Za razliku od abrahamskih religija, indijska metafizika me uvijek privlačila bogatstvom i smjelošću svojih zamisli, drugačijim pogledom na dobro i zlo i spektakularnom idejom karme – zakona moralnog kauzaliteta.Ali, kult Aghorija je neobičan čak i za indijske standarde. Aghori (doslovno – “bez straha”) su mala grupa asketa locirana u Benaresu (Varanasi), sljedbenici Šive, zapravo jedini preživjeli ogranak kapalika šaivizma.
Aghoriji su ekstremisti. Ovo ne treba razumjeti u smislu nekog fanatizma već da u potrazi za prosvjetljenjem ne odbacuju apsolutno ništa. Za njih podjela na sveto i profano ne postoji. Žive na smašanima (spaljivalištima mrtvih) i nerijetko jedu parčiće leševa. Dušan Pajin, najveći poznavalac tantričke tradicije na našim prostorima, to naziva “prirodnim pričešćem”. Aghori su poklonici Šive – boga koji na kraju jednog kosmičkig ciklusa uništava stvoreni univerzum. Fascinantno je da su indijski drevni mudraci znali da nakon eona postojanja ovog univerzuma nastupa period kad manifestovani svijet biva uništen u potpunosti, uključujući prostor i vrijeme. Taj metafizički ciklus gigantskih razmjera je u tradiciji poznat kao kalpa i pralaya. Dakle, doslovno isto što tvrdi i nauka. Samo što je našem Big Bangu prethodilo stvaranje i uništavanje mnoštva prethodnih svjetova.
I pored vjerovanja u reinkarnaciju koje donekle ublažava anksioznost pred smrću i Hindusi su ipak samo ljudi sa instinktom samoodržanja tako da se i oni plaše smrti i imaju mnoge tabue u vezi sa mrtvim tijelom. Aghoriji sve te tabue ruše i katkad se čini da nalaze zadovoljstvo u tome da sablažnjavaju prost svijet koji ne razumije složenu filozofiju iza njihovih praksi.
Osnovna ideja tantre, hinduističke kao i budističke jeste korišćenje zadovoljstava – sakralizacija čulnosti da to tako kažemo – u svrhu oslobođenja, zvali ga mi mukti, nirvana, mokša ili kojim god imenom.Većina ljudi je čula za Kama Sutru zbog opsjednutosti zapadne civilizacije seksom ali to je samo mali dio onoga što tantra ima da ponudi.
Mnogi uskogrudi moralisti vidjeće u agorijima izopačenost, zastranjenje ili čak i crnu magiju. Takve bih podsjetio na riječi jednog od najvećih pravoslavnih svetaca Jovana Lestvičnika :”Ne oklevaj da noću ideš na zastrašujuća mjesta kojih se drugi klone jer to snaži duh”. Ovaj veliki hrišćanski asketa doslovno traži da se noću ide na groblje kao što je recimo činio češki okultist Franc Bardon i što povremeno rade mladi gotičari ali obično sami zato što je to “cool” i bez jasne ideje čemu to služi.
Gotovo svi aghoriji uzimaju hašiš. Oni to ne čine da bi se opili već da bi testirali svoj um – da li je jači od droge. Neki drže kobre i puštaju da ih ugrizu. Drugi ne jedu mjesecima.
Kapala, ljudska lobanja, igra važnu ulogu u njihovim ritualima. Pošto je Benares mjesto gdje svaki Hindus želi da umre tamo od pamtivijeka gore pogrebne lomače koje se nikad ne gase. S obzirom to da stalno pristižu nova tijela, ona nikad ne izgore do kraja već se bacaju čim lobanja naprsne. Aghori sjedi u blizini pogrebne lomače i uzima lobanju nad kojim onda izvrši određeni ritual. Zatim je koristi kao sredstvo za divinaciju, ili u bilo koje svrhe koje on smatra poželjnim.
