Čujem da u Njujorku
Na uglu 26. Ulice i Brodveja
Za zimskih mjeseci svako veče stoji neki čovjek
I beskućnicima što se tu okupljaju
Pribavlja ležaj za noć obraćajući se sa molbom prolaznicima.
Svijet zbog toga neće postati drugačiji.
Ali nekolicina ljudi ima ležaj za noć,
Cijelu jednu noć neće biti na vjetru.
Snijeg njima namjenjen padat će na ulicu.
Bertolt Brecht
„Čitatelji su moji vampiri. Osjećam mnoštvo čitatelja koji zaviruju preko moga ramena i hvataju riječi čim dospiju na papir. Ne mogu pisati ako me netko gleda: osjećam kako ono što pišem više ne pripada meni. Treba biti oprezan. Misli kruže svemirom, i od toga uvijek treba poći“.
Ove proročanske riječi Itala Kalvina zavrijeđuju da se još jednom ponove: „Misli kruže svemirom, i od toga treba uvijek poći“.
BILJEŠKA O ROMANU „AKO JEDNE ZIMSKE NOĆI NEKI PUTNIK“ ITALA KALVINA
Roman Ako jedne zimske noći neki putnik je narativ koji se bavi samom prirodom pripovijedanja. To je roman o romanu. Zaista jedan zanimljiv eksperiment, jedna vrhunska dosjetka i igra mašte Itala Calvina. Na samom početkom romana narator se neposredno obraća svome čitatelju: „Počinješ čitati novi roman Itala Calvina Ako jedne zimske noći neki putnik. Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe svaku drugu misao.“ A šta je jedan književni tekst bez čitatelja? Ne moramo biti stručnjaci iz oblasti teorije recepcije da znamo da je svako pripovijedanje besmisleno bez čitatelja. To bi bio kamen bačen u ambis da nema čitatelja, koji bi saslušao pripovijedanu priču. Meša Selimović je lijepo rekao – slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Zatim narator savjetuje čitatelja o tome koju bi čak pozu trebao da zauzme pri čitanju njegovog romana, kako bi mu bilo najudobnije. To je samo uvod, i čitatelj zapravo i ne sluti da čita roman u kojem je on glavni lik. U kojem je čitatelj stavljen na pijedestal književne stvarnosti. Već nas u sljedećem prvom poglavlju narator uvodi u radnju romana: „Roman započinje na željezničkoj stanici, dašće lokomotiva, para iz stubline obavija početak poglavlja, oblak dima skriva dio prvoga ulomka.“ Ovdje vidimo kako se stvarnost prelijeva po bijeloj podlozi, kako se Označeno prelijeva po Označitelju. Calvino je svjestan interakcije života i literature, izlivanja koje se ostvaruje posredstvom mreže simbola, koji posjeduju jednu magijsku formulu, jer je jezik nešto što uraste u duhovno biće, to nije prosta tipkovnica, niti mehanički odraz mastila. To je jedan način tetoviranja duha samim jezikom, koji je čovjeku od Boga dat na poklon: „To su stranice knjige zamagljene poput stakla prozora kakvog starog vlaka, a na rečenice se slegao oblak dima. Kišovita je večer; čovjek ulazi u krčmu; otkopčava vlažni ogrtač; obavija ga oblak pare; zvižduk odjekuje uzduž tračnica što se pružaju unedogled, mokre od kiše.“ To je prvo poglavlje ovog romana i čitatelj se priprema da se prepusti magiji pripovijedanja, naviknut književnom tradicijom i čitateljskim navikama na uobičajen način pripovijedanja. „Već sam nekoliko puta prošao kroz krčmu i izvirio na vrata što gledaju na nevidljivi trg, i svaki put me je zid tame potjerao natrag, u ovaj osvijetljeni limb što visi između dvije tame, između snopa tračnica i maglovitoga grada.