Pišu: Piter Tompkins i Kristofer Bird (VI nastavak)
Jedna slučajnost je Backstera odvela na posve novo područje istraživanja. Jedne večeri, upravo u času kad se spremao da dade svom psu dobermanu sirovo jaje, opazio je nešto neobično. U trenutku kad je razbio jaje, jedna njegova biljka, koja je bila spojena s poligrafom, žestoko je reagirala. Slijedeće večeri ova reakcija se ponovila i to je pobudilo njegovu znatiželju. Želeći da sazna što možda osjeća jaje koje razbijaju, spojio ga je s galvanometrom i opet uronio u istraživanja.
Punih devet sati dobivao je aktivnu snimku električne aktivnosti jajeta, snimku kojoj je ritam bio istovetan s ritmom pulsiranja srca pilećeg embrija te je imao frekvenciju od 160 do 170 otkucaja u minuti (to je frekvencija koju ima puls pilećeg zametka starog tri do četiri dana). Međutim, ono što je u tome bilo neobično bila je činjenica da se radilo o jajetu koje je Backster kupio u obližnjoj samoposluzi i koje je bilo – neoplođeno. Kad je kasnije razbio jaje, Backster je začuđeno otkrio da u njemu nema nikakve krvožilne strukture koja bi objasnila porijeklo onog pulsiranja. Zaključio je da je po svoj prilici otkrio neku vrstu polja sila koje se ne može objasniti ničim što je poznato u nauci.
Jedini nagovještaj o tome što bi to moglo biti, nagovještaj o tome u kakav je svijet slučajno zalutao pružili su mu podaci o zapanjujućim eksperimentima s energetskim poljima oko biljaka, drveća, ljudi i čak oko individualne stanice, koje je vršio tridesetih i četrdesetih godina na medicinskom fakultetu Sveučilišta Yale pokojni profesor Harold Saxton Burr i koje nauka tek danas počinje priznavati.
Ovaj novi razvoj događaja potaknuo je Backstera na odluku da privremeno obustavi svoje eksperimente s biljkama kako bi se mogao posvetiti nastojanjima da dokuči dublji smisao i pravo značenje otkrića koje je izvršio na jajima. Izgleda da bi to moglo imati krupne reperkusije u nauci koja se bavi problemima postanka života, ali je ovo tema za jednu posve drugu knjigu.
DOK JE BACKSTER USAVRŠAVAO svoje pokuse na istoku Sjedinjenih Američkih Država, jedan veoma stručan kemičar, službenik koncerna International Business Machines u Los Gatosu u saveznoj državi Kaliforniji, pristao je da održi tečaj o »kreativnosti« za inženjere IBM-a. Zvao se Marcel Vogel. Tek kad se već prihvatio ovog zadatka shvatio je kako je ogroman problem natovario sebi na leđa. »Kako definirati kreativnost?«, pitao se. »Što je to kreativna ličnost?« Da odgovori na ova pitanja, Vogel (koji je svojevremeno studirao teologiju jer je htio stupiti u franjevački red) počeo je skicirati dvanaest dvosatnih seminara, koje je tako koncipirao da pruže što veći izazov kreativnim sposobnostima polaznika seminara.
Vogel je prvi put iskušavao vlastitu kreativnost dok je još bio dječak, a potaknula ga je znatiželja da sazna zašto zapravo »svijetle krijesnice«. Kad je ustanovio da u bibliotekama ima malo knjiga s podacima o luminiscenciji, rekao je majci da će sam napisati knjigu o tome. Deset godina poslije toga izašla je njegova knjiga »Luminiscencija tekućina i krutih tvari i praktična primjena ove pojave«, koju je Vogel napisao zajedno s dr-om Peterom Pringshcimom, profesorom Sveučilišta u Chicagu. Dvije godine nakon izlaska ove knjige osnovao je u San Franciscu kompaniju Vogel Lumimiscence, koja je za kratko vrijeme postala predvodnica na polju praktične primjene luminiscencije. U idućih petnaest godina ova je tvrtka proizvela čitav niz novih proizvoda: supstanciju koja proizvodi crvenu boju koju danas vidimo na ekranima televizora u boji, fluorescentne olovke, fluorescentne boje koje se dodaju insekticidima da bi se tako upozorilo na njihovu otrovnost, uređaj koji upotrebljava »crnu svjetlost« i služi za to da bi se po mokraći štakora otkrili njihovi tajni putovi u mračnim podrumima, skladištima, kanalima i sirotinjskim čatrljama, slumovima, te »psihedeličke« boje koje su stekle veliku popularnost na posterima.