Postoji velika konfuzija oko toga koju boginju aghoriji obožavaju. Rekao sam da su oni sljedbenici Šive ali Šiva je neodvojiv od Šakti – ženskog principa. Većina misli da je u pitanju Kali Mā. To i jeste donekle tačno ali ovdje treba dodati par objašnjenja. Šakti je primordijalna ženska energija. “Samsara je žena”, kako veli Bela Hamvaš. Ona neprestano porađa ne samo nova bića nego i nove talase misli, čulnih impresija, oblika. Postoji devet vidova Šakti, devet Mahavidyas od kojih svaka ima svoja imena, atribute, simbole i osobenosti. Sve su to aspekti iste boginje ali Činamasta i Lalita se veoma razlikuju, baš kao i Kali i Tara. Obje su npr. likovno predstavljene sa vijencem od lobanja i krvavim jezikom koji palaca dok stoje na tijelu Šive. Ali Kali je crna a Tara plava. Njihove mantre se razlikuju baš kao i njihova ćud. Deveta i posljednja transformacija Šakti je Kamala koja se pojavljuje kao čista svijest o sebi.
Iz svega rečenog je prilično jasno da put Aghorija nije za svakoga. Raditi stvari koje su u vašem socijalnom okruženju tabu može biti veoma neugodno iskustvo čak i i u našem modernom i sekularnom društvu. Postoji nepisano pravilo da se u neke stvari ne dira. Mrtvo tijelo je jedna od njih a aghoriji ni to, uslovno rečeno, ne poštuju. Smašan Tara se recimo priziva tako što se izgovara određena mantra dok se sjedi na lešu (šava sadhana).
Nedavno sam pročitao zbirku priča Poppy Z. Brite “Ukus pelina” u kojoj je, uz homoerotiku i splatterpunk estetiku nekrofilija jedna od glavnih tema. “Kalkuta, gospodar nerava” je najjača priča u knjizi i predstavlja mini remek-djelo savremene horor proze. Prilično je očigledno da priča ima veze sa praksama aghorija iako autorka tj. autor (u pitanju je transrodna osoba – danas se zove Bili Martin)ne ostaje kod toga već u svojoj viziji gradi čitavu zombi apokalipsu – a koji bi grad bio prikladniji za takvu apokalipsu od Kalkute? Možda jedino Benares.
Naše poznavanje indijske religije je veoma površno i rudimentarno, čak i danas kad su sve informacije lako dostupne. Postoje određena učenja koje se prenose isključivo usmenim putem i o kojima se ništa ne može naći u literaturi. Stoga i ovaj kratak osvrt na filozofiju aghorija neizbježno ima tu autsajdersku manjkavost. Ono najvažnije se nikad ne govori – osim iniciranima.
“Seks i smrt su rođene sestre”, zapisao je svojevremeno Danilo Kiš a svaki aghori bi se složio sa tim. Uranjajući u ono čega se običan svijet gnuša, oni pronalaze božansko u svemu pa i u najodvratnijim stvarima. Jer ako je osnovna ideja hinduizma da postoji samo jedna stvarnost a da je individualno postojanje iluzija onda je Brahman doslovno u svemu. Štaviše – sve može postati sve, svaki element se može preobraziti u drugi. Aghoriji su u tom smislu najveći majstori alhemije, vještine za koju se pogrešno misli da je izumrla. Čitava plejada evropskih umjetnika bila bi fascinirana njihovim učenjem i praksama, da su samo znali za njih: Bodler i Edgar Po mi prvi padaju na pamet a Lavkraft bi im vjerovatno posvetio čitav ciklus.
Ako ste i vi jedan od onih koje neodoljivo privlači mračna strana života i ako, kao Sima Pandurović, žudite da pokidate niti što vas vežu “za prostor, vreme, oblike i boje”, ovaj tekst je po svoj prilici za vas.
Jakov Daković