“ Već se nakon nekoliko stranica unutar te kratke pripovjedne cjeline, koja govori o misterioznom čovjeku koji se našao na stanici nekog provincijskog grada, imenuje i sam čitatelj: „Tvoja čitateljska pažnja sad je sva usmjerena na ženu, već nekoliko stranica kruži oko nje, pa kako ja, ne, kako autor kruži oko te ženske pojave…“ Ovdje se nameće kao jedan problem samo otvaranje priče. A svaka priča zasnovana je na iluziji nekog početka. Mi mislimo da priča ima početak. Bilo da je taj početak jedna stanica na kojoj se nalazi jedan misteriozni čovjek u kaputu, sa šeširom na glavi. Mi tada steknemo dojam da on odvijek na toj stanici stoji i čeka da njegova priča otpočne, baš kao da njegov život prije toga nije postojao. Tako da osnovna osobina svih ovih Calvinovih pripovijesti, koje su uzidane u ovaj roman, jeste nedovršenost. Ili drugim riječima kazano, autor ima problema sa završetkom priče. Ne može niti jednu da dovrši. Sve uradi izvanredno, ali kada dođe do kraja, on sve ostavi nedovršenim, a potom pređe u jurnjavu za novim pričama, novim pustolovinama. Zaista jedna čudnovata dramaturgija, ali mnogo je istine u njoj preneseno iz samog života. U tom procijepu nemogućnosti dovršetka se javlja slična problematika kao i sa početkom, jer je ovaj roman svjestan da su to otvorene kategorije, da sva literatura koja računa sa početkom i krajem zapravo obmanjuje, čitatelju baca u oči prašinu Vremena. Međutim, Italo Calvino prije svega ima cilj da svoga čitatelja iskušava. A to će najbolje uraditi ako ga liši uobičajene pasivne uloge, ako ga učini aktivnim akterom stvarnosti jednog književnog djela. Već se u sljedećem poglavlju govori o samom Čitatelju romana Ako jedne zimske noći neki putnik, koji odlazi ponovo u knjižaru kako bi napravio reklamaciju na roman. Stvarni čitatelj naravno ne zna u kojem će smjeru pripovijedanje dalje da teče, ali to su te dvije razine romana – razina prekinutih romana, odnosno kratkih pripovijednih cjelina, koje se uvijek prekidaju tamo gdje su najzanimljivije, i razina događaja i avantura koje se dešavaju samome Čitatelju, koji pokušava da odgonetne tu misteriju nestanka nastavaka romana, jer on kao strastveni čitatelj želi dovšiti roman do kraja. Ponovo je tu u prvom planu opsesivna želja sa završetkom. A čak mislim da bi se preko nje moglo prodrijeti u ljudsku podsvijet, gdje vrije i kuha jedan unutarnji život, a mislim da su se tom čovjekovom potrebom da nešto dovrši bavili i sami psihoanalitičari. Međutim, činjenica je da nakon jednog života obično ostanu dugovi, nezavršene stvari, iskopana zemlja, gdje su otpočeti radovi, a potom ostavljeni kao nedovršeni. Uvijek uz nadu da će naši potomci, naša djeca dovršiti ono što smo mi započeli, ali obično se dogodi da i oni sami otpočnu nešto sasvim novo, a da to na kraju, također, ostave kao nedovršeno. Na tom odnosu se gradi pripovjedni labirint ovoga romana. Zaplet romana otpočinje kada Čitatelj u knjižari susretne Čitateljicu – i oni zapravo zajedno počinju tragati za nastavcima romana: „Eto, izgovorio si i to. Što je prirodnije nego da se između Čitatelja i Čitateljice preko knjige uspostavi solidarnost, suučesništvo, veza?“ To je zaista jedan dobitni pogodak, ako se preko književnosti, strasti za čitanjem ili pripovijedanjem, stekne drugarica, ili životna saputnica. Više od toga ne treba ni očekivati. Čitatelj se sprema da počne čitati nastavak romana Ako jedne zimske noći neki putnik. Međutim, kada je rastvorio korice knjige, zapaža da to nije nastavak romana koji je čitao, nego da se radi o potpuno drugom romanu Izvan naselja Malbork. Svi ti nastavci, koji se prekidaju tamo gdje su najzanimljiviji, zapravo su narativni dragulji, izrezbareni do savšenstva u radionici ovog majstora pripovijedanja, koji se zove Italo Calvino: „Roman koji čitaš želi ti prikazati tjelesan, gust, podroban svijet. Zadubljen u čitanje makinalno provlačiš nož za papir kroz gustinu knjige: u čitanju nisi stigao ni do kraja prvog poglavlja, ali u razrezivanju knjige stigao si već mnogo dalje. I odjednom, u času kad je najnapetije, okrećeš stranicu na pola presudne rečenice i nalaziš dvije prazne stranice.