Sredinom pedesetih godina Vogelu je dosadio rutinski posao upravljanja firmom. Zato ju je predao i zaposlio se kod IBM-a, gdje se mogao potpuno posvetiti naučnim istraživanjima na polju magnetizma, u konstrukciji optičkoelektričkih uređaja i u praktičnoj primjeni tekućih kristalnih sistema. Radeći u laboratorijima IBM-a Vogel je stvorio i patentirao pronalaske koji imaju ključnu ulogu u registriranju i pripremanju informacija u kompjutorima. Za to je dobio nekoliko nagrada i diploma koje danas ukrašavaju zidove njegovog stana u San Joseu.
U onom Vogelovom tečaju o kreativnosti nastupila je prekretnica kad mu je jedan polaznik pokazao primjerak časopisa Argosy u kojem je bio objavljen članak o Backsterovim istraživanjima pod naslovom »Posjeduju li biljke emocije?« Prva Vogelova reakcija bila je da je časopis bacio u koš, jer je bio uvjeren da je Backster običan šarlatan. Međutim, naslov članka nije mu dao mira i stalno mu je kopao po glavi. Nekoliko dana kasnije nabavio je onaj primjerak Argosyja, pročitao Backsterov članak i potpuno izmijenio mišljenje o njemu.
Na slijedećem predavanju pročitao je članak polaznicima tečaja. Ono što se u njemu tvrdilo izazvalo je među tečajcima dvojaku reakciju: smijeh i znatiželju. Počeli su raspravljati o tome, neko su se vrijeme prepirali, a onda su jednoglasno odlučili da i sami pokušaju izvršiti takav pokus s biljkama. Još iste večeri jedan polaznik tečaja telefonirao je Vogelu i obavijestio ga da je u najnovijem broju časopisa Popular Electronics objavljena reportaža o Backsterovim istraživanjima, s konstrukcijskom shemom nekakve aparature koja nosi naziv »psychanalyser«. Ova aparatura u koju je ugrađeno pojačalo navodno hvata i pojačava reakcije biljaka, a konstruirana je tako da je može svatko napraviti za manje od dvadeset i pet dolara.
Vogel je podijelio polaznike tečaja u tri skupine i pozvao ih da pokušaju ponoviti neke Backsterove podvige. Sve do kraja tečaja ni jedna skupina nije u tome postigla ni najmanji uspjeh, ali ih je zato Vogel obavijestio da je on uspješno ponovio neke Backsterove pokuse.
Zorno im je pokazao kako biljke predosjećaju ili unaprijed znaju da će im netko iščupati listove, kako još uznemirenije reagiraju na prijetnju da će biti spaljene ili iščupane iz korijena, i kako najjače reagiraju u trenutku kada ih netko doista čupa iz zemlje, prži plamenom ili zlostavlja na kakav drugi način. Vogel se pitao zašto je samo on uspio, zašto su uspjeli samo njegovi pokusi, a nisu uspjeli pokusi polaznika tečaja. Još dok je bio dječak zanimalo ga je sve čime bi se moglo objasniti funkcioniranje ljudskog mozga, ljudskog duha, pa je čitao knjige o magiji, spiritizmu i hipnozi, a kao tinejdžer čak je nastupao na pozornici kao hipnotizer.
Naročito ga je fascinirala, uzbuđivala, Mesmerova teorija o postojanju »univerzalnog fluida« o kojem ovise zdravlje i bolest. Kad je ovaj fluid u ravnoteži, tvrdio je Mesmer, čovjek je zdrav, a kad se ravnoteža poremeti, nastaje bolest. Mnogo su ga zanimale i Coueove ideje o autosugestiji i njenoj primjeni u bezbolnom porođaju, te nekim tehnikama i metodama »usavršavanja samog sebe«. Privlačili su ga i pobuđivali njegov interes i postulati raznih autora koji su pisali o takozvanoj »psihičkoj energiji«, pojmu i terminu što ga je bio popularizirao Carl Jung.
Ako postoji »psihička energija«, rezonirao je Vogel, onda se ona, kao i svi drugi oblici energije, može nakupljati. U redu, ali u čemu? Zureći u bezbrojne kemikalije na policama svog laboratorija u IBM-tu, Vogel se pitao koja bi od njih mogla poslužiti za nakupljanje, akumuliranje ove energije.
