. U prepirci s milicionarom, u prijetnjama i halabuci stala je da se valja lavina mračnih strasti koja često počinje s neznatnom vinjetom na tramvajskom prozoru, a razgara se do oborenih i slupanih vagona, do razorenih gradova, do rastrganih šina, do topova i do katastrofe. Sergije Mihajlovič svladavao se očito, a to se primijetilo po nekim suzdržanim trzajima čitavoga tijela, a onda se bacio u kaos kao karteča i stao da viče na milicionara: — Uredujte, druže! Svi smo mi građani, svi smo mi ravnopravni! Građani! Mi ne smijemo dopustiti da za jednoga propisi vrijede, a za drugoga ne! Mi imamo svojih prava, ne samo dužnosti!
Promatrao sam admirala u otrcanoj mornarskoj kabanici, krezuba njegova usta, ustreperen promukli mu glas, i u onoj blesavoj graji za i protiv, mislio sam kako postoje dvije životne koncepcije, dva mentaliteta nespojivo podvojena od sasvim neznatnog pitanja jedne obične prozirne vinjete MOPR-a, pak sve do osnovnih filozofskih problema, novca i radne snage, boga i đavla, lijepog i ružnog, dobra i zla… U grubim glasovima urlale su čete crvenih i bijelih, glasovi gospode i robova, boljara i kmetova i, promatrajući admirala Sergija Mihajloviča Vrubelja, bilo mi je jasno da se ta bluna pokorava unutarnjem glasu svoje sudbine; iznerviran čitavim teškim popodnevom, pustio sam čovjeka neka se bije za svoje fikcije, neka se buni i urla samoubilački kako umije, i, proguravši se neprimjetno iz gužve, našao sam se sav zgnječen i znojan u snježnoj mećavi.
Guste krpetine snijega na vjetru lijetale su kosim crtama. U razvodnjenoj lapavici, kad se galoiše zalijevaju mokrim blatom, kad sniježnica štrca pod automobilskim pneumaticima kao voda pod motornim čamcima, u sivo-mutnoj rasvjeti ljubičastih bulevarskih svjetiljaka, komešanje izvoščika, mesara, kolportera i prolaznika poprimalo je sablasne konture uznemirenog plesa ustitranih prikaza. Ljudi prodavali su krvavo meso u mokroj novinskoj hartiji, mahali tustim ribetinama, trčali preko ulice i nestajali u oblacima magle i snijega, a sa dna bulvara, kao nošena vjetrom, dolazila je ogromna povorka sa crvenim zastavama. Bradati starci poštapajući se, žene držeći se za ruku i djeca koja pjevaju tužne i nerazumljive napjeve. Ta povorka kretala se kao četa hodočasnika pobožno i svečano, i svi ti ljudi stupali su uzdignute glave zureći visoko u zamagljeno, vjetrovito nebo. Na čelu povorke, na visokim kopljima horizontalno se povijala na vjetru zastava sa blistavim zlatnim pismenima: Da zdravstvuet trud slijepih.
Vijao je vjetar, padao je mokar snijeg, a nad glavama slijepaca grmjeli su duboki basovi zvonova, ozbiljno teatralno kao kod Musorgskog i Rimski-Korsakova kad se kruni ruski car Boris Godunov. Stupali su slijepci pjevajući kroz mećavu i onaj se crveni barjak polagano kretao naprijed i nestajao u daljini, u sivom metežu ulice.
Sjetio sam se umirućeg Sverdlova koji je svojim prijateljima na samrti govorio o velikoj sreći ljudi kojima je bilo dano da dožive divne dane kad se stalo buditi čovječanstvo iz sna.
A eto! U onom tramvaju, suvremenik Sverdlova, admiral Sergije Mihajlovič Vrubelj, buni se upravo protiv ljepote tih sverdlovljevskih dana, a da pojma nema ni gdje je živio ni kakvi su bili ti dani što ih je tako ogorčeno proklinjao.
Doznao sam povjerljivim putem o admiralu Sergeju Mihajloviču Vrubelju da je u odeskim mornarskim nemirima godine 1905—06 odigrao fatalnu ulogu istaknuvši se kao jedan od najambicioznijih krvnika, a ta su odeska krvoprolića postala temeljem njegove admiralske karijere. Drugo: da je godine 1915, na svom admiralskom brodu, dao ustrijeliti tri mornara zbog pobune. Pred revolucionarnim sudom branio se nastupivši dokaz istine da je to krvoproliće izvršio na viši nalog. Treće: Sergije Mihajlovič Vrubelj nije nikada bio oženjen, pak je dakle umorstvo njegove žene, kurlandijske barunice, potpuno izmišljena stvar. Na kraju i najvažnije: Sergije Mihajlovič dao je o meni svojoj pretpostavljenoj policijskoj oblasti izvještaj da me je pomno ispitao o mome shvaćanju ruske emigracije i o sadržaju mojih ruskih dojmova. Ja da mislim o emigraciji negativno, a o ruskim prilikama kritički i uglavnom povoljno.
Miroslav Krleža