“ Čitatelj zajedno sa Čitateljicom koja se zove Ludmilla odlazi na Univerzitet kako bi tamo potražili odgovore koji se tiču nestanka nastavka romana. U literarnom Svijetu Univerzitet, sa svojim konzervativnim starim profesorima u kabinetima i kravatama, posjeduje svoj nesumnjiv značaj. Šta bi literarni Svijet da nema učenjaka na Institutima i Univerzitetima. Iza debelih vrata tih ustanova se tumače, čuvaju najvrijednije tajne književne vještine, koja tamo dobija težinu zvanične istine, zakona. Tu literatura prestaje da bude kreacija mašte, nego predstavlja jednu zvaničnu istinu, preko koje se potvrđuje sama država, jer je Univerzitet uvijek jedna ispostava same države: „Točno stižeš na sveučilište, probijaš se između mladića i djevojaka što sjede po stubištima, izgubljen hodaš između tih ozbiljnih zidova koje su studentske ruke uresile natrpanim natpisima pisanim velikim slovima i minucioznim grafitima, isto onako kao što su činili pećinski ljudi na hladnim zidovima svojih špilja…“ Čitatelj na kraju susreće profesora koji je stručnjak za cimersku književnost, kojoj pripada roman koji je čitao Čitatelj: „- Ovo je mrtav institut koji se bavi mrtvom književnošću na mrtvom jeziku.“ Sve je nekako u ovom Calvinom romanu obojeno nekom futurističkom, naučno-fantastičnom bojom, baš kao da se odvijalo u nekom Svijetu koji nije ovaj, ali koji mnogo podsjeća na ovaj Svijet. Međutim, Čitatelj od profesora ne dobija nastavak romana za kojim je tragao nego jedan drugi roman, koji se zove Naginjući se preko strme obale. Čitatelj je slušao profesora dok mu je ovaj čitao spomenuti roman, a koji je i prevodio roman sa tog mrtvog jezika. Tu se uspostavlja veza sa uvodom romana koji govori o procesu čitanja, i najudobnijoj pozi prilikom čitanja: „Slušati nekoga kako glasno čita sasvim je drugačije nego čitati u tišini.“ Ludmilla i Čitatelj slušaju profesora koji govori o književnosti tog mrtvog jezika: „- Knjige su stube do praga… Svi cimerski autori već su ga prešli… Dalje počinje nijemi jezik mrtvih, koji izriče samo ono što jezik mrtvih može izreći. Cimerski je posljednji jezik živih… jezik na pragu! Ovamo čovjek dolazi da bi osluhnuo ono s druge strane…“ Potom odlaze na jedan seminar u kojem učestvuje sestra od Čitateljice, Lotaria i tamo počinju čitati jedan sasvim novi roman Bez straha od vjetra i vrtoglavice. Na kraju Čitatelj i Čitateljica napuštaju Univerzitet, kao jedno važno mjesto u svijetu literature, gdje se književna djela tumače, i odlučuju se otići u izdavačku kuću, kao još jedno bitno mjesto za procese koji se tiču nastanka književnog djela, jer na Univerzitetu nisu našli odgovore za kojima su tragali, a to se tiče misterioznih nestanaka nastavaka romana. Ovan neobični Calvinov Čitatelj po mnogo čemu podsjeća na Kafkinog Jozefa K. iz romana Proces. Ono što je misteriozni nastavak romana za ovog Calvinovog Čitatelja, to je misteriozni proces za Kafkinog Josefa K. Obojica upadaju u jedan Svijet, koji je na rubu nadrealnog – tokom svoje potrage. Međutim, samo ostvarenje sižea se mnogo razlikuje u ova dva romana. U Kafkinom Procesu vidimo svojevrsno ponavljanje, umnožavanje onoga što se dogodilo na početku. Mislim da je to povezano sa cikličnim kruženjem stvarnosti, koje se na jedan specifičan način prelilo u književni Svijet. Sve