Ne znajući kako da sam riješi ovaj problem, obratio se za savjet svojoj poznanici Viviani Wiley, parapsihološki nadarenoj ženi. Ona je pregledala sve kemikalije koje joj je on donio i rekla kako misli da u ni jednoj ne treba tražiti rješenje njegova problema. Vogel joj je tada predložio da pokuša ignorirati njegove predodžbe o kemikaliji u kojoj treba tražiti rješenje problema. Neka se posluži tehnikom i upotrebi bilo što joj intuitivno padne na um. Vivian Wiley je poslušala. Otišla je u svoj vrt, otkinula dva lista s jedne kamenike (Saxi- fraga), vratila se u kuću i jedan list stavila na noćni ormarić, a drugi u sobu za dnevni boravak. »Svakog jutra čim ustanem iz kreveta«, obećala je Vogelu, »gledat ću stanovito vrijeme list koji se nalazi na noćnom ormariću i željeti da on ostane u životu, a onom drugom listu neću poklanjati nikakvu pažnju, kao da ne postoji. Moram priznati da me zanima što će se dogoditi.«
Mjesec dana poslije toga Wileyeva je pozvala Vogela u svoj stan. Rekla mu je da ponese fotografski aparat da bi mogao fotografirati one listove. Vogelu je bilo teško da vjeruje vlastitim očima. Onaj list kojemu Vivian Wiley nije poklanjala nikakvu pažnju potpuno je uvenuo, dobio je smeđkastu boju i počeo trunuti, ali prvi list, onaj kojemu je svakog dana poklanjala posebnu pažnju, bio je upravo blistavo vitalan i zelen, kao da je ubran prije samo nekoliko minuta. Činilo se kao da nekakva tajanstvena, nevidljiva sila prkosi prirodnim zakonima i održava u zdravom stanju i kondiciji ovaj list ubran još prije mjesec dana. Razumije se da je to pobudilo Vogelovu znatiželju i da je svakako htio vidjeti hoće li i on postići isti rezultat kakav je postigla njegova prijateljica. Zato je otrgnuo tri lista s nekog brijesta, koji je rastao u vrtu IBM-ovog laboratorija, odnio ih kući i stavio na stakleni pladanj na stoliću u blizini svoga kreveta.
Svakog jutra prije doručka Vogel bi otprilike jednu minutu uporno gledao u dva lista i mislima ih poticao da ne uvenu već da nastave živjeti, ali je potpuno i sistematski ignorirao treći list koji se nalazio u sredini pladnja. Nakon sedam dana srednji list je poprimio smeđkastu boju i počeo se smežuravati, ali su ostala dva lista bili i dalje zeleni i doimali se kao da su potpuno zdravi i u najboljoj kondiciji. Tako je Vogel postigao isto ono što je postigla Vivian Wiley. Međutim, on je postigao nešto što ona nije postigla i što je za njega bilo posebno zanimljivo, zanimljivije od svega drugog. Naime, činilo se kao da su zacijelili krajevi peteljki zdravih listova na mjestima gdje su bile prekinute, kad ih je Vogel trgao sa stabla.
Vivian Wiley je nastavila svoje pokuse, pa je nakon nekog vremena opet pokazala Vogelu ona dva lista kamenike (Saxifraga). Prvi je ostao zelen i živ puna dva mjeseca pošto je bio otkinut, dok je onaj drugi, kontrolni list, zadobio smeđu boju uvelog lišća i potpuno dehidrirao, osušio se.
Vogel je sada bio siguran da je ono što vidi – »psihička energija« u akciji. Ako je točno da »moć duha« može održati u životu otrgnuti list biljke, rezonirao je, bilo bi zanimljivo saznati kako ona djeluje na tekuće kristale. Postavio je sebi ovo pitanje najviše zbog toga jer se u to vrijeme mnogo bavio proučavanjem ovih kristala za potrebe IBM-a.
Kao dobar poznavalac tehnike upotrebe mikroskopa, snimio je nekoliko stotina dijapozitiva koji su pokazivali ponašanje tekućih kristala uvećanih tri stotine puta. Kad se ovi dijapozitivi projiciraju na ekran, mogu konkurirati djelima nadarenih apstraktnih slikara. Dok je snimao ove dijapozitive, Vogel je jednoga dana otkrio da može, ako se »psihički opusti«, osjetiti mikroskopski sitnu aktivnost koja se ne vidi, ne otkriva u vizualnom smislu riječi.
»Tako sam počeo hvatati neke pojave koje su se zbivale na mikroskopskoj razini a drugi ih nisu zapažali. Ja ih nisam zapažao očima, osjetilom vida, nego okom duha, psihičkim okom. Kad sam jednom spoznao da ove pojave postoje, doveo me neki viši oblik, viša forma osjetilne budnosti do toga da sam rasvjetu mikroskopa mogao tako podešavati da su ove pojave postajale i optički vidljive, i to kako u mom ljudskom oku tako i u fotografskoj kameri.«
Vogel je iz toga izveo zaključak da ove kristale dovodi u kruto ili fizičko stanje postojanje nekakvih »pred-oblika« ili »fantomskih slika čiste energije«, koji prethode nastajanju krutih tvari. Budući da su biljke sposobne da hvataju, registriraju, ljudske namjere – na primjer čovjekovu namjeru da ih spali – to znači da proces htijenja proizvodi neku vrstu energije.
Nastaviće se