to posjeduje u romanu Proces osobene kafkijanske konture. Međutim, kada je u pitanju ovaj Calvinov roman, tu je, također, prisutno prevođenje objektivne stvarnosti, u jedan niz nezavršenih cjelina, koje upravo svojom nezavršenošću oblikuju cjelinu Calvinovog Svijeta. Mislim da je tom svojevrsnom narativnom montažom Calvino punudio jednu postmodernu strukturu Svijeta. To mu je, itekako, pošlo za rukom: „- Da. Izdavačka kuća izvrgla nas je tim frustracijama, dakle, izdavačka je kuća dužna da nam pomogne. Treba zatražiti to od njih.“ U nastavku tog poglavlja se uspostavlja temeljna granica ovog romana Itala Calvina. Sasvim jasno, upravo je ta osnovna pukotina Stvarnosti premošćena, jer se ta granica prelazi, a stvarnosti se sve vrijeme izlijevaju jedna u drugu. To je jako dobro stanje, jer je mnogo sve lošije kada interakcije između uporednih Univerzuma nema, kada svako živi u svome Tunelu – o kojem je pisao Ernesto Sabato. Spomenuto prožimanje i prelivanje uporednih stvarnosti se u ovom Calvinovom romanu odvija na više planova: „- Postoji granica: na jednoj su strani oni koji prave knjige, na drugoj oni koji ih čitaju. Ja želim ostati među onima koji čitaju, pa pazim da ne prijeđem tu granicu.“ Međutim, ovo je jedna ironija, jer ta granica je itekako pređena. Uvijek ostaje pitanje na kojoj se razini taj prelaz odvio – da li je to bilo na simboličkom ili doslovnom planu. Simbolički plan ponekad punudi jednu iluziju prelaska granice, koja se na doslovnom planu (ili realnom planu) nije dogodila, ali i prelazak granice na doslovnom planu često ostane bez svojog simboličkog odraza, koji uvijek u sebi nosi smisao svih tih prelazaka podijeljenih Realnosti, među kojima je povučena granična linija. Ovaj roman Itala Calvina je zasnovan na toj granici, on je svoj roman konstituirao s obje strane te granice. To prožimanje je jako izraženo u ovome romanu. Međutim, čak i u izdavačkoj kući Čitalac ne nalazi objašnjenje za svoj problem, već samo dobija još jedan roman bez nastavka, a taj roman se zove Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava. Sve to nije nimalo slučajno, jer gdje god dođemo, mi se susrećemo sa nezavršenim pričama, koje ljudi pokušavaju dovesti do kraja, zaokružiti, kazati svoju posljednju riječ. Ovdje pokušavam ukazati na same šavove romaneskne tvorevine, ali puna vrijednost romana se ostvaruje na razinama kvaliteta nezavršenoh dijelova romana, gdje Calvino kao pripovjedač blista punim sjajem. Taj užitak potencijalnom čitatelju samoga romana ovaj ogled neće pokvariti. Zatim se u radnju romana uvodi izvjesni Marana, koji je prevodilac, što je još jedna važna instanca kada je riječ o životu jednog književnog djela. Pripovijeda se tu i o jednom piscu Silasu Flanneryu, koji ima poteškoća sa pisanjem: „S terase svoga chaleta u Švicarskoj, Silas Flannery, kroz dalekozor koji je montiran na tronožac, gleda neku mladu ženu što, sjedeći na ležaljci, na drugoj terasi, oko dvjesta metara niže, čita knjigu.“ Ono što mi vidimo jeste da je sama naracija ovdje upletena u jednu mrežu odnosa. Vidimo da određeni roman na jedan način posmatra profesor na Univerzitetu, na jedan drugačiji način izdavač, na sasvim drugačiji način prevodilac, a na jedan sasvim treći način neki čudnovati lucidni pisac koji sa dalekozorom posmatra čitateljicu. Čitateljicu, koja sama taj roman doživljava na svoj način. Vidimo dakle jednu mrežu odnosa, jer književnost posjeduje temelje zasnovane na tržistu i novcu. Oko nje se čak vrti novac, a gdje je vrijednost odražena u nekoj monetarnoj brojci, tu su interesi, spletkarenja, podmetanja, ogovaranja. Čitava jedna dramaturgija se razvija oko sudbine jednog sirotog romana, koji kreće u svoje putovanje Svijetom, nakon što se rastane od svoga Tvorca. Ali naracija može postojati i bez kapitalizma, ona je postojala prije nego što je izumljen novac. Međutim, Čitatelj, dok čeka Ludmillu u kavani, ne predaje se, počinje čitati novi roman: „Posljednje dvije želje lako je ostvariti jer se međusobno ne isključuju. U kavani, čekajući Ludmillu, počinješ čitati knjigu što ju je Marana poslao.“ Taj roman se zove U mreži crta što se ukrštaju. „Koncentriraš se na lektiru nastojeći da iščekivanje djevojke preneseš u knjigu, gotovo se nadajući da ćeš je ugledati kako ti sa stranica dolazi u susret.“ Vrlo zanimljive moduse pripovijedanja koristi Italo Calvino. Kod njega je roman poput Alisinog čarobnog ogledala, koje je propusno, koje je odvodi u jednu drugu Realnosti. Upravo se navedene uporedne Realnosti miješaju kroz magičnu mrežu simbola, koji posreduju između navedenih uporednih Realnosti. Pripovijedanje je jedan pokušaj uspostavljanja veze, jedan pokušaj premošćavanja različitih Stvarnosti. Na ovom našem Svijetu postoji jako mnogo uporednih Stvarnosti, svaki ljudski um ima svoj stvaralački potencijal, jer posjeduje mogućnost da oblikuje, da kreira jednu novu, vlastitu stvarnost. Ona se oblikuje kroz susret, susret sa drugim stvarnostima, koje su kreirali drugi umovi. Tih stvarnosti, kreacija mašte postoji jako mnogo, onoliko koliko je ljudi ikada živjelo na ovom Svijetu. Ako govorimo samo o vidljivim stvarnostima, ili onim koji su ostali uhvaćeni u mrežu simbola, ili na neki drugi način (kao slika, film). Ali šta je sa nevidljivim stvarnostima, šta je sa onim dimenzijama, koje samo spremne oči mogu da vide, jer je većina očiju nespremna da tu Stvarnost zapazi? A de ne govorimo u beskrajnom broju Svjetova negdje drugo u Svemiru, jer beskraj Svemira posjeduje taj potencijal, potencijal posjedovanja miliona Svjetova. Svi ti Svjetovi teže oplodnji, umnožavanju, jer žele da se preliju u jednu drugu Stvarnost, da se sa njom ukrste, i time nastave avanturu života, u jednom drugom obliku. Ljudsko pripovijedanje računa upravo sa takvim viđenjem Stvarnosti, ono računa na složenost i višedimenzionalnost života. Ništa kao književnost na ovom Svijetu nije osvijestilo postojanje navedenih Stvarnosti. Baš se time Calvino u ovome romanu bavi, jer je njegov roman jedan narativni kaleidoskop. Tako se pripovijeda o procesu umnožavanja svijeta uz pomoć knjige, jer je književnost, kao što je rečeno, kaleidoskop stvarnosti: „…ili su mostovi koje gradiš prema onome što je vani, prema svijetu koji te toliko zanima da mu želiš umnožiti i povećati dimenzije uz pomoć knjiga.“ Čitatelj se nalazi u stanu Čitateljice, jer su oni tamo dogovorili svoj susret, i dok čeka Čitateljicu, Čitatelj istražuje po stanu, želeći preko njega da dozna nešto više o samoj vlasnici stana: „Čitatelj nastavlja izviđanje po stanu kojega si mu ključeve dala.“ Međutim, umjesto Ludmille, u stan ulazi drugi muškarac Irnerio, koji je ušao u stan kako bi našao podesnu knjigu za svoju izložbu, jer on od knjiga pravi predmete, tako što ih lijepi i uobličuje. „I eto, Veliki zid od knjiga, za koji si vjerovao da čuva Ludmillu od ovoga barbarskog osvajača, pokazuje se kao igračka koju on sasvim mirno rasklapa.“ Međutim, i ovaj roman Itala Calvina je jedno rasklapanje tradicionalne forme književnog djela, a potom njegovo ponovno sklapanje u jedan sasvim novi mozaik, koji na nov i specifičan način govori o postupcima nastajanja književnosti. U svim njegovim aspektima, varijacijama. „Čitatelju, odlučio si: potražit ćeš pisca. A sad si, okrenuvši Ludmilli leđa, uzeo čitati novu knjigu koja se krije iza jednakih korica.“ Tako otpočinje novi roman koji se zove U mreži crta što se presijecaju. Sljedeće poglavlje govori opet o piscu Silasu Flanneryu, koji kroz dalekozor posmatra ženu na ležaljci, koja čita neki roman. U njegovom dnevniku se pripovijeda o problemima nastajanja književnog djela iz perspektive jednog pisca. Za njega su čitatelji nešto sasvim drugo: „Čitatelji su moji vampiri. Osjećam mnoštvo čitatelja koji zaviruju preko moga ramena i hvataju riječi čim dospiju na papir. Ne mogu pisati ako me netko gleda: osjećam kako ono što pišem više ne pripada meni.“ Zatim taj pisac ponovo stavlja dalekozor i upravlja ga prema čitateljici koja leži na ležaljci i čita knjigu: „Stavljam dalekozor na oči i upravim ga prema čitateljici. Između njezinih očiju i stranice knjige leti bijeli leptir. Što god da čita, sad joj je leptir zarobio pažnju. Vrhunac nenapisanoga svijeta nalazi se u tom leptiru.“ Zatim se pripovijeda o dva pisca koji kroz dalekozor promatraju jedan drugog. Zaista je maštovito ovo Calvinovo igranje umjetnošću pripovijedanja. Ali je, zaista, to velika istina, da se sami pisci ugledaju jedan na drugoga, da prate šta je njihov suparnik napisao, da se takmiče (ma koliko takmičenje u književnosti bilo uzaludno), da žele jedan drugoga nadmašiti, da pažljivo čitaju šta je taj njihov suparnik napisao. Možda su baš takvi pisci najvjerniji čitatelji, jer oni tako što imaju mogućnost da zavire u Svijet svoga susjeda pisca dopunjuju svoj vlastiti Svijet, oni ga šire, oplođuju jednom drugom perspektivom. To je zaista jedna česta igra, u kojoj postoji čak i neke patologije, ali to je nekako normalno za pisanje. A jedan pisac je rekao, pisanje nije normalan posao. Toga je Calvino svjestan, jer baš u toj svijesti da u svim tim nastojanjima nema ničega normalnog Fantazija doživljava svoje najblistavije trenutke. Calvino je svjestan da je pripovijedanje normalno u Svijetu, ali je svjestan i da taj Svijet nije normalan. A niti jedna ludost ne bi bila tako maštovita da smisli ovakav Svijet, toliko ludila niti jedan čovjek nema. Sve nam to govori da sama Fantazija kao da nije od ovoga Svijeta. Baš kao da je Fantazija jedan stranac, koji je iz nekih svemirkih daljina pohodio ovaj Svijet, unio u njega jedan urnebesni poredak kreacije duha. O tome se napominje na sličan način u ovome Calvinovom romanu. Na jednom mjestu u tom poglavlju je zapisano: „Ima misli u svemiru, to je konstatacija od koje uvijek moramo poći.“ Samo ovo književno djelo jeste jedan od brojnih dokaza da našim svemirom struje misli, koje ga osmišljavaju, i nude jedan pogled koji je usmjeren u njegove dubine. „A što ako su oni u pravu? Ako mi, dok pišem vjerujući da to činim da ih zavaram, ono što pišem doista diktiraju izvanzemaljska bića? Doista moram čekati objavljenje iz međuzvjezdanih prostora: moj roman se ne miče s mjesta.“ Zatim tom piscu dolazi u posjetu djevojka koja piše tezu o njegovim romanima za neki sveučilišni seminar. Ta djevojka je zapravo Lotaria, sestra od Čitateljice Ludmille. A potom mu u posjetu dolazi i Čitateljica Ludmilla: „Ne sumnjam da ste vi ta konkretna osoba, a ne netko drugi, zato što mi nalikujete na mnoge ljude koje sam upoznala, ali mene zanima onaj drugi, onaj Silas Flannery koji postoji u djelima Silasa Flanneryja i neovisan je o vama koji ste ovdje…“ Poglavlje se završava tako što pisac govori da ima namjeru napisati roman koji bi se sastojao od samih početaka romana, i da bi glavni lik trebao biti Čitatelj kojega uvijek prekidaju u čitanju. „Doista, čini se da se Čitatelj upravo sprema da krene. Ponijet će sa sobom roman Takakumija Ikoke Nasagu od lišća obasjanog mjesečinom da ga čita na putu.“ Premda se nikada ne završavaju, svi počeci romana imaju sve elemente kvalitetne pripovijesti, osim što se završavaju tamo gdje zaplet dolazi do vrhunca, tamo gdje su najzanimljiviji. S tim u vezi bi se moglo kazati da je ovo jedna zbirka prekinutih priča, koje na drugoj razini pripovijedanje o avanturama Čitatelja i Čitateljice uvezuje u jedan labavo strukturirani roman. Evo jednog zapisa u romanu na Sagu od lišća…: „Bila je vedra jesen; približavao se pun mjesec u studenome i ja sam s Makiko jednoga popodneva razgovarao o tome koje je mjesto najbolje za gledanje mjeseca kroz granje drveća. Ja sam smatrao da će na ledini ispod gingkova stabla odraz na sagu od opalog lišća dati mjesečini lelujav sjaj.“ U sljedećem poglavlju se govori o problematici kopije i originala književnog djela, i o tome da se sve zapravo falsificira. Od identiteta ljudi, pa do književnih djela: „ – Proces krivotvorenja, kad jednom krene, više se ne zaustavlja. Nalazimo se u zemlji u kojoj je falsificirano sve što se može falsificirati: slike u muzejima, zlatne šipke, autobusne karte.“ Rezultat tog falsificiranja je da se ne zna šta je istina, a šta je zapravo laž. Postoji jedan zanimljiv pojam, a to je simulakrum. On bi se mogao prevesti kao kopija bez originala. Mi kao da živimo Stvarnosti, koje su kopije kopija. Beskrajan niz kopija, dok je sam prvobitni original iščezao, a da mi ne znamo da li je postojao. Međutim, ljudski život bi zaista bio takav da ne postoji Fantazija. Više nego išta drugo, upravo ta Fantazija govori da se baš tu negdje krije doza originalnosti, božije neponovljivosti. A da toga nema, bili bi kao neke programirane kante, koje svaki dan obnove iste pokrete, koje su poput nekih robotiziranih lutki. Međutim, jedan paralelni Svijet je snažno prisutan tokom čitavog našeg života, jedan Svijet Fantazije. Mi taj Svijet moramo pronaći, moramo raspiriti pepeo iznad njegovog žara, koji tinja ispod površine, taj Svijet moramo steći. U nama se nalazi od rođenja, ali svi ljudi ne pronalaze taj pravi put do njega. Ali vidimo da je Italo Calvino taj put pronašao, jer je za njega naracija beskrajna mogućnost igre i kreacija mašte. Na tom putu dođemo i do poneke velike životne istine. Zatim čitatelj otpočinje sa čitanjem novoga romana koji se zove Oko prazne rake. „To pripovijedanje usklađuje svoje kretanje s polaganim kretanje potkova po stazama u usponu, prema mjestu gdje se krije tajna prošlosti i budućnosti, gdje se krije vrijeme namotano oko sebe samoga kao laso obješeno o jabuku na sedlu.“ Zatim se govori o snu kojeg sanja Čitatelj, a sanja da se nalazi u vlaku. Napolju je snijeg i magla, a on se nalazi na jednoj zabačenoj stanici, dok se na susjednom kolosijeku zaustavio drugi vlak koji je išao iz suprotnog pravca, i sva su mu stakla bila zamagljena: „Na prozoru nasuprot tvome, jedna ruka u rukavici kružnim pokretima briše zaleđeno staklo: pojavljuje se lik žene u oblaku krzna: – Ludmilla… zoveš je – Ludmilla, knjiga – pokušavaš joj kazati više gestama nego glasom – knjiga koju tražiš, našao sam je, evo je… i žuriš se spustiti staklo da bi joj pružio knjigu kroz ledene šipke što prekrivaju vlak kao gusta zavjesa.“ Čitatelj i Čitateljica prolaze čitavu jednu pustolovinu, jer su oni dvije polovine koje teže da se kroz pripovijedanje sjedine, dok im Svijet postavlja prepreke, koje oni moraju da savladaju. Zaista jedan stari pripovjedni model, kojeg je koristio još stari Volter, u svome romanu Kandid – u kojem dvoje mladih, koji se vole, bivaju razdvojeni, nakon čega oni pokušavaju da se pronađu u tom Svijetu, oni putuju Svijetom, traže jedno drugo, Svijetom koji je prepun opasnosti. To je jedan poznati pripovjedni model, još iz antičkog romana. Calvino koristi te klasične obrazce u ovom romanu. Samo je stvarnost sada razbijena u fragmente, vremensko-logički niz je ispresjecan, ali određena koherentnost, cjelovitost u rasparčanosti je i dalje zadržana. Zatim otpočinje čitanje novog romana Kakva priča tamo dolje čeka na svoj kraj? A tako uvijek i bude, nakon bure dođe zatišje, mir jedne tihe luke. U te mirne vode su uplovili i protagonosti ovog Calvinovog romana. Pozornica Svijeta je prepuštena novim Vremenima, novim junacima – koji će morati da prođu avanturu potrage. A to je potraga za drugom polovinom, jednim srodnim univerzumom, putem kojeg će se naš vlastiti univerzum oploditi. A time se sam život obnavlja i produžava. To je draž samoga života. Upravo na taj način život opstaje i obnavlja se. Sve je unaprijed predodređeno, na način da je ishod uvijek neizvjestan. To je sloboda izbora za život u Svijetu bez slobode izbora. Ali određena sloboda postoji, ako ništa sami biramo s kojim ćemo se Svijetom sjediniti, ako već ne biramo sami naš dolazak na Svijet. Rođeni smo protiv svoje volje, ali o nastavku priče možemo sami odlučivati. Tako je na kraju bilo i sa našim simpatičnim junacima ovog romana. Njihove priče su se sjedinile. Posljednje poglavlje otpočinje ovako: „Čitatelju vrijeme je da se tvoja nemirna plovidba završi u luci.“ Roman se završava tako što Čitatelj i Čitateljica postaju muž i žena, i oni leže u velikom bračnom krevetu: „Ludmilla sklapa knjigu, gasi svoju svjetiljku, spušta glavu na jastuk i kaže: – Ugasi i ti. Zar ti nije dosta čitanja? A ti: – Još samo trenutak. Upravo završavam roman Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Calvina.“ Nakon pročitanog romana možemo zaključiti da se radi o jednom postmodernom mozaiku, koji na rasparčanosti svijeta pokušava uspostaviti neku cjelovitost. Putem započetih pripovijesti koje se nikada ne završavaju čitatelj se otisnuo na jedno putovanje Svijetom, jer te priče u svojoj ukupnosti daju presjek ovog modernog Svijeta. Na samom kraju romana se spominje jedna epizoda iz Hiljadu i jedne noći. U njoj se govori o Harunu Al Rašidu. Baš kao što i Hiljadu i jedna noć ima svoj osnovni okvir, koji se sastoji od Šeherzadinog pripovijedanja, tako se i putem okvira u ovome romanu, koji se sastoji od avantura Čitatelja i Čitateljice, omogućuje pričanje priča, jer se pripovijedanje u ovome romanu odvija na dvije razine. S tim da u ovome osvrtu nije bilo predstavljanja proznog tkiva započetih romana na drugoj razini pripovijedanja. Što je u ovom slučaju prepušteno užitku nekog novog Čitatelja. S druge strane je to pripovijest o procesu nastanka književnog djela, koje je osvijetljeno iz svih uglova, tako da se može kazati da glavni junak romana nisu ni Čitatelj i Čitateljica, nego zapravo samo književno djelo, koje ulazi u avanturu svog nastanka, u jednom novom postmodernom poretku Svijeta. To književno djelo je samo još jedan kaleidoskop stvarnosti. Ta stvarnost je u ovome romanu pronašla svoju novu i neponovljivu formu. Zaista jedan zanimljiv pristup narativnom kaleidoskopu i samim modusima pripovijedanja.
Marko Raguž
Sarajevo, zima 2o22.
